Rev-223/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 223/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Miroslave Vekić, Ivice Crnića i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice Lj. D. iz P., zastupane po punomoćniku M. R., odvjetniku iz P., protiv tuženika D. D. i Dj. D., obojica iz P., zastupanih po punomoćniku M. M., odvjetniku iz P., radi utvrdjenja suvlasništva i ostavinske imovine, rješavajući reviziju tužiteljice, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Sisku od 23. X. 1990. br. Gž-1253/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Petrinji od 9.V.1990. br. P-284/89- 53, u sjednici održanoj dana 5. lipnja 1991.,

presudio i riješio je:

I. Revizija tuženika djelomično se prihvaća, pa se ukidaju obje nižestepene presude u odnosu na utvrdjenje da kuća na kat. čest. br. 230/3 u P., ... do ceste je suvlasništvo tužiteljice u 1/2 dijela, pa ne ulazi u ostavinsku imovinu iza pok. S. D., te se u tome predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

II. U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

III. 0 troškovima postupka nastalih u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom sudjeno je, medjuostalim, i kao utvrdjenje da kuća u P., ... do ceste, te dvorišna zgrada izgradjena na čkbr. 230/3 od 240 čhv, up. u z.k.ul. 3100 k.o. P. u 1/2 dijela ulazi u ostavinu iza pok. S. D., a u 1/2 dijela je suvlasništvo tužiteljice Lj. D.

Presudom drugostepenog suda potvrdjena je u tom dijelu prvostepena presuda, a o troškovima postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

Protiv pravomoćne drugostepene presude tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se preinače obje nižestepene presude odbijanjem tužbena zahtjeva odnosno da se ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tužiteljici i nadležnom javnom tužiocu, ali javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o podnesenoj reviziji.

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava opravdanost revizijskih razloga i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija je djelomično osnovana.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka koja sadržajno izražena - saslušanje majke tuženika na okolnost kada je pokojni S. D. prodao svoje nekretnine u M. bi predstavljala povredu odredaba čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 7. st. 1. pred prvostepenim sudom, - nije ostvarena u pobijanoj presudi, jer revidenti na takvu povredu - relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka - nisu ukazivali u žalbi protiv prvostepene presude, tako da drugostepeni sud nije bio niti ovlašten da ocjenjuje u tora smislu pravilnost postupka pred prvostepenim sudom.

Tužiteljica osporenim tužbenim zahtjevom traži utvrdjenje svoga prava suvlasništva na:

- kući sagradjenoj na čkbr. 230/3 a koja kuća je već postojala u vrijeme stupanja u vanbračnu zajednicu sa S. D. (kuća do ceste) i

- dvorišnoj zgradi sagradjenoj u vrijeme trajanja bračne zajednice nje i S. D.

Prvostepeni sud, a tako prihvaća i drugostepeni sud, utvrdjuje za kuću slijedeće:

- da je ta kuća gradjena u vrijeme trajanja braka S. D. i majke tuženika,

- nagodbom izmedju S. D. i majke tuženika riješen je njihov spor oko suvlasništva na kući, tako da je majka tuženika primila isplatu u iznosu od 10.000 dinara (1967. godine), a da je taj novac dala tužiteljica iz svoje posebne imovine;

- tužiteljica i S. D. nastavili su uredjenjem kuće tako da je to uredjenje financirala tužiteljica, a sastojalo se u odredjenim radovima: dogradjeni ulaz u kuću, sanitarni čvor i oprema ožbukavanje kuće, vodovodne i kanalizacijske instalacije, opločenje ulaza, hodnika i kuhinje, parketiranje jedne sobe, postavljanje ulaznih vrata i izgradjen bunar.

Na osnovi takvih utvrdjenja - uloženih sredstava tužiteljice u uredjenje kuće, kao i isplaćenost u novcu majke tužiteljice za njezinu 1/3 suvlasništva u toj kući sudovi zaključuju da je tužiteljica stekla suvlasništvo u 1/2 dijela (uzimajući u obzir i njezin radni doprinos u vrijeme trajanja vanbračne i bračne zajednice sa S. D.).

Medjutim sve to, a i u cjelini što nižestepeni sudovi smatraju da je pravni osnov njezina stjecanja suvlasničkih prava na obiteljskoj kući, ne predstavlja propisani način stjecanja prava suvlasništva, budući da se suvlasništvo stječe pravnim poslom, po samom zakonu (dosjelost, gradjenje, prigradnja i drugo), nasljedjivanje i odlukom državnog organa.

