FPž-173/2015-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Broj: FPž-173/15.

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Mladena Genca, kao predsjednika vijeća te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Danijele Marotti Andrić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene J.T., koju brani odvjetnik D.H., zbog prekršaja iz članka 35. stavka 2. u vezi članka 35. stavka 1. točke 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom ("Narodne novine", broj: 133/12., 115/16.), odlučujući o žalbi okrivljene J.T., podnesenoj protiv rješenja o prekršaju Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Službe za prekršajni postupak, Klasa: UP/I-740-04/14- 02/399, Ur.broj: 513-07-08/14-11 od 8. prosinca 2014., na sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2017.,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe okrivljene J.T., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijano rješenje o prekršaju u pravnoj oznaci djela na način da se djelo činjenično opisano u izreci pobijanog rješenja o prekršaju pravilno pravno označava kao prekršaj iz članka 35. stavka 2. u vezi s člankom 35. stavkom 1. točkom 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom ("Narodne novine", broj: 133/12., 115/16.).

II. Odbija se žalba okrivljene J.T. kao neosnovana te prvostupanjsko rješenje o prekršaju u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.), okrivljena J.T. dužna je platiti paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana po primitku ove odluke.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem o prekršaju proglašena je krivom okrivljena J.T. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinila prekršaj iz članka 35. stavka 1. točke 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna, koju je dužna platiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti pobijanog rješenja o prekršaju te je upozorena ako u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrati će se da je novčana kazna u cijelosti plaćena.

Istim rješenjem, okrivljenica je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 kuna.

Protiv pobijanog rješenja o prekršaju okrivljena J.T. je po branitelju pravodobno podnijela žalbu zbog, kako navodi, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava, odluke o prekršajnopravnim sankcijama te troškovima prekršajnog postupka, iako iz sadržaja žalbe ne proizlazi da se žali zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka.

Žaliteljica predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati i pobijano rješenje o prekršaju preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijano rješenje o prekršaju ukine i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud), kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijano rješenje o prekršaju iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li rješenjem o prekršaju na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

Tako je ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrđeno da je u međuvremenu, od dana počinjenja prekršaja do donošenja ove presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom („Narodne novine“, broj: 115/16.), koji djelo za koje je okrivljenica proglašena krivom sada propisuje kao prekršaj iz članka 35. stavka 2. u vezi s člankom 35. stavkom 1. točkom 1. toga Zakona, a za koji je propisana novčana kazna za fizičku osobu obrtnika, odnosno fizičku osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost, obveznika fiskalizacije u iznosu od 5.000,00 do 300.000,00 kuna, dok je prema propisu važećem u vrijeme počinjenja prekršaja za taj prekršaj bila propisana novčana kazna za obveznika fiskalizacije temeljem članka 35. stavka 1. točke 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom („Narodne novine“ broj: 133/12.), u rasponu od 5.000,00 do 500.000,00 kuna. S obzirom na navedeno, ovaj je Sud inkriminirani prekršaj pravilno pravno označio kao u točki I. izreke ove presude.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okrivljenica navodi da postoji nesklad između izreke optužnog akta (prekršajnog naloga prvostupanjskog tijela od 25. rujna 2014.) i pobijanog rješenja o prekršaju.

Time, se očigledno, iako to nije izrijekom navedeno, žalba podnosi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. Prekršajnog zakona, smatrajući da je prekoračen optužni prijedlog.

Međutim, suprotno tim žalbenim navodima, prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak nije prekoračilo optužni prijedlog, budući da je okrivljenicu proglasilo krivom za činjeničnu osnovu kako je ona opisana u optužnom aktu (prekršajnom nalogu), dakle ograničilo se na opis onih činjenica i okolnosti koje predstavljaju bitna obilježja inkriminiranog prekršaja i nije išlo preko onoga što je opisano u optužnom aktu, pa nije osnovana žalbena tvrdnja da je prekoračen objektivni identitet optužnog prijedloga.

