I Kž-165/1998-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-165/1998-4

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Petranovića, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Z. B. zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. listopada 1997. broj K-186/92, u sjednici održanoj 11. lipnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. Z.B., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o sigurnosnoj mjeri iz čl. 60. OKZRH, koja je izrečena optuženiku, i izriče da ta mjera obveznog liječenja od ovisnosti (alkoholizma) ne može trajati dulje od 3 (tri) godine.

II. Žalbe državnog odvjetnika i opt. Z.B. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. Z.B. je proglašen krivim zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a izrečene ara iz čl. 60. OKZRH i oduzimanje su mu i sigurnosne mjere obveznog liječenja alkoholič

predmeta (jednog noža skakavca) iz čl. 64. st. 1. OKZRH.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik po braniteljima D.R., M.M. i V.V., odvjetnicima iz Z.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i optuženiku izrekne strožu kaznu.

Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji (samo kazni) i predlaže da se pobijanu presudu preinači u pravnoj oznaci djela i njega oglasi krivim zbog kriv. djela ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH, te da mu se za to djelo izrekne "na zakonu osnovanu sankciju", ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blažu kaznu.

Optuženik je po braniteljima podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložio da se tu žalbu odbije kao neosnovanu, dok državni odvjetnik nije odgovorio na optuženikovu žalbu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio je da se uvaži žalbu državnog odvjetnika, a optuženikovu žalbu odbije kao neosnovanu.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede krivičnog zakona.

Ovaj žalitelj tvrdi da je ostvarena povreda krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP/93 zbog toga što je sud prvog stupnja "na temelju pogrešne procjene činjeničnog supstrata, oglasio krivim (optuženika) za kriv. djelo ubojstva", a po stanovištu žalitelja i njegove razloge izložene u obrazloženju žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, trebao ga je oglasiti krivim "za sasvim drugo krivično djelo, tj. za ono ubojstva na mah".

Međutim, kada bi i stajale tvrdnje optuženika, kojima se obrazlaže predmetnu povredu zakona, a ne stoje, ni tada se ne bi radilo o povredi krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP/93. Ovo stoga što se postojanje povrede krivičnog zakona, pa tako i citirane, prosuđuje po činjeničnom stanju utvrđenom izrekom konkretne presude, a ne nekom drugom, tj. kakvo je po stanovištu žalitelja trebalo biti utvrđeno. Izrekom pobijane presude, koja je sukladna njenim razlozima, što žalitelj ne osporava, nisu utvrđeni elementi krivičnog djela ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH, već isključivo svi bitni elementi krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, pa kada je optuženik zbog toga djela i oglašen krivim, onda ne može biti govora o povredi krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP/93.

Ispitujući, pak, prvostupanjsku presudu, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP/93, ovaj sud drugog stupnja nije našao ni bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. ni povreda krivičnog zakona iz čl. 355. ZKP/93, na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući opširno ovu žalbenu osnovu, žalitelj prigovara ocjeni rezultata provedenog postupka i na njima zasnovanim činjeničnim zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu optuženikove krivnje i upravo krivnje za počinjenje krivičnog djela zbog kojega je oglašen krivim, o njegovom nemotiviranom postupanju, pri čemu prigovara ocjeni nalaza i mišljenja pojedinih vještaka, napose psihijatrijskog vještaka dr. M.S. i kod toga ukazuje na suštinu tih pojedinih nalaza, prema kojima je, po stanovištu žalitelja, postupanje optuženika trebalo okarakterizirati kao postupanje na mah i oglasiti ga krivim zbog kriv. djela iz čl. 35. KZRH ("sam čin, tj. ubod nožem u trbuh oštećenika, ničim ne osporava niti dovodi u pitanje"), dok nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nalazi u tome što tijekom postupka nije saslušan svjedok A.P., "kojeg sud prvog stupnja nije uspio pronaći niti saslušati za punih sedam godina".

