Gž-350/2019-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-350/2019-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, predsjednika vijeća te Vesne Rist, suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u građanskopravnom sporu tužiteljice J. R. iz V., (OIB …), zastupane po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. Z., (OIB …), zastupanog po Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 149 P-1305/15-25 od 21. prosinca 2018., na sjednici vijeća 18. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 149 P-1305/15-25 od 21. prosinca 2018.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti i da je bez pravnog učinka dio čl. 2. t. 1. ugovora o kreditu od 26. rujna 2007. u dijelu koji se odnosi na promjenu kamatne stope na temelju odluke tuženika (točka I izreke). Istom presudom prihvaćen je i tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu 9.022,56 kn uz zakonsku zateznu kamatu (točka II izreke) kao i tužbeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka od 8.050,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu (točka III izreke).

Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude iz žalbenih razloga čl. 353. st. 1. t. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP) i predložio da se prvostupanjska presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva tužiteljice.

Žalba tuženika je neosnovana.

Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu od 27. rujna 2007. u dijelu koji se odnosi na mogućnost jednostrane izmjene kamatne stope i tužbeni zahtjev kojim traži isplatu preplaćene kamate od 9.022,56 kn uz zakonsku zateznu kamatu.

Prvostupanjski je sud iz ugovora o kreditu od 27. rujna 2007. utvrdio da je ugovor sklopljen između tužiteljice (kao korisnika kredita) i tuženika (kao kreditora), koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku N. B. iz K. (OV-11817/07), a kojim su ugovorne strane ugovorile prava i obveze vezane za kredit od 18.805,69 CHF uz kamatu, uključujući pravo tuženika da jednostrano na temelju svoje odluke promjeni visinu kamatne stope u odnosu na ugovorenu redovnu kamatu od 5,49% godišnje (čl.

2. ugovora). Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik (kao banka) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. sklapanjem ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava građana kao korisnika kredita time što su ugovori o kreditu sadržavali nepoštenu, odnosno ništetnu ugovornu odredbu o mogućoj promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale.

U daljnjem sadržaju obrazloženja presude prvostupanjski je sud naveo da je u predmetnom sporu provedenim dokaznim postupkom utvrdio da tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o mogućoj jednostranoj promjeni visine kamatne stope od strane tuženika i da tužiteljica nije mogla utjecati na tako ugovoreno pravo tuženika, a osim toga da je mogućnost jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika ugovorena bez egzaktnih kriterija. Na temelju opisanih utvrđenja i zaključaka prvostupanjski je sud primjenom čl. 322. st.

1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; ZOO/05) prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje djelomične ništenosti ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen s ništetnom ugovornom odredbom (čl.

2. ugovora) zbog čega je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice, a što je protivno čl.

4. ZOO/05 i čl.

87. st.

1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03; ZZP). Vezano za opisani pravni zaključak i primjenu citiranih zakonskih odredbi prvostupanjski je sud naveo i da se i prema čl.

3. st.

1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori između ugovornih strana i ako se je time prouzročila neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Prihvaćajući tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu prvostupanjski je sud primjenom čl. 323. st.

1. vezano za čl. 1111., čl. 1115. te čl.

29. st.

1. i 2. ZOO/05 prihvatio i tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu preplaćene kamate (iznad 5,49% godišnje) koju je tuženik stekao bez pravne osnove, a visinu koje preplaćene kamate je utvrdio provedenim vještačenjem po sudskom vještaku mr.sc. Z. R., mag.math. (9.022,56 kn). Odlučujući o troškovima parničnog postupka prvostupanjski je sud primjenom čl. 154. st.

1. i čl. 155. ZPP-a obvezao tuženika da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka od 8.050,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu.

Neosnovan je žalbeni razlog tuženika o počinjenoj bitnoj povredi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude ne potvrđuje ispunjenost pretpostavki iz citirane zakonske odredbe.

Tuženik je u žalbi naveo da prvostupanjski sud prethodno odlučivanju o tužbenim zahtjevima tužiteljice nije odlučio o vrijednosti predmeta spora obzirom na podnesen prigovor, odnosno da nije primijenio čl. 40. st. 3. ZPP-a, pa da se dovodi u sumnju da li predmetni spor eventualno predstavlja spor male vrijednosti. Iz tužbe proizlazi da je tužiteljica naznačila vrijednost predmeta spora iznosom od 9.500,00 kn, te da se spor odnosi na tužbeni zahtjev na djelomično utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i isplatu 9.385,82 kn (9.022,56 kn) pa je prvostupanjski sud očito odbio prigovor tuženika, time da navedeni tužbeni zahtjevi tužiteljice potvrđuju da predmetni spor nije spor male vrijednosti prema čl. 458. ZPP-a, a što proizlazi i iz načina provođenja predmetnog postupka od strane prvostupanjskog suda.