Slijedom toga nije osnovana žalba okrivljenice zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. Prekršajnog zakona.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenica poriče odgovornost za prekršaj za koji se tereti navodeći da ne može biti kriva za postojanje nečega unutar internog sustav Porezne uprave, a za što nije znala i što nije mogla znati jer u isto nema uvida. Navodi da je prilikom uvođenja fiskalizacije u svoje poslovanje za to angažirala stručne osobe, točnije obrt „….. L.“ koji je i izvršio ugradnju fiskalne blagajne i cjelokupnu aktivaciju sustava i prijavu podataka. Očigledno je da je omaškom prilikom ugradnje i aktivacije cjelokupnog sustava fiskalne blagajne došlo do toga da je uz njeno ime kao vlasnice obrta naveden OIB bivše djelatnice. Smatra da je to isključivo propust osoba koje su ugrađivale sustav fiskalne blagajne. Odmah po saznanju o učinjenoj nepravilnosti, nastaloj ne njenom krivnjom, ponovno je angažirala isti obrt da se takvo stanje otkloni te je nepravilnost trajala samo par sati. Nadalje naglašava da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak bezrazložno odbilo provesti dokaze saslušanjem svjedoka koje je predložila u svojoj obrani. Napominje da prilikom predmetnog inspekcijskog nadzora nisu utvrđene nikakve druge nepravilnosti.

Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama, ovaj sud nalazi da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak potpuno i pravilno utvrdilo postojanje svih odlučnih činjenica i to nakon što je prethodno na glavnoj raspravi izvelo sve potrebne dokaze koje je prihvatilo i ocijenilo, a za što je u pobijanom rješenju o prekršaju iznijelo valjane razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, na glavnoj raspravi, prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak je saslušalo okrivljenicu, provelo dokaze pregledom i čitanjem sve dokumentacije priložene spisu pa je na temelju svega provedenog, nedvojbeno utvrdilo da je okrivljenica počinila inkriminirani joj prekršaj.

Naime, u ovom predmetu nije sporno da okrivljenica, kao fizička osoba obrtnik, obveznik fiskalizacije, predmetne zgode nije povezala oznaku operatera na naplatnom uređaju, kao oznaku osobe koja je izvršila naplatu predmetne zgode na predmetnom prodajnom mjestu, već je izdala račun s oznakom operatera „J.“, koja oznaka je povezana sa osobnim identifikacijskim brojem koji pripada bivšoj zaposlenici njenog obrta, što je protivno odredbi članka 10. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, kažnjivo po (sada pravilno pravno označen) članku 35. stavka 2. u vezi s člankom 35. stavkom 1. točkom 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom.

Naime, odredbom članka 10. stavkom 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom propisano je da oznaku operatera na naplatnom uređaju, kao oznaku osobe koja je izvršila naplatu iz članka 9. stavka 1. točke 2. citiranog Zakona, obveznik fiskalizacije dužan je povezati s osobnim identifikacijskim brojem te osobe. Osobni identifikacijski broj (OIB) operatera naplatnog uređaja dostavlja se Ministarstvu financija, Poreznoj upravi kao element računa, kod provedbe postupka fiskalizacije. Na temelju svih provedenih dokaza je nesporno utvrđeno da je okrivljenica kao fizička osoba obrtnik, obveznik fiskalizacije predmetne zgode za potrebe dostave elemenata računa nije povezala oznaku operatera i OIB operatera na naplatnom uređaju pa su se stoga u njenom ponašanju ostvarila sva obilježja inkriminiranog joj prekršaja.

Stoga su neosnovani žalbeni navodi okrivljenice kojima se pokušava otkloniti prekršajna odgovornost za inkriminirani prekršaj, jer je okrivljenica kao obveznik fiskalizacije, bila dužna pravovremeno upoznati se sa svim propisima kojima se uređuje djelatnost koju obavlja pa tako i s odredbama Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom te se tih propisa i pridržavati. Stoga je očigledno da se u konkretnom slučaju ne radi o neotklonjivoj zabludi o protupravnosti prekršaja koja, sukladno članku 29. stavku 1. Prekršajnog zakona, predstavlja osnovu koja isključuje krivnju za počinjeni prekršaj.

Nije u pravu žaliteljica kada ističe da je za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnom slučaju trebalo provesti dokaze koje je predlagala (saslušanjem predloženih svjedoka), budući da je činjenično stanje, na temelju svih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrđeno. Valja napomenuti da je odredbom članka 88. Prekršajnog zakona propisano da je sud (pri čemu se isto odnosi i na prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak) dužan na temelju izvedenih dokaza potpuno i točno utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke i s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist, kao i da sud/prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica i pri tome nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima. Dakle, ni iz citirane zakonske odredbe, niti iz neke druge odredbe Prekršajnog zakona, ne proizlazi obveza prvostupanjskog tijela državne uprave koje vodi prekršajni postupak da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što s druge strane niti nedostatak prijedloga za provođenje dokaza ili dopunu dokaznog postupka ne sprečava nadležno tijelo da izvede još kakve dokaze ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, hoće li ili neće provesti neki dokaz pitanje je ocjene i odluke nadležnog tijela u svakom pojedinom slučaju, a ako žaliteljica smatra da je ta ocjena pogrešna, to može predstavljati povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, koja u konkretnom slučaju nije počinjena.

