Rev-2596/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2596/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivke Zlokić, kao predsjednice vijeća, te Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović-Ivanišević i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. žene G. iz Š., protiv tuženika T. d.d. Š., radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 8. ožujka 1999. godine, br. Gž- 93/99., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 15. srpnja 1998. godine, br. P-484/95., u sjednici održanoj dana 23. siječnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbije je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je privremeno čekanje tužiteljice počam od 1. svibnja 1992. godine do zaključno 24. siječnja 1995. godine bilo nezakonito, te da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti razliku između onog što je tužiteljica u tom razdoblju primala, te pune plaće koju bi ostvarila na svom radnom mjestu s ostalim primanjima koja su joj pripadala, sve sa zakonskim kamatama.

Odlučujući o žalbi tužiteljice Županijski sud u Šibeniku je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijanih odluka ili preinaku na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužiteljice. Bio je to dužan samo u odnosu na one navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Prema tome, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u svezi s čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), koju ističe revidentica.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica bila na privremenom čekanju kroz razdoblje od 1. svibnja 1992. godine do 24. siječnja 1995. godine. Također je utvrđeno da kod tuženika nije bilo poslova na koje se tužiteljica mogla rasporediti u navedenom razdoblju.

Suprotno navodima revizije i ovaj revizijski sud smatra da nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje da je to čekanje bilo nezakonito i isplatu razlike između plaće koju bi tužiteljica primala da je radila i naknade koju je primala za vrijeme čekanja.

Naime, doista nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/92.) prema odredbi čl. 21. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 25/92. - pročišćeni tekst - dalje ZRO), poslodavac može utvrditi da je za radom radnika privremeno prestala potreba ako mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vremenu od šest mjeseci, u kojem slučaju dolazi u obzir upućivanje na čekanje za koje vrijeme radnik ima pravo na naknadu plaće.

Prema odredbi čl. 23. ZRO poslodavac može utvrditi da je za radom radnika trajno prestala potreba kada mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen duže od šest mjeseci.

Međutim, kako nije bilo poslova na koje bi se tužiteljica mogla rasporediti zadržavanjem tužiteljice na čekanju tuženik nije povrijedio njeno pravo, već postupio u njenom interesu, jer bi joj u protivnom, na temelju odluke kojom bi bilo utvrđeno da je trajno prestala potreba za njenim radom prestao radni odnos i ona upućena na Zavod za zapošljavanje.

U ostalom da je tužiteljica smatrala da je za nju povoljnije da se utvrdi da je trajno prestala potreba za njenim radom i o tome donese odluka i ona uputi na Zavod za zapošljavanje, bila bi sama tražila od tuženika da donese takovu odluku, a ne ostala na čekanju više godina, sve do odlaska u mirovinu.

Dakle, tuženik nije postupio nezakonito na štetu tužiteljice kada ju je zadržao na čekanju duže od šest mjeseci, tj. nakon 1. svibnja 1992. godine, pa sve do 24. siječnja 1995. godine, pa nije dužan ni platiti razliku između plaće koju bi primala da radi i naknade koju je primala za vrijeme čekanja.

Sve da je i bilo moguće kroz navedeno razdoblje i zaposliti tužiteljicu, što ona inače ne tvrdi, ona bi trebala pokazati inicijativu da bude vraćena na rad, a ne čekati nekoliko godina na čekanju do odlaska u mirovinu, a zatim tražiti razliku između plaće koju bi mogla ostvariti i naknade koju je primala za vrijeme čekanja.

Prema tome, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi, a nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Radi naprijed navedenog temeljem odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. siječnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Ivka Zlokić, v.r.