Tuženik je u žalbi naveo da prvostupanjski sud nije primijenio čl. 190. st. 1. i 2. vezano za čl. 191. st. 1. ZPP-a iako je tužiteljica preinačila tužbu u nedopuštenoj fazi postupka, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka. Opisani žalbeni razlog je neosnovan jer smanjenjem tužbenog zahtjeva na isplatu s 9.385,82 kn na 9.022,56 kn, tužiteljica nije preinačila tužbu budući da prema čl. 191. st. 3. ZPP-a smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe.

Osporavajući pravilnost odbijenog prigovora zastare tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja prekid zastare i da zastara počinje teći ponovno pravomoćnošću odluke kojom je utvrđeno da su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava građana.

Zakonom o obveznim odnosima uređen je pravni institut zastare odredbama čl. 214. - čl. 246. ZOO/05, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO/05 uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi odnosno isto je neograničeno.

Neosnovan je žalbeni razlog tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava prvostupanjskog suda u odnosu na odbijen prigovor zastare koji se odnosi na tužbu tužiteljice kojom traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

Tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na isplatu predstavlja posljedicu utvrđene djelomične ništetnosti navedenog ugovora (čl. 323. ZOO/05). Posljedice ništetnosti ugovora moraju se reflektirati u uspostavi pravične ravnoteže između stranaka, što za tužiteljicu znači ostvarenje njezinih legitimnih očekivanja koja se sastoje u potpunoj zaštiti tražbine iz navedenog ugovora o kreditu, pri čemu se ističe da je zaštita potrošača temeljni cilj svih propisa koji uređuju kreditiranje potrošača, kao slabije ugovorne strane, i to zbog posebnosti njihovih pravnih položaja u kreditnim odnosima u okviru kojih nije ostvareno pojedinačno pregovaranje, a koja zaštita se odnosi i na ostvarenje pravila jednakosti i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te zabrani zlouporabe prava (čl. 2., čl. 3., čl. 4., čl. 5. i čl. 6. ZOO/05). Osim toga posljedice ništetnosti koje obuhvaćaju pravo na restituciju ne mogu se prosuđivati odvojeno od prava na isticanje ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi (čl. 323. i čl. 328. ZOO/05), jer bi se na taj način obezvrijedio pravni institut ništetnosti pa bi prihvaćanjem prigovora zastare faktično bila isključena pravna posljedica navedenog instituta, koji upravo zbog sprječavanja sklapanja ništetnih ugovora djeluje bez vremenskog ograničenja.

Što se tiče potrebe eventualne primjene čl. 214. ZOO/05, ovo u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu, ističe se da opisana činjenična i pravna situacija potvrđuje neosnovanost navedenog prigovora i kroz citiranu zakonsku odredbu. Ovo iz razloga jer je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinuta zastara (čl. 241. ZOO/05), a o kojoj tužbi je odlučeno citiranom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posll.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.), pa zastara počinje teći od dana kada je navedeni spor bio pravomoćno završen (čl. 245. st. 1. i 3. vezano za čl. 225. ZOO/05). Budući da je tužiteljica predmetnu tužbu s tužbenim zahtjevom na isplatu podnijela 5. ožujka 2015. obzirom na prethodno opisana utvrđenja navedeni prigovor zastare bio bi neosnovan i prema čl. 225. te čl. 245. st. 1. i 3. ZOO/05.

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava tuženik je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je dio čl. 2. ugovora o kreditu ništetan vezano za koji žalbeni razlog je naveo da je Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom iz 2005. odredio visinu kamatnih stopa ovisno o tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćim i inozemnim tržištima pa da je promjena kamatne stope bila posljedica objektivnih promjena tržišnih okolnosti, a što da je prvostupanjski sud trebao utvrditi predloženim vještačenjem. Osim toga tuženik je naveo da je prvostupanjski sud zaključak o djelomičnoj ništetnosti čl. 2. ugovora o kreditu pogrešno temeljio na citiranoj pravomoćnoj presudi iz postupka kolektivne zaštite u kojem postupku da je sud na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivao da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dovode do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Daljnjim žalbenim razlozima tuženik je naveo da prvostupanjski sud nije cijenio odredbe čl. 96. st. 1., čl. 98. i čl. 99. ZZP niti Direktivu 93/13EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. U odnosu na prihvaćene tužbene zahtjeve tuženik je naveo i da prvostupanjski sud nije primijenio čl. 319. ZOO/05 te da o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučio kroz eventualno postojanje odgovornosti (tuženika) za naknadu štete obzirom na odredbu čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a. Tuženik je žalbom osporio i pravilnost primjene čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05.

