Pž-3433/2009-7 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

2. Pž-3433/09-7

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Ricov, predsjednice vijeća, te Ljiljane Hrastinski Jurčec, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. G. d.o.o. Z., 2. M. Z. iz Z., i 3. V. Z. iz Z., koje zastupa punomoćnica G. P. T. odvjetnica u O., protiv tuženika R. d.o.o. B., kojeg zastupa punomoćnik L. M. odvjetnik u Z. odvjetničkom uredu L. M. Ž. K. iz O., radi naknade štete, v.p.s. 210.000,00 kn, odlučujući o žalbama tužitelja od 1. do 3. protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-766/06 od 26. veljače 2009., u sjednici vijeća održanoj 17. kolovoza 2011.

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja 1. M. G. d.o.o. Z., 2. M. Z. iz Z., i 3. V. Z. iz Z., kao neosnovane i potvrđuje presuda (točka I. izreke) Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-766/06 od 26. veljače 2009.

II. Preinačuje se rješenje o troškovima sadržano u točki II. presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-766/06 od 26. veljače 2009. i rješava:

Nalaže se tužitelju (1.) M. G. d.o.o. Z., platiti tuženiku R. d.o.o. B., troškove postupka u iznosu 14.133,33 kn (četrnaesttisućastotridesettrikune i tridesettrilipe) u roku od osam dana.

Nalaže se tužiteljici (2.) M. Z. iz Z., platiti tuženiku R. d.o.o. B., troškove postupka u iznosu 14.133,33 kn (četrnaesttisućastotridesettri kune i tridesettrilipe) u roku od osam dana.

Nalaže se tužitelju (3.) V. Z. iz Z., platiti tuženiku R. d.o.o. B., troškove postupka u iznosu 14.133,33 kn (četrnaesttisućastotridesettrikune i tridesettrilipe) u roku od osam dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 3.050,00 kn (tritisućepedeset kuna), kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Osijeku (točka I. njene izreke) odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da I-tužitelju naknadi materijalnu štetu u iznosu od 6.885,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 8 postotnih poena tekućom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da I.- III. tužiteljima solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 248.919,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 8 postotnih poena tekućom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da I.-III. tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 8 postotnih poena tekućom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe".

Odlukom o naknadi parničnog troška, sadržanom u točki II. izreke pobijane presude, naloženo je tužiteljima solidarno platiti tuženiku iznos od 14.133,33 kn svaki.

Na ovaj način prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu tužitelja za naknadu štete zbog tuženikove povrede obveze iz ugovora o kupoprodaji nastale zbog materijalnih nedostataka prodane stvari. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z., kao i prigovor zastare u odnosu na tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z., pa je odbio zahtjeve tužitelja u cijelosti.

O naknadi parničnih troškova, prvostupanjski sud je odlučio na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 u daljnjem tekstu: ZPP).

Protiv presude i rješenja o troškovima žalbe su podnijeli svi tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka, s prijedlogom ovome sudu preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev prvo, drugo i treće tužitelja u cijelosti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje, ali drugom sucu u rad.

U obrazloženju istaknutih žalbenih razloga tužitelji navode kako je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz odredbe

ima nedostataka koji ju čine članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer

nerazumljivom, prije svega zato što su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni izvedenim dokazima i zato što svoje uvjerenje o relevantnim okolnostima, prvostupanjski sud nije opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Protive se pravilnosti ocjene prvostupanjskog suda o nastupanju zastare u odnosu na tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z. za predmetna potraživanja. Ovo stoga što smatraju kako je sud pogrešno utvrdio od kojeg trenutka zastarni rok počinje teći. Pravno stajalište prvostupanjskog suda da je to 1. travnja 2003. (trenutak predaje loznih cijepova), smatraju pogrešnim, jer je sud potpuno ignorirao kada je to tužitelj (1.) M. G. d.o.o. Z. saznao da mu je isporučen desortiment (pogrešna sorta u odnosu na kupljenu) i kada je to uopće mogao saznati. Osporavaju i ocjenu suda o nedostatku aktivne legitimacije u odnosu na tužiteljicu (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z.. Ovo pak stoga što okolnost da oni „možda“ne mogu potraživati naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze ne znači da im tuženik ne bi mogao odgovarati na temelju izvanugovorne odgovornosti za štetu, jer tuženik nije samo prodavatelj sadnog materijala - loznih cijepova, već i proizvođač, a koju vrlo bitnu činjenicu i posljedice prvostupanjski sud nije uopće uzeo u obzir.

Tuženik je odgovorio na žalbe tužitelja.

Žalbe tužitelja nisu osnovane.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbi članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje kako je pobijana presuda pravilna i zakonita.

Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja u pobijanoj odluci nema apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni ona na koju u žalbi izrijekom ukazuju pozivajući se na odredbu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. U smislu navedene odredbe presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati kad je izreka presude nerazumljiva, proturječi razlozima presude, ili kad u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni, a postoji proturječnost i u razlozima presude u odnosu na sadržaj isprava i zapisnika odnosno o iskazima danim u postupku. U konkretnom slučaju prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati jer sadrži valjane (logične, uvjerljive i jasne) razloge o odlučnim činjenicama. Razlozi navedeni u obrazloženju ne ostavljaju dvojbu o tome na temelju kojih isprava i sudačkih uvjerenja, te materijalno pravnih odredbi je tužbeni zahtjev odbijen, a tuženikovi prigovori usvojeni. Okolnost da je sud učinio određene (nebitne) previde u odnosu na pravnu kvalifikaciju zahtjeva (na što će se kasnije u obrazloženju ove odluke upozoriti) ne dovodi u pitanje pravilnost presude.

Iz predmetnog spisa, u bitnom, proizlazi kako tužitelji naknadu štete zahtijevaju zbog tuženikove povrede obveze nastale zbog materijalnih nedostataka prodane stvari iz ugovora o prodaji 4.500 kom loznih cijepova sorte Traminac zaključenog između tuženika i tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z.. Umjesto naručenih loznih cijepova sorte T. u isporučenoj i deklarirarnoj količini od 4.500 kom loznih cijepova nalazilo se 450 loznih cijepova druge vrste (D.). Na temelju Sporazuma o suradnji zaključenog između tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z. te tužiteljice (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z. kupljeni lozni cijepovi zasađeni su na zemljištu u vlasništvu tužitelja M. i V. Z.. Stoga tužitelj (1.) M. G. d.o.o. potražuje od tuženika štetu u iznosu od 6.885,00 kn koliko je platio 450 loznih cijepova, a svi tužitelji zajednički potražuju naknadu obične štete (na ime sredstava uloženih u podizanje i održavanje loznih cijepova u razdoblju od četiri godine) te izmakle koristi (na ime dobiti koju bi ostvarili prodajom vina iz proizvedenog grožđa) u ukupnom iznosu od 248.919,97 kn (prema konačno postavljenom zahtjevu). Tuženik je ovim zahtjevima suprotstavio prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na tužiteljicu (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z., jer je pravni posao (kupoprodaja) zaključen između tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z. i tuženika. Postavljenim zahtjevima tuženik se protivio i prigovorom zastare navodeći kako je predmetna tužba podnesena 1. rujna 2006., a kupoprodaja između tuženika i tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z. je obavljena 1. travnja 2003.

U odnosu na tužiteljicu (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z.:

Pravilno je sud prihvatio kao osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na tužiteljicu (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z. nakon što je u ovoj pravnoj stvari nespornim utvrdio kako je poslovni odnos kupoprodaje predmetnih loznih cijepova postojao između tuženika i tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z.. Valjana je i ocjena prvostupanjskog suda kako činjenica da su trsovi posađeni na zemljištu u vlasništvu tužiteljice (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z. ne daje tim tužiteljima aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Po ocjeni prvostupanjskog suda aktivna legitimacija ovih tužitelja ne postoji stoga što prodavateljeva odgovornost za štetu nastalu zbog nedostatka prodane stvari postoji prema kupcu, a ne i prema trećoj osobi koja nije kupac.

Unatoč pravilnosti odluke prvostupanjskog suda o nedostatku legitimacije na strani tužiteljice (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z., valja naglasiti kako u konkretnom slučaju ne postoji temelj odgovornosti za štetu na koji su se pozivali tužitelji i sud (zbog nedostatka prodane stvari). Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, prema odredbi čl. 307. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 35/05, dalje: ZOO). Nema pravovaljanog ispunjenja ako ono što je dužnik predao kao dugovanu stvar, a vjerovnik kao takvu primio, to uistinu nije (čl. 307. st. 2. ZOO-a). Dakle, isporuka 450 desortimentnih loznih cijepova (onih koji nisu sorte T.), sve da je u predmetnoj parnici dokazana, umjesto ugovorenih cijepova sorte T. predstavljalo bi neispunjenje ugovorne obveze, a ne prodaju stvari sa (skrivenim) materijalnim nedostacima. Međutim, i u slučaju kada dužnik ne ispuni obvezu vjerovniku pripada pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (čl. 262. st. 2. ZOO-a). U takvom slučaju odgovornosti u vezi s obvezom ispunjenja ugovorne obveze, kao i u drugim slučajevima ugovorne odgovornosti za štetu, oštećenik može biti samo vjerovnik, dakle osoba koja bi imala pravo zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze.

Nema nikakve dvojbe o tome da je u konkretnom slučaju pravo na zahtjev za ispunjenje ugovora, a posljedično tome i na zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze pripadala isključivo tužitelju (1.) M. G. d.o.o. Z. kao kupcu iz ugovora o prodaji zaključenog s tuženikom, pa pogrešna kvalifikacija postavljenog (i odbijenog) zahtjeva ne dovodi u pitanje pravilnost prvostupanjske ocjene u vezi s aktivnom legitimacijom tužiteljice (2.) M. Z. iz Z. i tužitelja (3.) V. Z. iz Z..

