Rev-3187/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3187/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. S. H. iz V., M., koju zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik u R. protiv tuženice S. D. T. iz V., M., koju zastupa Ž. V., odvjetnik u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžo- 433/14 od 24. veljače 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-609/10-9 od 23. studenoga 2012., na sjednici održanoj 30. siječnja 2019.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice se odbija.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 532.080,00 kn sa zateznim kamatama obračunatima od presuđenja do isplate, uz obvezu tužiteljice da tuženici nadoknadi prouzročene parnične troškove.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14. – dalje: ZPP) ističući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda, kao i presuda prvostupanjskog suda, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da joj tuženica naknadi imovinsku i neimovinsku štetu za koju tužiteljica tvrdi da joj je prouzročila tuženica time što je njezinog oca M. S. potaknula da vodi protiv tužiteljice, svoje kćeri, parnicu radi utvrđenja ništavosti ugovora o darovanju, u kojoj je parnici tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, kao i time što je neovlašteno podigla novac sa štedne knjižice tužiteljice, što je otuđila pokretnine u vlasništvu tužiteljice te dvije nekretnine njenog oca, a zbog čega su se poremetili odnosi oca i kćeri te je dotadašnji način života tužiteljice poremećen.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), pri čemu ti razlozi moraju biti obrazloženi jer ih inače sud ne uzima u obzir (čl. 386. ZPP).

Tužiteljica kao revizijski razlog ističe neprimjenu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08. i 125/11, dalje: ZOO) smatrajući da su nižestupanjski sudovi izrazili pogrešan pravni stav da tužiteljica nema pravo na naknadu štete radi pretrpljenih duševnih boli zbog poremećaja dosadašnjeg načina življenja te nisu primijenili odredbu čl. 1100. ZOO. Zbog takvog pogrešnog pristupa tužiteljica smatra da sudovi nisu utvrđivali relevantno činjenično stanje za donošenje odluku u ovom sporu.

Suprotno tvrdnjama u reviziji pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

Prema čl. 19. st. 2. ZOO pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Dakle, ZOO taksativno ne nabraja oblike duševnih boli kao osnove za naknadu štete nego samo primjerice navodi različita zaštićena prava osobnosti, dok su duševne boli navedene kao jedan od kriterija za određivanje visine pripadajuće pravične novčane naknade pretrpljene štete (čl. 1100. st. 2. ZOO).

Međutim, u konkretnom slučaju i prema shvaćanju revizijskog suda, da bi postojala tuženičina odgovornost za prijepornu štetu, moraju postojati opće pretpostavke te odgovornosti, a to su: sama šteta; subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu; štetna radnja; protupravnost štetne radnje; te pravno relevantna uzročna veza između štetne radnje i štete.

Budući da tužiteljica tijekom postupka koji je prethodio reviziji nije dokazala da je šteta za koju tvrdi da je pretrpjela nastala protupravnom radnjom tuženice, a koja bi radnja bila u adekvatnoj uročnoj vezi sa štetom (povredom prava osobnosti), pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili, imajući u vidu odredbe čl. 1045. i čl. 1046. ZOO, da tužiteljica nije dokazala opće pretpostavke odgovornosti za štetu pa već zbog toga njezin zahtjev nije osnovan te nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 1100. ZOO. Stoga se revizijski razlozi ukazuju neutemeljenima.

Zbog navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 30. siječnja 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.