P-390/2023-12 · Općinski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-390/2023-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 25. lipnja 2025., održane u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Josipa Valića, odvjetnika iz Pule, te presude objavljene dana 21. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu br. 742743 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja te tuženik kao kreditor i predlagatelj osiguranja zaključili dana 10.06.2005. godine u dijelu koji glasi:

« …u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

…po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora .» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 742743 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja te tuženik kao kreditor zaključili dana 10.06.2005. godine kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

«CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate»,

zatim sadržane u odredbi čl.4. koja glasi:

«VALUTNA KLAUZULA

Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.»

zatim sadržane u odredbi čl.8. koja glasi:

«…CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 173,29 EUR / 1.305,61 kn, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 5,66 EUR / 42,63 kn počev od 2.4.2008 . godine do isplate, na iznos od 5,55 EUR / 41,84 kn počev od 3.5.2008 . godine do isplate, na iznos od 5,21 EUR / 39,24 kn počev od 3.6.2008 . godine do isplate, na iznos od 4,99 EUR / 37,56 kn počev od 2.7.2008 . godine do isplate, na iznos od 4,93 EUR / 37,11 kn počev od 2.8.2008 . godine do isplate, na iznos od 4,82 EUR / 36,34 kn počev od 2.9.2008 . godine do isplate, na iznos od 4,77 EUR / 35,94 kn počev od 2.10.2008 . godine do isplate, na iznos od 5,38 EUR / 40,54 kn počev od 4.11.2008 . godine do isplate, na iznos od 4,32 EUR / 32,53 kn počev od 2.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 6,79 EUR / 51,18 kn počev od 3.1.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,44 EUR / 48,55 kn počev od 3.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,28 EUR / 47,31 kn počev od 3.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,82 EUR / 43,87 kn počev od 2.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,01 EUR / 45,28 kn počev od 3.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,34 EUR / 40,23 kn počev od 2.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,26 EUR / 39,60 kn počev od 2.7.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,09 EUR / 38,32 kn počev od 2.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 4,95 EUR / 37,28 kn počev od 2.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,16 EUR / 46,44 kn počev od 2.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,06 EUR / 45,64 kn počev od 3.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,50 EUR / 41,42 kn počev od 2.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,66 EUR / 42,65 kn počev od 3.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,10 EUR / 38,44 kn počev od 2.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,97 EUR / 37,46 kn počev od 2.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,79 EUR / 36,12 kn počev od 2.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,77 EUR / 35,97 kn počev od 4.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 3,95 EUR / 29,73 kn počev od 2.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,17 EUR / 31,42 kn počev od 2.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 3,92 EUR / 29,55 kn počev od 3.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 3,52 EUR / 26,55 kn počev od 2.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 3,22 EUR / 24,23 kn počev od 2.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 2,93 EUR / 22,04 kn počev od 3.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 2,56 EUR / 19,27 kn počev od 2.12.2010 . godine do isplate, na iznos od 2,52 EUR / 19,01 kn počev od 4.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 1,81 EUR / 13,65 kn počev od 2.2.2011 . godine do isplate, na iznos od 1,58 EUR / 11,91 kn počev od 2.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 1,18 EUR / 8,91 kn počev od 2.4.2011 . godine do isplate,

na iznos od 0,85 EUR / 6,39 kn počev od 3.5.2011 . godine do isplate,

na iznos od 0,46 EUR / 3,46 kn počev od 2.6.2011 . godine do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 342,55 EUR / 2.580,95 kn, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 0,19 EUR / 1,42 kn počev od 2.9.2005 . godine do isplate,

na iznos od 0,14 EUR / 1,04 kn počev od 2.10.2005 . godine do isplate, na iznos od 0,02 EUR / 0,16 kn počev od 2.12.2005 . godine do isplate, na iznos od 2,75 EUR / 20,75 kn počev od 4.11.2008 . godine do isplate, na iznos od 0,00 EUR / 0,00 kn počev od 2.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 3,52 EUR / 26,52 kn počev od 3.1.2009 . godine do isplate, na iznos od 4,59 EUR / 34,61 kn počev od 3.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,14 EUR / 38,71 kn počev od 3.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 3,88 EUR / 29,20 kn počev od 2.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 3,68 EUR / 27,76 kn počev od 3.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 1,69 EUR / 12,74 kn počev od 2.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 0,00 EUR / 0,00 kn počev od 2.7.2009 . godine do isplate,

