Gž-490/2025-3 · Županijski sud u Vukovaru



Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž-490/2025-3

Vukovar, Županijska 33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana, kao predsjednika vijeća, te Marijane Žulj Jakovljević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivice Raguža kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Opačak, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-153/2020-22 od 03. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 13.studenoga 2025.

p r e s u d i o j e

Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-153/2020- 22 od 03. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

i

r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-153/2020- 22 od 03. lipnja 2025.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-153/2020-22 od 03. lipnja 2025., odlučeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 7 Ugovora o kreditu br. 918-50-4003177 od 28. ožujka 2007. zaključenog između tužiteljice TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužiteljici TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 2.668,28 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi: 1,85 eur počam od 31.3.2008 do isplate, 9,82 eur počam od 31.10.2008. do isplate, 1,44 eur počam od 30.11.2008. do isplate, 12,09 eur počam od 31.12.2008. do isplate, 13,73 eur počam od 31.1.2009. do isplate, 14,47 eur počam od 28.2.2009. do isplate, 12,43 eur počam od 31.3.2009. do isplate, 12,82 eur počam od 30.4.2009. do isplate, 9,70 eur počam od 31.5.2009. do isplate, 7,41 eur počam od 30.6.2009. do isplat, 8,02 eur počam od 31.7.2009. do isplate, 9,23 eur počam od 31.8.2009. do isplate,9,12 eur počam od 30.9.2009. do isplate, 7,90 eur počam od 31.10.2009. do isplate,10,19 eur počam od 30.11.2009. do isplate,12,03 eur počam od 31.12.2009. do isplate, 14,65 eur počam od 31.1.2010. do isplate, 14,05 eur počam od 28.2.2010. do isplate, 17,60 eur počam od 31.3.2010. do isplate, 16,93 eur počam od 30.4.2010. do isplate, 18,24 eur počam od 31.5.2010. do isplate, 29,62 eur počam od 30.6.2010. do isplate, 27,28 eur počam od 31.7.2010. do isplate, 34,43 eur počam od 31.8.2010. do isplate, 31,96 eur počam od 30.9.2010. do isplate, 27,98 eur počam od 31.10.2010. do isplate, 36,37 eur počam od 30.11.2010. do isplate, 47,04 eur počam od 31.12.2010. do isplate, 39,48 eur počam od 31.1.2011. do isplate, 42,13 eur počam od 28.2.2011. do isplate, 38,76 eur počam od 31.3.2011. do isplate, 39,37 eur počam od 30.4.2011. do isplate, 53,67 eur počam od 31.5.2011. do isplate, 55,06 eur počam od 30.6.2011. do isplate, 67,01 eur počam od 31.7.2011. do isplate, 60,87 eur počam od 31.8.2011. do isplate, 54,15 eur počam od 30.9.2011. do isplate, 53,43 eur počam od 31.10.2011. do isplate, 52,91 eur počam od 30.11.2011. do isplate, 56,12 eur počam od 31.12.2011. do isplate, 58,91 eur počam od 31.1.2012. do isplate, 59,29 eur počam od 29.2.2012. do isplate, 57,35 eur počam od 31.3.2012. do isplate, 58,66 eur počam od 30.4.2012. do isplate, 59,55 eur počam od 31.5.2012. do isplate, 58,05 eur počam od 30.6.2012. do isplate, 58,45 eur počam od 31.7.2012. do isplate, 57,32 eur počam od 31.8.2012. do isplate, 54,89 eur počam od 30.9.2012. do isplate, 57,48 eur počam od 31.10.2012. do isplate, 58,72 eur počam od 30.11.2012. do isplate, 57,85 eur počam od 31.12.2012. do isplate, 52,96 eur počam od 31.1.2013. do isplate, 57,11 eur počam od 28.2.2013. do isplate, 57,48 eur počam od 31.3.2013. do isplate, 55,85 eur počam od 30.4.2013. do isplate, 50,78 eur počam od 31.5.2013. do isplate, 50,65 eur počam od 30.6.2013. do isplate, 51,90 eur počam od 31.7.2013. do isplate, 53,89 eur počam od 31.8.2013. do isplate, 56,66 eur počam od 30.9.2013. do isplate, 55,23 eur počam od 31.10.2013. do isplate, 56,24 eur počam od 30.11.2013. do isplate, 57,39 eur počam od 31.12.2013. do isplate, 58,10 eur počam od 31.1.2014. do isplate, 59,60 eur počam od 28.2.2014. do isplate, 59,11 eur počam od 31.3.2014. do isplate, 57,45 eur počam od 30.4.2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb naknaditi tužiteljici TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.617,42 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve roku od 15 dana. IV. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupak u iznosu od 209,58 eura kao neosnovanim. r i j e š i o j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže sudu preinačiti presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, a podredno pobijanu presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP te bitne povrede iz čl. 354.st. 2. i t. 11. ZPP na koje povrede se poziva tuženik u žalbi iz razloga što su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Dakle, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost, a prvostupanjska presuda je sačinjena u cijelosti u skladu s čl. 338.st. 4. ZPP. Također, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP jer je prvostupanjski sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i istinito utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je utvrditi ima li tužiteljica pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštena, a time i ništetna.