Suprotno tvrdnjama i stanovištu žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, korektnom analizom i savjesnom ocjenom kako optuženikove obrane, tako i svih izvedenih dokaza, i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio upravo krivično djelo iz izreke pobijane presude, a ne ono iz čl. 35. KZRH, za što je dao i valjane razloge.

Naime, nema govora o tome da bi optuženik in tempore criminis bio doveden u stanje jake razdraženosti bilo napadom, bilo zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane ošt. R.A., pa da bi se uopće moglo i raspravljati o njegovom nekakvom postupanju na mah pri lišenju života oštećenika u smislu čl. 35. KZRH. To ne proizlazi ni iz obrane optuženika, koliko god je on nadopunjavao tijekom postupka, kada se ista analizira i objektivno ocijenjuje (l. 25-30, 150-151, 168, 239, 250), ali ni iz iskaza brojnih svjedoka koje je prvostupanjski sud brižljivo cijenio, napose iskaza svjedoka očevidaca T.M. (l. 64-65, 155) i K.M. (l. 69-70, 173-177).

Osim što nije bilo nikakvom povoda sa strane oštećenika za inkriminiranu djelatnost optuženika, što ni žalitelj ne tvrdi, ne opstoji ni daljnji bitni elemenat krivičnog djela ubojstva na mah tj. da bi on, optuženik, bio doveden u stanje jake razdraženosti, što se može izjednačiti sa stanjem afekta jakog intenziteta, o kojemu govori psihijatrijski vještak, a bez svoje krivnje. Upravo tu činjenicu žalitelj gubi iz vida, a ona bi bila odlučna i onda kada bi se i mogao uzeti u obzir takozvani prijenos agresije, a po jasnoj odredbi čl. 35. KZRH to je isključeno, tj. činjenicu da je optuženik, umjesto prema osobi koja mu je nanijela lake tjelesne povrede po glavi prije kritičnog događaja, usmjerio napad na oštećenika, a to sve zbog stanja u kojem se nalazio.

Naime, upravo je okrivljenik taj koji je prethodno u lokalu M. u alkoholiziranom stanju pravio izgrede, o čemu su iskazivali svjedoci T.T. (l. 71, 189-190), N.S. (l. 72, 151- 152), D.N. (l. 74-75, 187-188) i vlasnik lokala M.Z. (l. 67-68, 154), koji ga je zbog tih izgreda i izbacio iz lokala, a pri tome mu zadao nekoliko šamara i udaraca šakom po glavi. No, optuženik se, nakon izvjesnog vremena, ponovno vratio u lokal, ali sada vidno noseći otvoreni nož skakavac, o čemu su iskazivali, također, brojni svjedoci, prišao je k oštećeniku i bez razloga udario njegovog psa, a kada je oštećenik na to reagirao na način da ga je samo rukama odgurnuo, optuženik je na njega nasrnuo nožem.

Istina jest da su pri pregledu optuženika nađene povrede na glavi (l. 15, 181) i to u vidu krvnog podljeva ispod očiju i iznad lijevog oka, te razderotina u tjemeno čeonoj regiji, koje su po mišljenju vještaka dr. J.Š. mogle biti nanijete sa najmanje tri međusobno neovisna udarca i to podljevi krvi šakom, a rana tjemeno sljepoočno najvjerovatnije nekim bridovim sredstvom (l. 157-159, 186). Ali, neke od tih povreda mu je sasvim sigurno nanio šakom svjedok Z., a kada i kako je zadobio preostalu ranu, ne zna ni sam optuženik, što ovdje i nije odlučno za pravnu oznaku djela.