na iznos od 0,54 EUR / 4,08 kn počev od 2.8.2009 . godine do isplate,

na iznos od 1,86 EUR / 14,00 kn počev od 2.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 1,10 EUR / 8,32 kn počev od 2.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 0,38 EUR / 2,83 kn počev od 3.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 2,06 EUR / 15,53 kn počev od 2.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 3,65 EUR / 27,52 kn počev od 3.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,36 EUR / 40,35 kn počev od 2.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,92 EUR / 37,05 kn počev od 2.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 7,78 EUR / 58,59 kn počev od 2.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 7,04 EUR / 53,06 kn počev od 4.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 8,53 EUR / 64,28 kn počev od 2.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 16,65 EUR / 125,47 kn počev od 2.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 14,83 EUR / 111,70 kn počev od 3.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 21,86 EUR / 164,69 kn počev od 2.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 18,21 EUR / 137,19 kn počev od 2.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 15,46 EUR / 116,52 kn počev od 3.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 23,99 EUR / 180,76 kn počev od 2.12.2010 . godine do isplate, na iznos od 29,25 EUR / 220,38 kn počev od 4.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 25,56 EUR / 192,60 kn počev od 2.2.2011 . godine do isplate, na iznos od 26,16 EUR / 197,12 kn počev od 2.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 23,48 EUR / 176,88 kn počev od 2.4.2011 . godine do isplate, na iznos od 24,38 EUR / 183,70 kn počev od 3.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 33,90 EUR / 255,42 kn počev od 2.6.2011 . godine do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 406,25 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 10.06.2005. godine u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu br. 742743, te kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 12.030,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Navedeni ugovor u cijelosti da je isplaćen od strane tužiteljice. Ugovor da sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (čl.11.3.), a koja odredba je po ocijeni tužiteljice nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka.

Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Nadalje prema odredbi čl.19.st.1.1.

Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga tužiteljica podnosi tužbu pred ovim sudom. Tužiteljica ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018.

Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu, ugovorena je kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,50%, koja je kamatna stopa bila promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora odnosno tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora i nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 2.1. ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.

P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 742743 utvrdi ništetnom odredba čl. 2.1 u dijelu koji glasi „u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora te odredba čl.2.4. u dijelu koji glasi „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065 ZOO/čl. 1021 ZOO 05).

Zbog navedenog, odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46 i čl. 50 ZOO (čl. 269.st.2. i 272 ZOO 05). Odredbom čl. 46. (čl. 270. ZOO 05) propisano je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50.st.1. (čl. 272.st.1. ZOO 05), daje se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.

Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g., iznosi i obrazlaže pravno stajalište o odredivosti ugovorne kamate (str.33 obrazloženja): „Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno.

Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46.st.2. i čl. 50 ZOO (NN 53/91..88/01) odnosno čl. 269.st.2. i čl. 272 ZOO (NN 35/05, 41/08).“ Te u nastavku: (str 34. obrazloženja Presude VS RH Revt-249/14): „Izvjesno je da unošenje u ugovoru o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako su to činile banke u spornom razdoblju je bilo suprotno načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava), jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koja je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena niti odrediva, ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv.“ U nastavku VS RH zaključuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita –potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl.

4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, je dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26 ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu su svakako predmet i cijena, a kamate su cijena. Dodatna okolnost koja je presudna uzrokuje li odredba iz ugovora znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara.

Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sadržana u čl.2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu broj: 742743 sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 12.030,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate. Odredbom članka 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita odnosno tužiteljica otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća te u članku 4. da se kredit ugovara u valuti a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.

Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl.

4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF.

Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO.

Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti.

Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta.

CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetni visokim iznosima anuiteta. Na dan isplate predmetnog ugovora (13.06.2005.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB- a iznosio je 4,77 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.

P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 742743 utvrdi ništetnom dio odredbe čl.1. koja glasi „ CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate“, odredbu čl.4. koje glase: “ Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“ dio odredbe čl.8. koja glasi:„...CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize Kreditora važećem na dan dospijeća“. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, -ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa – 4,50%, te tečaj švicarskog franka koji je na dan isplate predmetnog ugovora (13.06.2005.god.) bio važeći prema tečajnoj listi tuženika – 4,77 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za sveukupni iznos od 515,84 EUR / 3.886,56 kn odnosno po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 173,29 EUR / 1.305,61 kn, te po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 342,55 EUR / 2.580,95 kn.

Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom izračunu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Na temelju svega navedenog tužitelj predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Puli, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom Ugovora o kreditu br. 742743, sklopljenog 10.06.2005., (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl.

