I Kž-545/1999-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-545/1999-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Zlate Lipnjak-Bosanac i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. K. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. svibnja 1999. br. K-75/99, u sjednici održanoj 9. studenoga 2000. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića i branitelja I. K., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i opt. N. K. za kaz. djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, zbog kojeg je proglašen krivim, po tom propisu osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. ožujka do 2. srpnja 1999. godine.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženika odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. N. K. je proglašen krivim zbog kaz. djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, pobliže opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. ožujka 1999. godine, pa nadalje, oduzeta mu je droga heroin u količini od 243,99 grama, te je obvezan na snašanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn.

Pritvor protiv optuženika, koji je trajao od 11. ožujka 1999. godine, ukinut je 2. srpnja 1999. godine (l. 211-212).

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik, po branitelju I. K., odvjetniku iz Z..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i neizricanju sigurnosne mjere protjerivanja stranca iz zemlje iz čl. 79. KZ i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, te sigurnosna mjera protjerivanje stranca iz zemlje iz čl. 79. KZ.

Optuženik se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i njemu izrečena kazna smanji.

Optuženik je po branitelju podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Na zahtjev optuženika, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća ovoga suda obaviješteni su on i njegov branitelj, pa je branitelj - pored zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića - sjednici bio nazočan, a kako je optuženik uredno obaviješten, to je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti na temelju čl. 374. st. 4. ZKP.

U sjednici vijeća, zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je djelomično izmijenio pismeni prijedlog u pravcu da nema mjesta izricanju sigurnosne mjere iz čl. 79. KZ prema optuženiku, dok je branitelj naveo da je optuženik završio tri razreda osnovne škole u specijalnoj školi, jer da je mentalno retardiran.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni, dok je žalba optuženika neosnovana.

Odlučujući o visini kazne, prvostupanjski sud je cijenio optuženiku za olakotne okolnosti priznanje djela, činjenice da do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, da je otac šestero djece, uzdržava obitelj legalnim prihodima kao suvlasnik noćnog kluba L. i primanjima od sezonskog rada, pa da inkriminirani događaj predstavlja eksces u njegovom ponašanju kada je htio u kratkom roku, na brz način, doći do zarade, dok je, s druge strane, imao u vidu samu težinu počinjenog djela, povećanu opasnost od ovakvih djela i činjenicu da se radi o tzv. teškoj drogi heroinu u količini od gotovo 250 grama i da se ovom vrstom droge konstantno širi krug ovisinika.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, a da nije cijenio u dovoljnoj mjeri otegotne okolnosti - da je optuženik prodao veliku količinu opojne droge heroin, koja je vrlo opasna, samo zato da bi na lak način pribavio veću protupravnu imovinsku korist.

Naime, optuženik, makar se je osijećao krivim i u suštini priznao terećeno djelo, ipak to priznanje nema onaj značaj koji mu je pridao prvostupanjski sud. Jer, on je priznao ono što bi bilo besmisleno i poricati, budući da je pomoću prikrivenog istražitelja redarstvenih vlasti njegova kriminalna djelatnost otkrivena, odmah po prodaji droge ista je oduzeta kao i 10.000 DEM, koje je primio za 243,99 grama, dok je nastojao prikazati kao da je on bio samo nekakav posrednik, a vlasnik droge neki neidentificirani A., koji da je i stavio heroin u grmlje u blizini motela Z. i koji da ga je samo za pronalazak kupca trebao počastiti, što dakako, prvostupanjski sud nije osnovano prihvatio kao istinite navode.

Stoga se ne radi o tako iskrenom i emotivnom priznanju, kako se to ističe u žalbi optuženika.

Točno je to da je optuženik otac šestero djece, od kojih je sada dvoje punoljetno, pa i da uzdržava obitelj kako prihodima od jednog noćnog kluba kojega je suvlasnik, tako i sezonskim radom. No, prema njegovoj izjavi, i njegova sadašnja supruga ostvaruje prihod od oko 700 - 800 DEM, budući da je vlasnica privatnog poduzeća, pa je neosnovana tvrdnja njegove žalbe kako bi mu pored utvrđenih olakotnih okolnosti trebalo još posebno cijeniti činjenicu što mu je supruga na porodiljskom dopustu ili, pak, činjenica što je završio tri razreda specijalne škole, kako je to branitelj istakao u sjednici vijeća.

Stoga, kada se pravilno cijene utvrđene olakotne i otegotne okolnosti i pri tome vodi računa o izuzetnoj opasnosti od ovakvih kaznenih djela, tada je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena prema optuženiku kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, na koju ga je, onda, trebalo i osuditi, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, i u istu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, jer će se tek tom kaznom moći postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ. Iz tih istih razloga, žalba optuženika je ocijenjena kao neosnovana.

Međutim, nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog neizricanja sigurnosne mjere iz čl. 79. KZ.

Naime, optuženik dulje vrijeme živi u Republici Hrvatskoj, u Z. ima kuću i suvlasništvo nad jednim noćnim lokalom, oženjen je sa H., s kojom ima dvoje mlt. djece i koja su hrvatski državljani, pa sve te činjenice, a i princip humanosti, ne opravdavaju izricanje sigurnosne mjere protjerivanje stranca iz zemlje. Iz tih razloga je žalba državnog odvjetnika u ovom dijelu neosnovana.

Stoga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 9. studenoga 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.