Stoga okolnosti koje okrivljenica navodi u svojoj žalbi, ne utječu na postojanje prekršaja koji joj je stavljen na teret niti je ispričava njene prekršajne odgovornosti za počinjeni prekršaj. Provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica i prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak je s pravom te dokaze prihvatilo vjerodostojnima.

Radi navedenog i ovaj Sud smatra da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak okrivljenicu osnovano proglasilo krivom zbog prekršaja koji joj je stavljen na teret te da okrivljenica navodima svoje žalbe nije ničim dovela u sumnju pravilnost i zakonitost iste odluke. Naime, sve prigovore koje ističe u žalbi okrivljenica je isticala i u prvostupanjskom postupku i prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak je na njih dalo valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj Sud. Slijedom navedenog, žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

Žaleći se zbog povrede materijalnog prekršajnog prava okrivljenica ističe da bi se u konkretnom slučaju morala primijeniti odredba članka 24.a Prekršajnog zakona i predmetno djelo kvalificirati kao beznačajni prekršaj, budući da su u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu navedene odredbe.

Međutim, takva žalbena tvrdnja, nije prihvatljiva. Naime, prema odredbi članka 24.a Prekršajnog zakona, nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.

Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i svijest okrivljenice o počinjenom prekršaju te imajući na umu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, povredu javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti, to se počinjeno djelo opisano u izreci pobijanog rješenja o prekršaju, ne može smatrati beznačajnim prekršajnim djelom.

Slijedom navedenog nije osnovana žalba okrivljenice zbog povrede materijalnog prekršajnog prava.

Žaleći se zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni okrivljenica navodi da nikada do sada nije bila prekršajno kažnjavana i da uvijek uredno izvršava sve svoje obaveze pa stoga smatra da se izricanjem novčane kazne neće ostvariti svrha kažnjavanja.

Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, povodom žalbe okrivljenice, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak pravilno utvrdilo sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljenici za počinjeni prekršaj izreklo mjeru kazne primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

Naime, za prekršaj iz članka 35. stavka 2. u vezi s člankom 35. stavkom 1. točkom 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, propisana je novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 300.000,00 kuna.

Prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak je upravo okolnosti koje se ističu u žalbi (dosadašnje nekažnjavanje okrivljenice i činjenicu da je odmah po kritičnoj zgodi ispravila uočenu nepravilnost te činjenicu da uredno ispunjava sve svoje obveze), kao i druge okolnosti (njene osobne i obiteljske prilike, kao i njeno imovno stanje) ocijenilo posebno izraženim olakotnim okolnostima, dok je otegotnih okolnosti nije nađeno. Stoga je prvostupanjsko tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak pravilno i zakonito okrivljenici izreklo novčanu kaznu u visini zakonom propisanog minimalnog iznosa.

I po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona, ne bi mogla postići izricanjem blaže kazne od one izrečene po prvostupanjskom tijelu.

Prema uvjerenju ovog Suda izvršenjem izrečene novčane kazna ostvariti će se svrha prekršajnog postupka pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.

Zbog navedenog, ovaj Sud je postupajući u smislu odredbe članka 207. (točka I. izreke ove presude) te članka 205. (točka II. izreke ove presude) Prekršajnog zakona, odlučio kao u izreci ove presude.

Obzirom da je ovaj sud, odlučujući o žalbi okrivljenice, donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenice, sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točke 3 c. Prekršajnog zakona, okrivljenica je obvezana na naknadu paušalne svote troškova žalbenog postupka (točka III. izreke ove presude). Budući da je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/2013.), propisan opći okvir paušalne svote u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, to je visina paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona određena u iznosu od 500,00 kuna, što je po mišljenju ovog suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice.

U Zagrebu, 4. rujna 2017.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Danijela Marotti Andrić, v.r.

Mladen Genc, v.r.

Presuda se dostavlja Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Poreznoj upravi, Područnom uredu Rijeka, Službi za prekršajni postupak u 5 otpravaka: za spis, okrivljenicu, branitelja i podnositelja optužnog prijedloga.