70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik ovim putem, dodatno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nenadležnosti suda iz naslova, te u tom pravcu dostavlja i dodatnu sudsku praksu. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl.

70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Identično pravno shvaćanje prisutno je i u sudskoj praksi, izraženoj u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju.

Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik je zaprimio tužbu tužitelja (dalje kao: „Tužba“), te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.

U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su iz razloga jer je potraživanje tužitelja u zastari a utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 16.05.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao:

„ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 10.06.2005., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.

Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371.

ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici.

Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive.

Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač.

Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a.

Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 10.06.2005. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 12.030,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,50 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća.

Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač.

Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.

Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991- 70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka.

Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti.

Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna.

Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti.

To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate.

Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

Iz svega navedenog u točkama a. – d. jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti.

Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

26. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima.

Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora.

S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.

Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara.

U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava.

Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti.

Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga.

Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona.

Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke.

Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“

36Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti.

Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji.

Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96.

ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik.

Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva.

Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj.

Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja.

Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 12-15), u prometnu karticu (list 16-25), otplatne tablice (list 26 i 27), dokument (list 28 i 29), tečajnu listu (list 30), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je izvršen uvid u svu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika 10.06.2005. sklopila Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 12.030,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,50 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. isplatila. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

6. Između stranaka je sporno da li se presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 04.srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od dana 13.lipnja 2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14 od 09.travnja 2015. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, mogu primijeniti u ovom postupku odnosno da li je istima odlučeno o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice, a sve jer tuženik osporava ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu zaključenog sa tužiteljem. Sporno je da li se među strankama može primijeniti i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 04.srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.lipnja 2018.) koju također osporava tuženik. Sporno je također da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila sa namjerom kupovine obiteljskog vozila, dakle to vozilo su upravo na taj način koristili za potrebe obitelji ona i suprug za vožnju djece a nikako za druge svrhe. Interesirali su se u više banka i na kraju su odlučili za tadašnju Volksbank i ponuđen im je upravo kredit vezan uz chf kao trenutno najpovoljniji i rečeno je da se najviše nudi i prihvaća upravo ta vrsta kredita. Rečeno je da je valuta chf stabilna i da se tu ne očekuju posebne promjene a što se tiče kamatne stope isto tako je rečeno da se radi o promjenjivoj kamati, da ona može rasti i padati ali da ne bi trebale biti značajnije promjene koje bi utjecale na mjesečni anuitet kredita. Na kraju je takve uvjete prihvatila i potpisala. U početku je ta rata iznosila oko 700 i nešto kuna a sjeća se posljednje rate koja je iznosila skoro duplo, odnosno oko 1.200,00 kuna. Misli da je taj kredit bio sklopljen na rok od 4 godine. Da je znala da će biti takav razvoj događaja zasigurno ne bi prihvatila sklapanje takvog ugovora, jer je to sve na kraju ispalo preskupo.

7.1. Sud iskaz tužiteljice cijeni vjerodostojnim obzirom je životan i logičan te nije u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima.

8. Prije svega sud nije našao osnovanim prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku. Naime kako je ugovor sklopljen među strankama potrošački ugovor, za odlučivanje o prigovoru tuženika obzirom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje: ZZP) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ br. 78/12, dalje ZIDZZP).

Već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl.

3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl.

96. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), dok odredba čl. 102.

ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kao što je i naprijed navedeno da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda je formulirao unaprijed tuženik, kao trgovac, jer je sklopljena na unaprijed formuliranom obrascu, a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na prednika tužitelja kao korisnika kredita, što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl.

96. ZZP ništetna pa kako tuženik ima poslovnu jedinicu u [adresa] nadležnost prvostupanjskog suda postoji na temelju odredbe čl.

59. ZPP, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

9. Nadalje valja pojasniti da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, navedenom presudom VTSRH-a (Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) preinačena je odluka prvog stupnja na način da je odbijen zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Protiv odluke VTSRH-a broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. tamošnji tužitelj i prvo-sedmotužene su izjavile revizije koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tamošnjeg tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika Sberbank d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske trebao ponovno odlučiti o podnesenim revizijama stranka i to u dijelu spora koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu odnosno na zahtjev da se te ugovorne odredbe utvrde ništetnim te u dijelu glede ugovorene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom Sberbank d.d. Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio nedostatnim razloge kojima je sud obrazložio jasnoću i razumljivost odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom uz korištenje švicarskog franka, odnosno jasnoću i razumljivost, te poštenost ugovornih odredbi, a koje su se odnosile na ugovorenu kamatnu stopu u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a, te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu Sberbanku d.d. (i u pogledu promjenljive kamatne stope i valutne klauzule). Predmet je stoga vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u njegovoj ukidnoj odluci odnosno da se ispita:

-jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena-Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. (Sberbanke d.d.).