9. U prvostupanjskom postupku, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je tužiteljica realizirala Ugovor o kreditu kod tuženika dana 28. ožujka 2007. za iznos od 18.161,96 CHF s rokom vraćanja od 84 mjeseca,

- da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeći na dan dospijeća,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. te presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, odnosno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača,

- da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nepoštena, odnosno ništetna jer je ništetnost takve odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a i da tuženik nije dokazao da je o spornoj odredbi tužiteljica dobila mogućnost pregovaranja, odredba je nerazumljiva i unaprijed formulirana od strane trgovca,

- da je tužiteljica za vrijeme otplate kredita, na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, platila više 2.668,28 eur stoga tužiteljica ima pravo na isplatu temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 u daljnjem tekstu ZOO).

10. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu ni žalbom tuženika, a za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno obrazložio iz kojih razloga ne prihvaća tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, obzirom na činjenicu da se o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo jer je ista sastavni dio tipskog ugovora koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je navedena klauzula ništetna te suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice i sjedišta banke, mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe. Također prvostupanjski sud je imao u vidu objektivne okolnosti koje bi utjecale na tužiteljicu da pokrene ili ne pokrene parnični postupak, a to je udaljenost Slavonskog Broda ( sela [adresa]) kao mjesta prebivališta tužiteljice do [adresa] kao sjedišta tuženika što bi predstavljalo značajan dodati trošak za tužiteljicu, imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužiteljice iz mjesta stanovanja do [adresa] i natrag. Nadalje, prvostupanjski sud je, donoseći odluku o svojoj nadležnosti u ovom predmetu, imao u vidu i iskaz tužiteljice, a koja u svom iskazu navodi kako je ugovor u cijelosti pripremio tuženik, iz čega se izvodi nedvojben zaključak kako tužiteljica nije mogla utjecati na prorogacijsku odredbu. Navedena prorogacijska klauzula, suprotno žalbenim navodima je prouzročila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice obzirom tužiteljici nije bila dana mogućnost pregovaranja o navedenoj odredbi. Suprotno žalbenim navodima tuženika je pravilno prvostupanjski sud ocijenio kako je nadležan jer je na temelju odredbe članka 59. ZPP tužiteljica imala mogućnost izbora podnošenja tužbe pred općemjesno nadležnim sudom za tuženika u Zagrebu ili pred sudom u kojem tuženik ima poslovnu jedinicu, a obzirom da su stranke ugovor zaključile u Slavonskom Brodu, gdje tuženik ima poslovnu jedinicu, tužbu je mogla podnijeti i tom sudu stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je samo Općinski građanski sud nadležan prema pravilima o općemjesnoj nadležnosti.

12. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tužiteljica mogla angažirati kvalificiranog punomoćnika sa sjedištem u [adresa], navodi se da bi prihvaćanjem ovakvog stava tuženika došlo do ograničenja slobode izbora tužiteljice na kvalificiranog punomoćnika za zastupanje u parničnom postupku. Naime, jedan od elemenata prava na pravičnom suđenju iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske jest i pravo svake osobe da je u postupku zastupa odvjetnik i da odvjetnika ima pravo slobodno izabrati. To jamstvo nije samo apstraktno jer stranka koristeći to pravo na odvjetnika i na izbor odvjetnika po vlastitoj volji, ima jamstvo da će ako uspije u sporu imati pravo da joj se ti troškovi i naknade. Pored toga priroda odnosa stranke i odvjetnika je odnos povjerenja i iz tog posebnog odnosa povjerenja koje stranci daje sigurnost da će je po njoj odabrani odvjetnik zastupati o svom najboljem znanju i sposobnostima, lojalno i vjerno, izvire i pravo stranke da izabere odvjetnika po vlastitom izboru. S druge strane prihvaćanjem pravnog stava kojeg zastupa tuženik prema kojem tužiteljicu ništa nije spriječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu, tužiteljici bi se izravno ili neizravno ograničilo pravo na slobodan izbor odvjetnika. Bit odnosa između stranke i odvjetnika zasniva se na povjerenju koje stranka ima u točno određenu osobu koja je odvjetnik. Slijedom navedenog, temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odlučeno je kao pod točkom I. izreke rješenja.