Neosnovan je žalbeni razlog tuženika o pogrešnoj prosudbi prvostupanjskog suda o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu (čl. 2.) jer iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da stranke iz predmetnog postupka, kao ugovorne strane iz ugovora o kreditu, nisu pojedinačno pregovarale već da je navedenom ugovornom odredbom ugovoreno jednostrano pravo tuženika na promjenu kamatne stope koje ovisi isključivo o odluci tuženika, a koja ugovorna odredba nije niti objektivizirana kriterijima o odredivosti predmeta obveze pa kao takva nije niti jasna, a posljedično čemu je i suprotna osnovanim pravilima obveznopravnih odnosa koja se odnose na slobodu uređivanja obveznih odnosa, ravnopravnost sudionika, savjesnost i poštenje te zabranu zlouporabe prava (čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. ZOO/05). Neosnovani su i žalbeni razlozi vezani za pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja jer prvostupanjski sud odlučuje koje će od predloženih dokaza provesti radi utvrđivanja relevantnih činjenica (čl. 220. ZPP-a). Provodeći dokazni postupak prvostupanjski je sud pravilnom primjenom citirane zakonske odredbe odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja na okolnost da je promjena kamatne stope bila posljedica promjena tržišnih okolnosti, budući da predloženi dokaz nema relevantno značenje za odlučivanje o tužbenim zahtjevima tužiteljice obzirom na rezultate provedenog dokaznog postupka i prethodno opisane utvrđene relevantne činjenice.

Neosnovan je i žalbeni razlog tuženika u kojem je naveo da je prvostupanjski sud zaključak o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu od 27. rujna 2007. temeljio na citiranoj pravomoćnoj presudi iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava jer je odluku o tužbenim zahtjevima tužiteljice temeljio na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na ugovor o kreditu sklopljen između stranaka pri čemu je prosuđivao i relevantna utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP-a).

Žalbeni razlozi tuženika da prvostupanjski sud nije cijenio čl. 96. st. 1., čl. 98. i čl. 99. ZZP-a i Direktivu EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. proturječni su sadržaju obrazloženja prvostupanjske presude iz koje proizlazi da je prvostupanjski sud odlučujući o tužbenim zahtjevima tužiteljice prosuđivao citirane zakonske odredbe i navedenu direktivu kojima je propisana ništetnost ugovorne odredbe kojom je jednostrano ugovoreno pravo jedne od ugovornih strana o kojem pravu se nije pojedinačno pregovaralo i na koje ugovoreno pravo jedna od ugovornih strana nije mogla utjecati.

Neosnovan je žalbeni razlog tuženika u kojem je naveo da prvostupanjski sud nije primijenio čl. 319. ZOO/05 jer je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka pravilno tumačio citiranu ugovornu odredbu iz ugovora o kreditu (čl. 2.).

Neosnovan je i žalbeni razlog tuženika o pogrešnoj primjeni čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 jer je prvostupanjski sud nakon utvrđene djelomične ništetnosti ugovora o kreditu od 26. rujna 2007. (čl. 2. ugovora) pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika da tužiteljici isplati preplaćenu kamatu, koju je stekao bez pravne osnove, kao i da tužiteljici isplati i zakonsku zateznu kamatu na otplaćene mjesečne rate kredita i to od dana izvršene otplate od strane tužiteljice, a koje mjesečne rate je tužiteljica otplatila tuženiku ispunjavajući svoju ugovornu obvezu.

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda tuženik je u žalbi naveo i da prvostupanjski sud o tužbenim zahtjevima tužiteljice nije odlučivao kroz eventualno postojanje odgovornosti (tuženika) za naknadu štete, ovo obzirom na odredbu čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a. Opisanim žalbenim razlogom tuženik izdvojeno citira navedene zakonske odredbe i to samo kroz pravni institut naknade štete. Međutim, tužiteljica je tužbenim zahtjevom, koji se odnosi na isplatu preplaćene kamate, od tuženika zahtijevala vraćanje neosnovano stečene preplaćene kamate i to kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora, odnosno kroz pravni institut stjecanja bez osnove (čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO/05), a koje pravo je, između ostalog, uređeno i odredbom čl. 120. ZZP-a i to na način da pokretanje ili vođenje postupka na temelju čl. 106.s t. 1. (tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača) ne sprječava pokretanje bilo kojeg drugog postupka kojim će potrošač zahtijevati ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom, ali i u drugim zakonima. Obzirom na citirani sadržaj navedenih zakonskih odredbi iz istih proizlazi da tužiteljici pripada pravo i na sudsku zaštitu kojom zahtijeva ostvarenje prava koja se odnose na isplatu preplaćene kamate i to kroz pravni institut stjecanja bez osnove (čl. 1111. ZOO/05).

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 18. rujna 2019.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Svetlana Popović