Rev-1806/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1806/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. C. iz Š., koga zastupa P. L., odvjetnik u B., protiv tuženika Đ. P. koga zastupa D. V., odvjetnik u B., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 1. veljače 2001. godine, br. Gž- 179/2001-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 26. listopada 2000. godine, br. P-229/00-31, u sjednici održanoj dana 22. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika se prihvaća i preinačuju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 1. veljače 2001. godine, br. Gž-179/2001-2 i presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 26. listopada 2000. godine, br. P-229/00-31 te se sudi:

Tužitelj se odbija sa tužbenim zahtjevom za poništenje otkaza ugovora o radu između tužitelja i tuženika koji je tuženik otkazao 24. studenog 1998. godine, a dostavljen tužitelju 25. studenog 1998. godine po kojem ugovor prestaje sa 25. prosinca 1998. godine, te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na radno mjesto radnika na ciglani i priznati mu sva prava iz ugovora o radu kao i zahtjev za isplatu plaće u iznosu od 2.400,00 kn sa zateznim kamatama.

Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništen je otkaz ugovora o radu sklopljen između stranaka kojeg je tuženik otkazao 24. studenog 1998. godine, te je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na radno mjesto radnika na ciglani i prizna mu sva prava iz ugovora o radu, te mu plati na ime plaće 20.400,00 kn sa zateznim kamatama od dospjeća svakog mjesečnog iznosa od 1.200,00 kn do isplate i naknadi mu parnične troškove u iznosu od 3.950,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik iz svih revizijskih razloga s prijedlogom da se preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Utvrđeno je da su stranke 25. travnja 1997. godine sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme do prestanka sezone, koja kod tuženika prestaje u listopadu, pa je taj ugovor prestao u listopadu 1997. godine u smislu odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 - dalje u tekstu ZR). Tužitelj je i dalje ostao na radu kod tuženika iako se nalazio na bolovanju, premda stranke nisu sklapale novi ugovor o radu, te sudovi smatraju da se njegov radni odnos smatra radnim odnosom na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 11. st. 4. ZR prema kojoj – ako poslodavac u roku iz st. 3. toga zakona ne sklopi sa zaposlenikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je sa zaposlenikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, osim ako poslodavac u roku od godine dana od početka rada ne dokaže suprotno. Tuženik je tužitelju 24. studenog 1998. godine, dakle, nakon isteka sezone rada u ciglani tuženika, otkazao ugovor o radu pozivom na čl. 106. u vezi čl. 103. st. 2. ZR uz otkazni rok od 30 dana, te da radni odnos tužitelja prestaje 25. prosinca 1998. godine. Tuženik, dakle, dati otkaz ugovora o radu tužitelju temelji na skrivljenoj povredi radne obveze (čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR), iako nije dokazao da bi tužitelj u vremenu od 18. studenog 1998. godine kada se vratio s bolovanja na posao pa do 24. studenog 1998. godine, kada mu je tuženik otkazao ugovor o radu, učinio neku povredu radne obveze. Osim toga, sudovi smatraju da otkaz nije dat na zakonit način jer tuženik nije prethodno upozorio tužitelja na učinjenu povredu radne obveze i na mogućnost posljedice, niti je pozvao tuženika da iznese obranu u smislu odredbe čl. 110. ZR. Osim toga, sudovi smatraju da s obzirom da je radni odnos tužitelja na neodređeno vrijeme započeo teći 1. studenog 1997. godine (nakon isteka sezone rada u listopadu 1997. godine) prema zaključenom ugovoru o radu od 25. travnja 1997. godine, trajao je duže od šest mjeseci, tuženik dajući otkaz ugovora o radu tužitelju nije postupio u smislu odredbi čl. 106. st. 2- 4. ZR.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

Okolnost što je tužitelj nakon isteka listopada 1997. godine nastavio rad kod tuženika mada je faktično bio na bolovanju, a s bolovanja se vratio 18. studenog 1998. godine, ne znači da je tužitelj sa tuženikom sklopio novi ugovor o radu. Naime, prema odredbi čl. 10. st. 3. ZR ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom. Dakle, u smislu te zakonske odredbe ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje po sili zakona istekom ugovorenog vremena, te za prestanak radnog odnosa nije potrebna odluka poslodavca. Tužiteljev rad kod tuženika nakon listopada 1997. godine ima se smatrati faktičnim radom, a ne radom u okviru radnog odnosa, jer stranke nisu sklopile novi ugovor o radu.

Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, priznanje svih prava iz radnog odnosa, a prihvaćanjem tog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

Isto tako nije osnovan niti tužbeni zahtjev za isplatu plaće od prestanka faktičnog rada tužitelja kod tuženika pa nadalje, a prihvaćanjem toga zahtjeva u iznosu od 20.400,00 kn materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

Odbijanje tužbenog zahtjeva za poništenje odluke o otkazu nije na tužiteljevu štetu, s obzirom na neosnovanost ostalog dijela tužbenog zahtjeva.

Suprotno tvrdnji revidenta izreke nižestupanjskih presuda nisu proturječne njihovom obrazloženju.

S ozbirom da je tuženik vlasnik Ciglane D. kao obrtničke radnje u kojoj je tužitelj radio, a koja nije pravna osoba, nije odlučno što je tuženik u uvodnom dijelu presuda označen imenom i prezimenom bez navođenja da je vlasnik te obrtničke radnje. Kako tuženikova obrtnička radnja nije pravna osoba, tuženik je pasivno legitimiran u ovom sporu, a prema odredbi čl. 20. Zakona o obrtu ("Narodne novine", broj 77/93) za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara sa imovinom unesenom u obrt.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP).

Stoga je valjalo prihvaćanjem revizije preinačiti nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva (čl. 395. st. 1. ZPP).

S obzirom da je ovaj sud preinačio nižestupanjske presude odlučio je o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP), pri čemu je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, jer tužitelj u parnici nije uspio, a tuženik svoje parnične troškove nije specificirao (čl. 164. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 22. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.