Nije sporno da je u času stupanja tužiteljice u vanbračnu zajednicu sa S. D. već postojala obiteljska kuća koja je bila zajedničko vlasništvo S. D. i majke tuženika (a njegove bivše supruge) sve do zaključenja nagodbe izmedju njih dvoje, kojom su pak razriješili taj stvarno pravni odnos i to tako da je majka tuženika na račun svog suvlasničkog udjela u zajedničkoj imovini sa S. D. primila isplatu u novcu od drugog i jedinog suvlasnika S. D.

S obzirom na utvrdjenje sudova da je ta isplata izvršena novčanim sredstvima tužiteljice, to još ne znači da je samim tim činom - načinom - ona postala suvlasnik u 1/3 dijela kuće, kako to sudovi zaključuju.

Mora se naime, uzeti za sada, jer nema drugačijih utvrdjenja, a njih nema, jer sudovi nisu raspravili spor u pravnoj primjeni materijalnopravnih odredaba - da je isplatom majci tuženika S. D. postao vlasnik cijele stvari, pa je samo on mogao sa tužiteljicom se sporazumjeti o njezinom stjecanju stvarnopravnih ovlaštenja obzirom na novčana sredstva koja je ona dala za isplatu drugog suvlasnika.

Sudovi, medjutim, nisu imali takav materijalnopravni pristup u vidu, pa je izostalo raspravljanje o pravnom osnovu i načinu stjecanja tužiteljičina prava suvlasništva od vlasnika S. D.

Daljnja, pak, ulaganja tužiteljice koja su izvršena u uredjenje te kuće, izvršena u sporazumu sa S. D., mogu imati utjecaja na povećanje suvlasničkog dijela tužiteljice, ali samo onda ako je ona ta ulaganja izvršila kao suvlasnik (dakle ako je već prije ulaganja stekla suvlasništvo kuće na način prethodno naveden) i pristankom S. D. da takvim ulaganjima i uopće radnim doprinosom u bračnoj zajednici ona stječe i veći suvlasnički dio u odnosu na suvlasnički dio njega kao drugog suvlasnika.

Izvršena ulaganja, naime, u navedenu kuću, pa sve da su učinjena isključivo novčanim sredstvima tužiteljice (iz njezine posebne imovine) i njezinim radom predstavljaju ulaganja u već gotovu stvar, a po svom sadržaju i vrsti nisu izmijenili identitet stvari, pa samostalno ne predstavljaju pravni osnov za stjecanje suvlasničkog prava ili pak njegovo povećanje bez pristanka - suglasnosti drugog suvlasnika, ovdje S. D.

Navedenim razlozima ukazuje se opravdanim revizijski razlog pogrešne primjene materijalno-pravnih odredaba u nižestepenim odlukama kada je riječ o suvlasničkom pravu tužiteljice na obiteljskoj kući do ceste, pa je to rezultiralo ukidanjem nižestepenih odluka radi ponovnog raspravljanja i utvrdjenja s obzirom da nedostaju utvrdjenja vezana za stjecanje stvarno pravnih ovlaštenja tužiteljice od pravnog prednika stranaka - S. D. (odredba čl. 395. st. 2. ZPP). Stoga se u tom dijelu predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U odnosu na dvorišni objekat, a sagradjen na istoj čestici kao i sporna kuća, nema opravdanja revizija, jer su sudovi u odnosu na taj predmet spora pravilno utvrdili suvlasništvo tužiteljice u 1/2 dijela.

Naime, kada je predmetna zgrada u cijelosti sagradjena u vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljici S. D., što, dakle, je pretpostavka za zajedničku imovinu njih dvoje, a s obzirom na utvrdjenja o njihovu radnom doprinosu, novčanim ulaganjima tužiteljice koja potječu od njezine posebne imovine, pravilno su sudovi utvrdili podjednaki udjel stjecaoca u toj imovini (pri tome uzimajući u obzir i isključivo vlasništvo zemljišta S. D. na kojem je izgradjen taj objekt), pa time i pravilno odredili obim suvlasničkog dijela tužiteljice i S. D.

Zbog neosnovanosti revizije u tom dijelu ista je odbijena temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 5. lipnja 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v. r.