13. Nadalje, tuženik u žalbi ističe kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge. Međutim, suprotno navodima u žalbi tuženika, tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je odluka prvostupanjskog suda pravilno obrazložena primjenom odredbe čl. 338. st. 4. ZPP i pravilnom primjenom čl. 8. ZPP. Nadalje, ukazuje se tuženiku, kako prvostupanjski sud nije bio u mogućnosti provesti, a potom i cijeniti, personalni dokaz tuženika radi saslušanja svjedoka BŠ i TŠD iz razloga što je tuženik od navedenih dokaznih prijedloga odustao na raspravi održanoj 18. siječnja 2024. Također, prvostupanjski sud pravilno nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ruže Medunić jer javni bilježnik nije imao zakonske ovlasti objašnjavati tužiteljici rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka pa ni u tom dijelu prvostupanjski sud nije povrijedio tuženiku pravo na pravično suđenje.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz spora " Potrošač". Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), pa kako se tužitelj u ovome postupku pozvao na navedena utvrđenja nije osnovan žalbeni navod tuženika kako se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na konkretan predmet niti kako prvostupanjski sud nije sagledao opravdanost primjene načela apstraktnog potrošača na konkretan slučaj. Naime, prvostupanjski sud se pozvao na utvrđenja iz kolektivne tužbe te je navedena utvrđenja primijenio na konkretan slučaj analizirajući iskaz tužiteljice, koji je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan i istinit. Na temelju iskaza tužiteljice, koji je doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima, a osobito sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako su ugovorne odredbe kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, nepoštene, a time i ništetne.

15. Neosnovano tuženik prigovara zaključku suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli navodeći kako su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

16. Naime, uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani su 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

19. U konkretnom slučaju, nije bilo sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, što tuženik nije učinio jer je tuženik odustao od dokaznih prijedloga radi saslušanja svjedoka službenika banke. Prema tome, ne može se smatrati kako je tuženik omogućio tužiteljici pregovaranje, odnosno kako je tužiteljica imala mogućnost birati između ugovora u CHF, ili EUR jer je iz njezina iskaza utvrđeno kako je tužiteljicu u autokući čekao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF stoga tužiteljica nije imala mogućnost mijenjati odredbe ugovora, odnosno pregovarati. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti pa je temeljem navedenog pravilno utvrdio kako je tužiteljici ponuđen samo ugovor u CHF.

20. Uz navedeno, ispunile su se i ostale pretpostavke radi utvrđenja sporne odredbe nepoštenom na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa, a koje pretpostavke je utvrđivao prvostupanjski sud pa je, suprotno žalbenim navodima, proveden test poštenja. Navedeno se očitovalo u tome da je tužiteljica bila u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer tuženik nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. ZOO.

21. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Prema tome, tužiteljica, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora nije bila informirana na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli, već je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovori valutnu klauzulu, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s prednikom tuženika utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene tečaja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, osporena ugovorna odredba nije lako uočljiva, nije bila jasna niti razumljiva, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Prema tome, osporena ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu je ona čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i one čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača pa se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

23. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora te da je to bitan element Ugovora o kreditu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je sporna odredba ugovora nepoštena, odnosno ništetna temeljem čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača pa da slijedom toga, tužiteljica ima pravo na isplatu.

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu tužbenog zahtjeva jer prigovaranje tuženika da je nalaz sačinjen kao da stranke ugovorile kunski kredit nije od utjecaja za ishod ovoga postupka jer cijeneći činjenicu kako su u ovom postupku utvrđene ništetnim odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, jedino primjenjujući tečaj CHF na dan isplate kredita se može utvrditi iznos koji je tuženik nepošteno stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

25. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare, u kojem dijelu je prvostupanjski sud također pravilno primijenio materijalno pravo, a suprotno navodima u žalbi tuženika. Zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012) u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda 14. lipnja 2018. u predmetu broj Pž-6632/2017, a od koje pravomoćnosti je zastara ponovno počela teći. Također, pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/22 od 31. siječnja 2022. godine je da ako je ništetnost ustanovljena, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Tužba u ovom predmetu podnijeta je 15. travnja 2020., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude pa nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice za potraživanje zbog promjene tečaja CHF za anuitete koji dospijevaju počevši sa 31. ožujka 2008. pa nadalje.

26. Također, neosnovan je i žalbeni navod tuženika kako prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva treba uzeti u obzir i razdoblja utvrđenih " negativnih " vrijednosti, odnosno vrijednosti manjih od početne utvrđene tečaja. U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Dakle, kako tuženik nije stavio prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja odnosno protutužbeni zahtjev tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF ( tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i Rev-753/2023 od 20. veljače 2024.).

27. Osim toga, bez pravnog značaja je i prigovor tuženika kako je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen kao i da se radi o zabrani manjeg značaja jer činjenica da je ugovor prestao nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi budući da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi ( čl. 328.ZOO).

28. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužiteljici zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem budući je bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava, a ništavost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pa je tuženik nepošteni stjecatelj stoga je dužan platiti tužiteljici zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja.

29. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP pravilno odlučio o svim troškovima postupka, a za što je dao jasne i prihvatljive razloge.

30.Pod točkom IV. izreke pobijane presude, presuda ostaje neizmijenjena jer nije pobijana žalbom.

31. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu jer sa istom nije uspio u cijelosti (čl.166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

32. Slijedom navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.

Vukovar, 13. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan