III Kr-90/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-90/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić i Milana Petranovića, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. D. V. zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 4. KZRH, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude drugostupanjskog Županijskog suda u Varaždinu od 16. prosinca 1997. br. Kž-304/97, u sjednici održanoj 30. travnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Utvrđuje se da je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan i da je drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 16. prosinca 1997. godine br. Kž-304/97 povrijeđen zakon, te se ta presuda ukida i predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 23. svibnja 1997. br. K- 146/96 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 16. prosinca 1997. br. Kž-304/97, D.V. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 4. KZRH.

Protiv te presude podnio je osuđenik po branitelju M.K., odvjetniku iz V., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede prava osuđenika na obranu u žalbenom postupku i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a na temelju čl. 427. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("NN" br. 110/97, dalje: ZKP/97) kako to stoji pod toč. 2. zahtjeva, a zapravo zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku kako to proizlazi iz obrazloženja zahtjeva i predložio da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U zahtjevu se navodi da je osuđenik u žalbi protiv prvostupanjske presude, osim olakotnih okolnosti koje je utvrdio (i cijenio pri odmjeravanju kazne) sud prvog stupnja (neosuđivanost, ponašanje pred sudom i

III Kr 90/1998-3

izraženo kajanje, očinstvo mlt. djeteta) iznio i argumentirao nove olakotne okolnosti - da će odlaskom na izdržavanje kazne, u datim uvjetima privređivanja u V. , ostati bez posla, a njegova plaća iz radnog odnosa je jedini prihod njegove obitelji, jer je i njegova supruga nezaposlena od 7. travnja 1994. godine, ne može nigdje naći zaposlenje, pa i nju uzdržava, da je kao mobiliziran pripadnik HV u više navrata bio na ratištu, tako da je stekao status hrvatskog branitelja i bio odlikovan Spomenicom domovinskog rata - ali mu je drugostupanjski sud (na str. 4. svoje presude) odgovorio da se nove okolnosti ne mogu uzimati u ocjenu, jer se o njima nije izjasnio prvostupanjski sud i da su to okolnosti koje može isticati podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka. Ovakvim postupanjem da je on onemogućen u podnošenju zahtjeva za izvanredno ublažavanje kazne, jer olakotne okolnosti iznijete u postupku donošenja pravomoćne presude nisu okolnosti za koje sud nije znao niti su se one pojavile nakon pravomoćnosti presude. Osim toga, sud drugog stupnja da je iznio (u presudi) da je oštećenik prosječan vozač, a ta činjenica nije niti utvrđivana na glavnoj raspravi niti je drugostupanjski sud održao raspravu, pa kako smatra da se radi o odlučnoj činjenici, to da je drugostupanjskom presudom počinjena i bitna postupovna povreda.

Zahtjev je osnovan.

U stvari, kako je to vidljivo iz samog zahtjeva, osuđenik pobija isključivo drugostupanjsku presudu i to zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta povreda je bila od utjecaja na presudu, kako se to osnovano tvrdi u zahtjevu.

Doduše, neosnovano se ističe u zahtjevu i da je sud drugog stupnja, bez da je održao raspravu, utvrđivao odlučne činjenice koje ne bi bile utvrđene prvostupanjskom presudom.

Naime, time što je sud drugog stupnja, u odgovoru na žalbu osuđenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, naveo da je oštećenik prosječni vozač nije ni ukoliko utvrđivao činjenično stanje niti je u konkretnom slučaju svojstvo oštećenika "kao prosječnog vozača" odlučna činjenica, s obzirom na nalaz i mišljenje prometnog vještaka ing. A.M. (l. 56-61) i ostale izvedene dokaze tijekom glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, pa onda i utvrđenje činjeničnog stanja prvostupanjskom presudom.

U stvari, riječi "prosječni vozač", koje je upotrijebio sud drugog stupnja, "izvučene" su bez ikakvog osnova iz rečenice, kojom je odgovoreno na tvrdnju osuđenika da je "oštećenik bio iznenađen njegovom pojavom", pa da bi, valda, zbog tog "iznenađenja" pogrešno reagirao, a ne da bi do nezgode došlo zbog nepropisne vožnje osuđenika (str. 3. st. 1. drugostupanjske presude).

Međutim, osnovano se tvrdi u zahtjevu da je presudom suda drugog stupnja povrijeđena odredba kaznenog postupka u žalbenom postupku i da je ta povreda bila od utjecaja na presudu.

Naime, u smislu čl. 352. st. 4. ZKP/93 (sada čl. 365. st. 4. ZKP/97) u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, dakle, i one činjenice i oni dokazi koji se odnose na okolnosti odlučne za izbor i težinu kaznene sankcije, pa je onda osuđenik imao pravo da u žalbi iznese i nove olakotne okolnosti, za koje je držao da mogu biti od utjecaja na odmjeravanje kazne, a koje je potkrijepio odgovarajućim dokazima. Drugostupanjski sud je, pak, na temelju čl. 378. st. 1. ZKP/93 bio dužan da ocijeni sve žalbene navode, pa tako i one koje se odnose na žalbu zbog odluke o kazni, dakle, da ocijeni značaj novih olakotnih okolnosti istaknutih u žalbi pa, ukoliko nađe da ipak te okolnosti nisu potkrijepljene ili nisu utvrđene prvostupanjskom presudom, tada je trebao ukinuti prvostupanjsku presudu.

Stoga je pogrešno stanovište drugostupanjskog suda da se u žalbenom postupku nove olakotne okolnosti "ne mogu uzimati u ocjenu, jer se o njima nije izjasnio ni sud prvog stupnja, budući mu nisu bile

III Kr 90/1998-3

niti prezentirane" (str. 4. presude).

Jer, kada ocjenjuje žalbene navode, a dužan je sve ocijeniti, drugostupanjski sud treba zaključiti od kakvog su značaja nove činjenice, dokazi i okolnosti iznijete u žalbi, pa ako nađe da je žalbenim navodima dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude i u pogledu odluke o kazni, odnosno da su manjkavo utvrđene okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne, tada treba ili sam provjeriti određene činjenice, na temelju čl. 360. st. 4. ZKP/93 (sada čl. 373. st. 3. ZKP/97) ili ukinuti pobijanu presudu, kako bi se nastavno provjerile i utvrdile te odgovarajuće činjenice. U konkretnom slučaju, to vjerojatno nije bilo potrebno, jer je osuđenik, ističući daljnje olakotne okolnosti, priložio uz žalbu odgovarajuću dokumentaciju, pa je drugostupanjski sud bio dužan ocijeniti njihov značaj, dakako, u svezi sa svim ostalim okolnostima predmetnog slučaja.

Dakako, u svezi sa izloženim je i pogrešno stanovište drugostupanjskog suda prema kojemu olakotne okolnosti, koje je osuđenik iznio u žalbi, on može "isticati podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka, a to je zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne" (str. 4. drugostupanjske presude).

Naime, u odredbi čl. 399. ZKP/93, odnosno čl. 414. ZKP/97 je točno određeno o kakvim se to treba raditi okolnostima da bi bilo dopušteno izvanredno ublažavanje kazne, a to nisu okolnosti za koje je sud znao u vrijeme izricanja presude, ovdje sud drugog stupnja. Jer, kada se u ovoj odredbi govori o "sudu", to je onda sud koji je donio pravomoćnu presudu, a koju čine presuda suda i prvog i drugog stupnja, pa dakle se to odnosi i na sudove prvog i drugog stupnja. Osim toga, a da bi se uopće mogao prihvatiti zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne, kao izvanredni pravni lijek, nove olakotne okolnosti trebaju biti i posebnog značaja, tako da bi očito dovele do blaže osude da su postojale i da je sud za njih znao u vrijeme donošenja (pravomoćne) presude.

Stoga se osnovano ukazuje u zahtjevu osuđenika na povrede odredaba kaznenog postupka, jer je drugostupanjskom presudom povrijeđena odredba čl. 378. st. 1. ZKP/93 u žalbenom postupku, a ta povreda je bila od utjecaja na zakonitost pravomoćne presude.

Stoga je trebalo ukinuti drugostupanjsku presudu.

U ponovnom odlučivanju o osuđenikovoj žalbi, sud drugog stupnja treba ocijeniti sve žalbene navode, pa tako i one koje se odnose na žalbu zbog odluke o kazni (čl. 369. ZKP), te zaključiti kakvog su značaja daljnje olakotne okolnosti istaknute u žalbi, a potkrijepljene odgovarajućom dokumentacijom (l. 85- 87, 104), svakako, u svezi sa olakotnim okolnostima koje je već cijenio prvostupanjski sud i svim drugim okolnostima konkretnog slučaja, ili će pak ukinuti prvostupanjsku presudu u koliko nađe da te nove olakotne okolnosti treba ipak da cijeni i utvrdi prvostupanjski sud.

Iz izloženih razloga, na temelju čl. 422. st. 1. u svezi sa čl. 429. ZKP/97, presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. travnja 1998. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.