Žalbenim navodima tužitelji nisu doveli u pitanje pravilnost ocjene prvostupanjskog suda. Tužitelji, naime, tek u žalbi i po prvi put navode kako bi im tuženik mogao odgovarati na temelju izvanugovorne odgovornosti za štetu, jer nije samo prodavatelj sadnog materijala - loznih cijepova, već i proizvođač. Osim što tužitelji tijekom postupka nisu iznijeli bilo koju činjenicu koja bi ukazivala na postojanje tuženikove izvanugovorne (deliktne) odgovornosti za štetu, tj. da im je tuženik uzrokovao štetu neovisno o postojanju prethodnog obveznog odnosa između tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z. i tuženika (u ovom slučaju ugovora o prodaji), nema nikakvih temelja ni za tuženikovu odgovornost kako proizvođača prodane stvari (u smislu odredbe čl. 179. ili čl. 501. ZOO-a ili opće odredbe čl. 53. Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja („Narodne novine“, broj 131/97).

U odnosu na tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z.:

Pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio je prvostupanjski sud tuženikov prigovor zastare u odnosu na tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z.

Odredbom članka 376. stavak 3. ZOO-a propisano je da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Odredbom članka 374. stavak 1. ZOO-a propisano je da međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora u prometu roba i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. U konkretnom slučaju tužitelj (1.) M. G. d.o.o. Z.i tuženik bili su u poslovnom odnosu po ugovoru o prodaji (koji jest ugovor o prometu roba i usluga) i na taj se ugovor primjenjuje zastarni rok propisan člankom 374. stavkom 1. ZOO-a, dakle, rok od tri godine kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Nadalje, kako je odredbom članka 376. stavka 3. ZOO-a propisano da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, to je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare u odnosu na tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z. osnovan. Tužitelji činjenice za ovo utvrđenje žalbom ne dovode u pitanje. Tužitelji su podnijeli tužbu kod Trgovačkog suda u Osijeku 31. kolovoza 2006., a ugovor o kupoprodaji sklopljen je tijekom 2002. (prema izjavi I. K. - tuženikovog zakonskog zastupnika), odnosno tijekom 2003. (prema izjavi tužiteljice (2.) M. Z. iz Z. – ujedno zakonske zastupnice tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z.). Predmet ugovora – lozni cijepovi isporučeni su 1. travnja 2003. Ugovorom o prodaji obvezuje se prodavatelj da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavatelju plati cijenu. Tužitelj (1.) M. G. d.o.o. Z. stekao je pravo zahtijevati ispunjenje ugovora od 1. travnja 2003. Trogodišnji zastarni rok istekao je 1. travnja 2006. i najkasnije toga dana tužitelj (1.) M. G. d.o.o. Z. trebao je podnijeti tužbu da njegovo potraživanje naknade štete ne bi palo u zastaru. Budući da je tužba podnesena 31. kolovoza 2006., protekao je trogodišnji zastarni rok i potraživanje tužitelja (1.) M. G. d.o.o. Z. je u zastari, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na njega.

Neosnovano tužitelji ističu u žalbi kako sud nije vodio računa o tome kada je tužitelj (1.) M. G. d.o.o. Z. uopće mogao saznati da mu je isporučen desortiment (pogrešna sorta u odnosu na kupljenu). Ovo stoga što se pitanje saznanja za štetu (i štetnika) primjenjuje samo kod subjektivnog roka zastare za naknadu izvanugovorne odštetne odgovornosti (članak 376. stavak 1. ZOO-a), dok se na potraživanja naknade štete koja proističe iz povrede ugovorne obveze primjenjuje samo objektivni rok zastare (članak 376. stavak 3. ZOO-a).

Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. Zato su žalbe tužitelja odbijene kao neosnovane i pobijana presuda (točka I. njene izreke) potvrđena (članak 368. stavak 1. i 2. ZPP-a).

U odnosu na rješenje o troškovima postupka (točka II. izreke pobijane presude):

Unatoč tome što je troškove ove parnice pravilno obračunao, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a), prvostupanjski sud je dosuđujući ih tuženiku (točka II. izreke) pogrešno obvezao tuženike na njihovu naknadu.

Naime, u pobijanom rješenju sud je naložio tužiteljima solidarno platiti tuženiku iznos od 14.133,33 kn svaki. Kako tužitelji u ovoj parnici nisu solidarni vjerovnici, oni nisu ni materijalni, nego samo obični formalni suparničari, oni troškove parnice podmiruju na jednake dijelove prema odredbi čl. 161. st. 1. ZPP-a.

Na temelju odredbi čl. 380. t. 3. i čl. 381. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 373. t. 3. ZPP-a, preinačenjem pobijanog rješenja uklonjen je propust prvostupanjskog suda da na pravilno utvrđene činjenice pravilno primijeni materijalno pravo i odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U odnosu na tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (odgovora na žalbu):

Tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (odgovora na žalbu) nije osnovan.

Na temelju odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o njihovoj visini, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ocjenjujući sve okolnosti, naročito sadržaj odgovora na žalbu, ovaj sud zaključuje kako nije riječ o potrebnom trošku. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a, zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen.

U Zagrebu 17. kolovoza 2011.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

MIRTA RICOV, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik

BRANKICA CURMAN