Rev-1746/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1746/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja D. J. iz O., protiv tuženog A. S. iz R., radi predaje u posjed, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 15. veljače 1989.br. Gž-82/89, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 19.svibnja 1988.g. br. P- 1059/87, u sjednici održanoj dana 10. siječnja 1991.godine

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Okružnog suda u Rijeci od 10. veljače 1989. br. Gž-82/89 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 19. svibnja 1988.br. P- 1059/87 i predmet vraća na ponovno suđenje prvostepenom sudu.

O troškovima postupka u povodu izjavljene revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik preda u posjed ispražnjenu garažu u ulici … u R. sagrađenu na k.č.br. 4024 k.o. Z. i kojom je naprotiv tužitelju naloženo da na ime naknade parničnog troška plati tuženiku iznos od 6,10 konvertibilnih (60.750 prijašnjih) dinara.

Protiv ove pravomoćne presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda ili da se obje nižestepene presude ukinu.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju, s prijedlogom da se revizija tužitelja kao neosnovana odbije.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, kao i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.

10. Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP - ovaj revizijski sud je ustanovio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje u konkretnom slučaju nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Naime, zbog pogrešne primjene materijalnog prava sudovi su pridali značaj nekim okolnostima koje nisu od odlučnog značenja, pa u vezi s tim nisu u dovoljnoj mjeri razjasnili sve odlučne i važne činjenice.

Iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi, da je otac tužitelja D. J. ugovorom o darovanju od 30. siječnja 1980. (list 6) darovao tužitelju spornu garažu i da je otac tužitelja pismenom izjavom od 24. travnja 1986. godine (list 30) istu garažu ustupio na korištenje tuženiku u vezi ugovora o zamjeni stanova sklopljenog sa tuženikom i još dva nosioca stanarskog prava (četverostruka zamjena).

Nesporno je da se garaža čiju predaju tužitelj traži u ovom sporu, nalazi u posjedu tuženika.

Ostalo je sporno da li je tužitelj na temelju navedenog ugovora stekao pravo vlasništva (ili bar pretpostavljenog vlasništva) predmetne garaže te ovisno o tome, da li može tužbom zahtijevati od tuženika njenu predaju u posjed.

Ugovor o darovanju nekretnina može biti zaključen u formi sudskog zapisnika ili sačinjen u pismenom obliku i proveden u zemljišnim knjigama. Ugovor o darovanju koji nije zaključen u formi sudskog zapisnika niti u pismenom obliku s provedbom u zemljišnim knjigama,ima pravni učinak ako je nekretnina predana u posjed daroprimcu tj. ako je izvršena prava predaja.

Da sporni darovni ugovor nije sačinjen u formi sudskog zapisnika i da nije proveden u zemljišnim knjigama proizlazi iz utvrđenja sudova, što nije ni sporno medju strankama.

Nepotrebno se baveći motivima konkretnog darovanja sudovi nisu u dovoljnoj mjeri ispitali okolnosti iz kojih se može izvesti nedvojbeni zaključak da li sporni darovni ugovor može imati pravni učinak kao darovni ugovor uz izvršenje prave predaje sporne garaže.

Kod darovnog ugovora zaključenog između stranaka koje su živjele ili žive u obiteljskoj zajednici i zajednički koriste nekretnine koje su predmet darovanja, uvjet prave predaje nekretnine ispunjen je samim time što je u vrijeme kada je učinjeno i prihvaćeno darovanje postojao takav način života iz kojeg je proizlazilo zajedničko korištenje darovanih nekretnina.

Iz činjeničnih utvrđenja sudova može se razabrati da je tužitelj u vrijeme sklapanja darovnog ugovora o kojem je ovdje riječ živio u obiteljskoj zajednici sa svojim ocem (darodavcem), ali se za sada još ne može zaključiti da li je ostvaren i uvjet prave predaje u izloženom smislu kad sudovi, s obzirom na drugačiji pogrešan pristup tom pitanju, nisu dovoljno razjasnili tadašnji način korištenja sporne garaže.

Sudovi, naime, pogrešno smatraju odlučnim motiv konkretnog darovanja koji prema njihovom utvrđenju nije ostvaren tj. korištenje garaže od strane tužitelja za poslovnu djelatnost (fotokopiranja).

Istina kod ugovora bez naknade, kao što je darovni, prema čl. 62. Zakona o obveznim odnosima (Z00) bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi (motivu) koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

No upravo da je poslovna djelatnost tužitelja i bila odlučna za preuzimanje obveze darodavca (što nije dokazano) i da se radi o bitnoj zbludi u smislu čl. 62. Z00 ili čak onoj iz čl. 61. st. 1. Z00, takva bi zabluda činila sporni ugovor samo relativno ništavim, a i relativno ništavi ugovori proizvode pravne učinke i obvezuju ugovorne stranke. Takav ugovor ne može čak ni ugovorna stranka koja je bila u bitnoj zabludi pobijati prigovorom istaknutim u parnici a kamo li treća osoba.

Relativno ništavi ugovori proizvode pravne učinke i obvezuju ugovorne stranke sve dok se kondemnatornom odlukom suda ne ponište.

Nije sporno,bar nitko od stranaka ne tvrdi, da bi predmetni darovni ugovor bio na taj način poništen.

Iz izloženih razloga trebalo je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestepene presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostepenom sudu.

U ponovljenom postupku sudovi će postupiti prema odredbama čl. 377. st. 1. i 2. ZPP, koje se na odgovarajući način primjenjuju i u postupku u povodu revizije (čl. 399. ZPP).

Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije, odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 10. siječnja 1991.godine

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.