I Kž-575/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-575/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Katice Jelić, Josipa Budinskog i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u vijeću – više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi opt. M. K. i privatne tužiteljice Z. K. podnesene protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru od 21. rujna 1998. godine broj K-14/92, u sjednici održanoj 7. studenog 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o je:

Žalba opt. M.K. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

r i j e š i o j e:

Žalba privatne tužiteljice Z.K. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom u odsutnosti je oglašen krivim opt. M.K. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH (ispravno i u vezi čl. 7. st. 3. OKZRH) počinjenog na štetu J.M., pa je uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Od optuženika je oduzeta lovačka puška s patronama, te je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn, kao i troškove zastupanja branitelja.

Pobijanim rješenjem pod toč. 1) izreke, na temelju čl. 276. ZKP-a, prvostupanjski sud obustavio je kazneni postupak protiv opt. J.M. zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 192. čl. 1. KZRH, dok je pod toč. 2) tog dijela izreke, temeljem čl. 425. st. 1. ZKP/93, odbačena privatna tužba privatne tužiteljice Z.K. (očitom omaškom navedeno ime Z.M.), protiv opt. J.M. zbog kaznenog djela iz čl. 41. st. 1. KZRH, uslijed nastupa apsolutne zastare kaznenog gonjenja.

Protiv pobijane presude žali se opt. M.K. po svom branitelju I.Š., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i opt. M.K. oslobodi od optužbe.

Zajedničku žalbu s optuženikom podnijela je i privatna tužiteljica Z.K. protiv dijela prvostupanjskog rješenja kojim je njezina privatna tužba odbačena, s prijedlogom da se taj dio odluke preinači i odbije optužba protiv opt. J.M. zbog kaznenog djela iz čl. 41. st. 1. KZRH.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno čl. 373.s t. 1. ZKP/97, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalbe nisu osnovane.

O žalbi opt. M.K.

Žalitelj nalazi ostvarenom bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je sud prvog stupnja, na glavnoj raspravi od 21. rujna 1998. godine, pročitao ranije iskaze svjedoka Z.K. i svjedoka J.M., a što je bilo protuzakonito. Naime, svjedokinja Z.K. je supruga optuženika koja uživa blagodat nesvjedočenja, pa s obzirom da nije pozvana na glavnu raspravu, postupljeno je suprotno čl. 323. st. 3. ZKP/93. Iskaz svjedoka J.M., smatra žalitelj, sud nije mogao pročitati, jer se radi o prethodno izdvojenom svjedočkom iskazu kasnije optuženog J.M., koji ne može u istom postupku dati iskaz u dva različita svojstva. Stoga se presude temelji na nezakonitim dokazima, čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Pogrešno žalitelj smatra, da je sud prvog stupnja pročitao izdvojeni svjedočki iskaz opt. J.M. (list 43-45 spisa). Nasuprot tome, pročitan je iskaz svjedoka J.M., sina J. (list 121 spisa), dakle druge osobe istog imena i prezimena, s obzirom da je opt. J.M. sin N. Osim toga, na ovom iskazu sud prvog stupnja niti ne temelji svoju presudu, jer taj svjedok nije imao saznanja u odnosu na kazneno djelo pokušaja ubojstva za koje je opt. M.K. oglašen krivim.

Također, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što je sud pročitao iskaz svjedoka Z.K., supruge opt. M.K., iako ju nije pozvao na glavnu raspravu. Naime, žalitelj gubi iz vida relevantnu činjenicu da je Z.K. u ovom predmetu privatna tužiteljica protiv opt. J.M. i da kao takova u odnosu na njega ne uživa blagodat nesvjedočenja, budući da oni nisu u srodstvu. Stoga, kada ta svjedokinja, u prilog navoda svoje privatne tužbe, opisuje na koji način joj je opt. J.M. zadao laku tjelesnu povredu, ona nema svojstvo privilegiranog svjedoka, a upravo temeljem tog dijela njezinog iskaza sud utvrđuje činjenice relevantne za postojanje nužne obrane na strani njezinog supruga M.K. Istina, Z.K. dala je svjedočki iskaz i u pogledu nastavka događaja, odnosno ona je opisala i na koji način ju je opt. M.K. obranio od napada J.M. ispaljivanjem hica iz lovačke puške, međutim, taj dio njezinog iskaza nije relevantan, jer se radi o nespornoj činjenici, naime, optuženik priznaje da je pucao, pa je očito da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.

Slijedom toga, u ovom postupku uopće nije od utjecaja činjenica da svjedokinja Z.K. nije bila pozvana na glavnu raspravu, pa kako je njezin iskaz pročitan uz suglasnost stranaka, radi se o valjanom dokazu podobnom da se na njemu zasnuje presuda.