Točno je i to da je optuženik u vrijeme događaja bio bitno smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da shvaća značenje tih postupaka, ali zbog osobina njegove ličnosti, alkoholiziranosti (prema toksikološkom vještaku ing. Z.K. u vrijeme događaja je imao u krvi koncentraciju od 2,22 promila apsolutnog alkohola) i reaktivnog afektivnog stanja, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. M.S. (l. 106-131, 159-160, 265-274, 284-285). Logično je mišljenje vještaka da se već smanjen intenzitet afekta (onog afekta kod optuženika koji je postojao prethodno kada ga je izbacio iz lokala vlasnik Z. ) mogao pojačati kasnije zbog nekog novog uzroka bilo zbog djelovanja neke treće osobe ili samog optuženika i da je kod optuženika moglo doći do prijenosa agresije zbog bitno smanjene mogućnosti selekcije i upravljanja agresijom na drugu osobu (l. 159-160), ali postojanje jake razdraženosti (odnosno stanje snažnog afekta) u smislu čl. 35. KZRH procijenjuje se objektivno, a ne po subjektivnim svojstvima okrivljenika i stanjima u koja se je sam doveo ili ih isprovocirao.

Iz tih razloga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da se postupanje optuženika ne može okvalificirati kao ubojstvo na mah (str. 15 st. 2. presude).

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i oblik optuženikove krivnje, jer kada je on nožem skakavcem duljine oštrice 12,5 cm ubo oštećenika u predjelu trbuha, gdje se nalaze brojni, pa i vitalni organi, onda je pristao i na smrt oštećenika.

Dakle, sud prvog stupnja je valjano utvrdio sve odlučne činjenice, uključujući i one koje se osporavaju žalbom, i postupanje optuženika je ispravno pravno označio kada ga je oglasio krivim zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Naime, time što objektivno nije bilo moguće saslušati u svojstvu svjedoka A.P., koji je - prema podacima u spisu - bio kritične večeri u lokalu M. (l. 17), činjenično stanje nije ostalo manjkavo utvrđeno, kako se to neosnovano navodi u žalbi, a s obzirom na sve ostale brojne izvedene dokaze.

Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u svezi i zbog povrede krivičnog zakona.

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Nije u pravu ni državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženiku izrečena preblaga i neadekvatna kazna, jer da utvrđene olakotne okolnosti ne predstavljaju osobito olakotne okolnosti, te da mu je trebalo cijeniti za otegotno njegovu odlučnost i ustrajnost u agresivnom ponašanju, ali ni optuženik kada smatra da mu je izrečena prestroga kazna, jer da mu je trebalo cijeniti za olakotno i činjenicu da je on uoči samog događaja bio faktično izazvan i pri tome tjelesno povrijeđen.

Jer, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne i pravilno ih vrednovao. Ovdje, u osvrtu na žalbu državnog odvjetnika, treba reći da već bitno smanjena uračunljivost optuženika predstavlja zakonsku mogućnost blažeg kažnjavanja (čl. 38. toč. 1. OKZRH), tako da i nisu bile potrebne neke dodatne osobito olakotne okolnosti (čl. 38. toč. 2. OKZRH), iako se ne može zanemariti činjenica da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio star samo dvadeset godina, a od tada je prošlo već sedam i po godina, tako da je i po nalaženju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine u svemu primjerena, računajući tu i okolnosti koje se ističu u žalbama, jer će se ovom kaznom moći postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

Iako je u žalbi optuženika izričito navedeno da on ne pobija odluke o izrečenim mu sigurosnim mjerama, ovaj sud je po službenoj dužnosti preinačio sigurnosnu mjeru obveznog liječenja alkoholičara u pogledu njenog trajanja. Ta mjera je predviđena i u odredbi čl. 76. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, dalje: KZ) pod nazivom obvezno liječenje od ovisnosti i u smislu čl. 76. st. 2. u svezi sa čl. 75. st. 3. KZ ne može trajati dulje od tri godine. Stoga je u tom pravcu trebalo preinačiti pobijanu presudu kako bi se izbjeglo nepotrebno donošenje posebnog rješenja sukladno odredbi čl. 390. KZ.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. i 387. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97).

U Zagrebu, 11. lipnja 1998. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.