Drugim riječima, Visoki trgovački sud RH je novom odlukom (od 14. lipnja 2018.) pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, međutim za Sberbanku d.d. su obje osnove (i kamata i valuta) utvrđene pravomoćno tek tom presudom od 14. lipnja 2018.

11.Stoga je ocjena ovog suda da se odluka Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske kojim je donio novu presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ima primijeniti u konkretnom slučaju. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 24.05.2007. u razdoblju obuhvaćenom kolektivnim sporom. Kamatna stopa mijenjana je jednostranom odlukom banke tuženika a takve odredbe kao i odredbe o valutnoj klauzuli su proglašene ništetnim u kolektivnom sporu. Navedena utvrđenja imaju se dakle primijeniti i na konkretan slučaj i sve polazeći od odredbi članka 502.a.st.1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 13/08, 57/11, 148/1, 25/13,89/14 i 70/19 dalje u tekstu: ZPP), te odredbe članka 502.c ZPP-a koja daje pravo fizičkoj osobi da u posebnom parničnom postupku za naknadu štete ili isplatu (potonje je ovdje slučaj) pozove se na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu (članak 502.a.st.1. ZPP-a). Konačno isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu vođenom pod brojem Rev-3412/2018 (pojedinačnom postupku potrošača) u kojoj se navodi direktan učinak kolektivnih presuda na pojedinačne parnične postupke.

12. Nadalje što se tiče promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita ocjena je ovog suda da su u konkretnom slučaju odredbe o tome nepoštene i ništetne.Predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno je da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate.U kolektivnom sporu u pogledu promjene kamatnih stopa jasno je presuđeno da je ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke.

U predmetnom ugovoru o kreditu parametri promjene kamatne stope nisu određeni niti su odredivi, budući je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika i na koju tužitelji nije mogao utjecati, već je to bilo isključivo ovisno o samostalnoj odluci koju je donosio tuženik svojim odlukama. Člankom 270. st.1. ZOO/05 propisano je da je ugovor ništetan ako je između ostaloga činidba neodređena li neodrediva. Nadalje člankom 272. ZOO/05 propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

Nadalje bitno je istaći da je kamata koju je tužitelj plaćao cijena i ona je kao takva bitan element ugovora o kreditu i ista cijena kao takva mora biti određena ili odrediva. U konkretnom ugovoru između parničnih stranaka određena je isključivo početna kamatna stopa i ta je tužiteljiu jedina bila poznata. Sve kasnije izmjene te kamatne stope vršene su jednostrano odlukom banke, a na temelju parametara koje tužitelju nisu bili poznati niti ga je itko upoznao sa istima, dakle na temelju neodredivih parametara isključivo jednostranim odlukama banke.

Niti iz jedne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i priloženih dokumenata od strane tuženika nije vidljiva niti referenta stopa koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu niti je na jedan način utvrđen mehanizam utvrđivanja promjene kamatne stope sa točnim i razumljivim kriterijima temeljem kojih bi tužitelj mogao predvidjeti i sagledati kakve ekonomske posljedice nosi za nju navedeni kreditni odnos i potom odlučiti da li će sklopiti ugovor ili neće. Takvim postupanjem, a što je već potvrđeno i u kolektivnom sporu tuženik je postupio i suprotno za ovaj slučaj mjerodavnoj odredbi članka 81.

Zakona o zaštiti potrošača („NN“ 96/03), jer se o u konkretnom slučaju nije dakle niti pregovaralo pojedinačno o odredbama ugovora o promjeni kamatne stope, a što se povezano sa prethodno citiranim odredbama ZOO- a protivi načelu savjesnosti i poštenja i što je uzrokovalo u konačnici i u ovom slučaju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to upravo na štetu tužitelja kao potrošača. Posebno valja uzeti u obzir činjenicu da je tuženik profesionalac kojemu je kreditiranje jedna od glavnih djelatnosti i koji ima sva potrebna financijska i ekonomska znanja koje tužitelj kao evidentno slabija ugovorna strana nema i koji je kako takav bio dužan prije sklapanja navedenog ugovora o kreditu pružiti tužitelju sve informacije vezane za moguće promjene kamatne stope i to na jasan potpuno razumljiv, predvidiv i jasno odrediv način.

