Revr-792/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 792/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz B. M., zastupanog po punomoćniku T. F., odvjetniku iz O., protiv tuženika B. d.d. D. iz D., radi utvrđenja i povrata na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1/06-2 od 12. siječnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj I P-126/99-29 od 31. ožujka 2005., u sjednici održanoj 4. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Belom Manastiru broj I P-126/99-29 od 31. ožujka 2005. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 7.119,42 kn s pripadajućom zateznom kamatom, a kako je to pobliže navedeno u toč. I) izreke, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenja da radni odnos tužitelja kod tuženika na neodređeno vrijeme nije prestao i da je tužitelj u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika neprekidno od kolovoza 1997., kao i što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na rad na poslove koje je obavljao do donošenja poništene odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i priznati mu sva prava iz radnog odnosa u neprekidnom trajanju od 25. studenoga 1998. kao dana nezakonitog prestanka radnog odnosa do vraćanja na rad, te mu isplatiti pripadajuće plaće počev od 25. studenoga 1998. do povratka na rad u mjesečnom iznosu 2.373,14 kn sa zateznom kamatom. Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1/06-2 od 12. siječnja 2006. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev koji je protiv odluke o parničnom trošku tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje usvajanjem čitavog tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanje nižestupanjskih presuda u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) primjenjuje na ovaj spor, ovaj revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i tih isprava, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. S tim u svezi treba reći da su u nižestupanjskim presudama, a suprotno revizijskim navodima dati jasni i razumljivi razlozi zbog čega su sudovi ocijenili neosnovan odbijeni dio tužbenog zahtjeva.

Revizijski pak navodi tužitelja kojima se u cilju ukazivanja na nezakonitost pobijane presude faktično vrši i preocjenjivanje izvanrednih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi, o čemu međutim u revizijskom stadiju postupka, a kao što je ovaj nije dopušteno raspravljati i odlučivati sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je radnopravni status tužitelja kod tuženika, pri čemu tužitelj smatra da je kod tuženika zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme od kolovoza 1997., zbog čega da mu je tuženik nezakonito utvrdio prestanak radnog odnosa 25. studenoga 1998. istekom ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod pravnog prednika tuženika P. B. od 1975. do 28. svibnja 1991.,

- da je tijekom Domovinskog rata tužitelj ostao u B., te nastavio raditi u tzv. „B. H.“ gdje je radio do 30. travnja 1998., time

- da mu je rješenjem o konvalidaciji HZMO od 1. listopada 2003. u mirovinski staž priznat i onaj u razdoblju od 29. kolovoza 1991. do 8. listopada 1991., te od 9. rujna 1997. do 30. travnja 1998., a

- da je od 1. svibnja 1998. do 25. studenoga 1998. tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju četiri sklopljena ugovora o radu na određeno vrijeme, od kojih je posljednji ugovor istekao 25. studenoga 1998.

Na temelju prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i odbili zahtjev za njegovo vraćanje na rad i naknadu mu plaće, pravilno ocijenivši da činjenica sklapanja četiri ugovora o radu na određeno vrijeme u razdoblju od 1. svibnja 1998. do 25. studenoga 1998. jasno upućuje na to da tužitelj nije bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika od kolovoza 1997. nadalje. Upravo zato tužitelj i jest sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme sa tuženikom. Naime, potpuno je izvjesno da tužitelj ne bi sklopio četiri ugovora o radu na određeno vrijeme, a da su u to vrijeme doista postojale pretpostavke iz odredbe čl. 11. st. 2. – 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) na temelju kojih bi on ostvarivao status radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme.

Kako je tužitelj bio u radnom odnosu na određeno vrijeme kod tuženika na temelju ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme, a čije sklapanje u smislu odredbe čl. 10. ZR-a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prinudnim propisima ili moralu društva, to se ne može govoriti o njihovoj ništavosti. Naprotiv kako je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, to je istekom vremena na koje je taj ugovor bio sklopljen, tužitelju i prestao radni odnos kod tuženika, sve u smislu odredbe čl. 103. toč. 2. ZR-a.

Stoga je pravilno odbijen i zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na rad, te naknadu mu plaće.

Suprotno revizijskim navodima pravilno su nižestupanjski sudovi, a vodeći računa o uspjehu obih stranaka u postupku, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 4. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.