Rev-1621/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1621/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata, kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.T. pok. I. iz G.D., zastupan po punomoćniku R.M., odvjetniku u I., protiv tužene "J. " S. - Expozitura I., radi isplate, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 28. veljače 1992., br. Gž-3346/91., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom od 24. lipnja 1991. br. P-260/91., u sjednici održanoj dana 17. siječnja 1992. godine,

p r e s u d i o j e:

Preinačuje se djelomično presuda Okružnog suda u Splitu od 28. veljače 1992. godine, br. Gž-3346/91., u točki I izreke, a slijedom toga i presuda Općinskog suda u Imotskom od 24. lipnja 1991. godine, br. P-260/91., u dijelu odluke o zateznim kamatama na dinarsku protuvrijednost (sada protuvrijednost u kunama) iznosa od 569,04 DEM po tečaju na dan 31. prosinca 1988. godine, tako da kamata teče na taj iznos od 5. travnja 1991. godine, do isplate.

U ostalom dijelu revizija se kao neosnovana odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Imotskom suđeno je da tužena plati tužitelju dinarsku protuvrijednost iznosa od 569,04 DEM po tečaju na dan 31. prosinac 1988. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 1989. godine, do isplate, te 679,47 DEM sa zakonskom deviznom kamatom od dana 24. lipnja 1991. godine do isplate, dok je za preostali iznos tužbeni zahtjev odbijen, te nadalje odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Okružni sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, odbio je žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu (toč. I izreke), dok je u nepobijanom odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena (toč. II izreke).

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dosuđujućem dijelu izjavila je tuženica reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da obje presude budu preinačene na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da se tužitelju naloži da tuženici naknadi parnični trošak.

Tužitelj nije dao odgovor na reviziju, niti nadležni državni odvjetnik izjašnjenje.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije sporno: a) da su stranke (fizička osoba i banka) zaključile ugovor o oročavanju deviznih sredstava, b) da je ulog bio oročen na 25 mjeseci uz kamatu po stopi od 11%, c) da se po isteku vremena oročenja ugovor automatski obnavljao pod istim uvjetima sve do 1. srpnja 1986. godine, kada je tuženica počela obračunavati kamatu po nižoj stopi od ugovorene, d) da su stranke tek 29. rujna 1989. godine, sklopile novi ugovor kojim su ugovorile promjenljivu kamatnu stopu, i e) da utuženi iznos predstavlja razliku između obračunatog iznosa na bazi ugovorene kamate i iznosa obračunatog po nižoj stopi.

Polazeći od spomenutih nespornih činjenica sudovi su prihvatili djelomično tužbeni zahtjev i to za manje obračunatu kamatu u 1988. godini isplatu dinarske protuvrijednosti (sada u kunama) 569,04 DEM, a za 1989. godinu devizni iznos od 679,47 DEM uz deviznu kamatu, jer su štediše s obzirom na izmjenu propisa tada imali pravo i na kamatu u devizama.

Neosnovano tuženica pobija presude u pogledu glavne stvari ponavljajući svoj stav da je mogla jednostrano izmijeniti stopu ugovorene kamate s obzirom na kasnije donesenu Odluku o ciljevima i zadacima zajedničke emisione i novčane politike.... Sudovi su, naime, pravilno ocijenili da se ne radi o prinudnoj normi koja bi u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO ("Narodne novine", br. 53/91) obvezivala stranke iz ugovora, odnosno koja bi mogla izmijeniti zakonske odredbe koje reguliraju ugovore o novčanom depozitu i ulogu na štednju, a dosljedno tome i ugovor zaključen među strankama u skladu s tim odredbama. Tuženica je uostalom kasnije i zatražila izmjenu ugovora, što su stranke učinile 29. rujna 1989. godine.

Isto tako neosnovano se tuženica poziva i na Uredbu o pretvaranju devizinih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 71/91) jer je prvostupanjska presuda donesena 24. lipnja 1991. godine, kad taj propis još nije bio na snazi.

U pravu je, međutim, tuženica kada prigovara početku toka kamata na dinarsku protuvrijednost (sada u kunama) iznos od 569,04 DEM, jer prema odredbi čl. 279. st. 2. ZOO na iznos neisplaćene kamate može se zahtjevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. Kako je tužba podnesena dana 5. travnja 1991. godine, od tog dana teče kamata na spomenuti iznos.

Trebalo je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti u ovom dijelu pobijanu presudu (čl. 195. st. 1.) Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ("Narodne novine", br. 53/91), a u ostalom dijelu reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP), jer nije počinjena ni ona procesna povreda na koju revizijski sud uvijek pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP):

U Zagrebu, 17. siječnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.