Pri tome, nije nevažno spomenuti da je svjedokinja prethodno dvaput otklonila ponuđenu blagodat i dala detaljan iskaz, te da je očito trajno napustila svoje prebivalište u I. G., vezano za ratna zbivanja na tom dijelu zadarskog zaleđa u razdoblju od 1990. do 1995. godine, tako da ju je bilo nemoguće pronaći, odnosno njezin dolazak na sud je u najmanju ruku, znatno otežan, budući da se vjerojatno nalazi zajedno sa suprugom na području Srbije (opaska dostavljača na povratnici, list 182 spisa, “odselio u svoju domovinu djedovinu”).

Nije počinjena niti daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što, kako smatra žalitelj, pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni nejasni su i proturiječni sami sebi.

Upravo suprotno, sud prvog stupnja je u obrazloženju svoje odluke dao jasne i razumljive razloge zbog kojih smatra da je opt. M.K. počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane, pa je suprotno tvrdnji žalitelja, tu presudu moguće valjano ispitati.

Suština optuženikove žalbe, u stvari, ogleda se u tvrdnji da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da bi optuženik kritične prilike prekoračio granice nužne obrane. Nasuprot tome, optuženik ponavlja navode svog iskaza danog tijekom prvostupanjskog postupka i tvrdi da se radilo o klasičnoj nužnoj obrani zbog čega bi ga trebalo osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, i ovaj Vrhovni sud smatra, da su granice nužne obrane prekoračene. Naime, s obzirom da nema žalbe državnog odvjetnika u tom pravcu, sada je nesporno da je J.M. prvi napao suprugu opt. M.K., a da je ovaj, u namjeri da od nje otkloni istovremeni protupravni napad, ispalio prema J.M. hitac iz lovačke puške pristajući da ga usmrti, posljedicom čega je nekoliko zrna sačme pogodilo J.M. u glavu i nanijelo mu lake tjelesne povrede.

Međutim, u situaciji kada J.M. goloruk, dakle, samo koristeći fizičku nadmoć, napada suprugu opt. K. i baci ju na tlo, tada je reakcija optuženika ispaljivanjem hica iz lovačke puške očito prenaglašena, kako s obzirom na intenzitet ugrožavanja zaštićenog dobra – ljudskog života i tijela, tako i s obzirom na upotrijebljeno sredstvo – lovačku pušku – jer je nesporno utvrđeno da J.M. u tom trenutku nije pri sebi imao nikakvo oružje niti opasno oruđe.

S obzirom na takav nesrazmjer između intenziteta napada i obrane, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su granice nužne obrane prekoračene, pa su elementi bića kaznenog djela pokušaja ubojstva ostvareni, dok se optuženika može, u smislu čl. 7. st. 3. OKZRH, blaže kazniti, što se i dogodilo.

Ponovljena tvrdnja optuženika da on nije htio ubiti J.M. nego samo zaplašiti, valjano je analizirana i otklonjena u obrazloženju pobijane presude, pri čemu treba imati u vidu da je, s obzirom na udaljenost optuženika i oštećenika u času opaljenja, kao i činjenicu da se patrona rasprsla na udaljenosti od oko 45 do 55 cm od glave J.M., optuženik K. oglašen krivim zbog postupanja s blažim oblikom krivnje, tj. eventualnim umišljajem (neizravnom namjerom).

Slijedom toga, sud prvog stupnja je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava, pa je valjano oglasio opt. M.K. krivim zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane.

Konačno, neosnovana je i tvrdnja žalbe da je optuženik prestrogo kažnjen. Naime, osim što je sud vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima na strani djela i počinitelja, treba reći da je optuženiku, uz značajnu primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, što predstavlja zakonski minimum kazne koja se uopće za ovo kazneno djelo može izreći.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, trebalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude, sukladno čl. 387. ZKP/97.

O žalbi privatne tužiteljice Z.K.

Nesporno je da je za kazneno djelo lake tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH, koje je predmetom privatne tužbe protiv okr. J.M., još tijekom 1993. godine nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja, budući da su od dana učina inkriminiranog kaznenog djela od 19. kolovoza 1987. godine istekli svi zakonski rokovi iz čl. 90. st. 1. toč. 5. OKZRH i čl. 91. st. 6. OKZRH.

Kod takovog stanja stvari, u žalbi uočeni propust suda prvog stupnja time što sud, umjesto odbijanja optužbe protiv okrivljenika po čl. 339. toč. 6. ZKP/93, donosi rješenje o odbačaju privatne tužbe po čl. 425. st. 1. ZKP/93, nije od relevantnog utjecaja, s obzirom da se, u stvari, radi o primjeni istog materijalnog pravnog instituta zastare kaznenog gonjenja, ali temeljem dva procesna osnova.

Kako zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog gonjenja više nema zakonskog uporišta provoditi bilo kakove procesne radnje protiv okrivljenika zbog tog kaznenog djela, dok je uočeni propust u radu suda prvog stupnja isključivo formalno-pravne prirode, tako da u suštini izostaje pravni interes žalitelja za donošenjem drugačije odluke, to je žalbu privatne tužiteljice trebalo odbiti i na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97, odlučiti kao u izreci drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu, 7. studeni 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.