Dakle po ocjeni suda tuženik nije primjenio stupanj profesionalne pažanje koju je dužan primijeniti kada kao trgovac sklapa ugovore sa potrošačima. Kako je sve to u konkretnom slučaju izostalo to su sve jednostrane odluke banke kojim je mijenjana početna kamatna stopa nepoštene i ništetne odluke sve sukladno prethodno navedenim odredbama članka 270.st.1. i 272. ZOO/05 i odredbi članka 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača/03, zbog čega je presuđeno kao u točci I izreke ove presude. Valja napomenuti da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila za potrebu kupovine osobnog vozila za svakodnevne potrebe kako proizlazi iz njezina iskaza koji sud cijeni vjerodostojnim pa ista nedvojbeno ima status potrošača u smislu naprijed citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

13. Nastavno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012. od 04.srpnja 2013. potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, pa tako dakle i tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošača u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Dakle u tom sporu jasno je utvrđena ništetnost odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, a sve jer banke nisu informirale potrošača o riziku koji sa sobom nosi valutna klauzula kojom se glavnica veže za tu valutu. U konkretnoj situaciji i vezano za navedeno evidentno, a kako proizlazi i iz iskaza tužitelja, da niti iz jedne odredbe ugovora o kreditu i općih uvjeta tuženika ne proizlazi da bi isti kao profesionalac upoznao tužitelja kao ekonomskog laika sa svim mogućim rizicima koji nose vezivanje dodijeljenog kreditnog iznosa uz švicarski franak, a na osnovu kojeg bi tužitelj kao slabija ugovorna strana mogao u svjetlu primjene odredbi Zakona o zaštiti potrošača (kako je pojašnjeno) mogao na temelju svega potpuno i jasno mu obrazloženog i protumačenog te gledajući i presudu Europskog suda pravde od 30.travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 odlučiti da li sklopiti predmetni ugovor o kreditu ili ne.

Dakle tuženik je morao u vrijeme ugovaranja kredita upoznati tužitelja sa svim rizicima ugovaranja u valuti CHF te mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao slabije ugovorene strane. Dakle evidentno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka da tužitelj nije bilo ničim upozoren od strane tuženika da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula euro, da povezano s tim Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro i povezano sa tim i intervenira na tržištu radi očuvanja tečaja.

U slučaju CHF toga nema, te su promjene tog tečaja u odnosu na kunu potpuno slobodniji i mogu padati i dizati se neovisno o utjecaju HNB-a. Nije tužitelja upoznao ni sa značajem valute CHF u vrijeme krize, da je to valuta tkz. „utočišta“ u koju se sklanja kapital u vrijeme krize, da je i Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao na mogućnost rasta CHF-a (o čemu se detaljno i obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.srpnja 2013.), te da se CHF kao valuta u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima i da su mali depoziti i štednja u istome.

Dakle nesporno i u ovom slučaju proizlazi da u predmetnom ugovoru u kojem je glavnica kredita vezana za CHF nisu od strane tuženika tužitelju objašnjeni razlozi niti rizici ugovaranja takvog kredita, a na temelju kojih bi tužitelji kao potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći ugovaranjem kredita uz tu valutu. Tužitelj kao slabija ugovorna strana nije raspolagao svim potrebnim informacijama niti je mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice može za njega prouzročiti takva odredba, tako da je ista kao takva nepoštena i ništetna u smislu odredbi članka 81.st.1. i 87.

Zakona o zaštiti potrošača/03. Neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika nastala je u trenutku sklapanja ugovora, s obzirom da je tužitelj na sebe preuzeo sav rizik konkretne valutne klauzule, a da to nije ni znao. S druge strane tuženik je znao i bio svjestan posebnih rizika koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku a tužitelj je bio taj koji je cijelo vrijeme imao na sebi sav rizik tečaja. Slijedom navedenog je i valjalo utvrditi ništetnom odredbu čl.

1. Ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezano uz CHF zbog čega je odlučeno kao u toč. II izreke

14. Prigovor zastare sud nije našao osnovanim. Naime kako je naprijed obrazloženo Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena-Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. (Sberbanke d.d.). Drugim riječima, Visoki trgovački sud RH je novom odlukom (od 14. lipnja 2018.) pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, međutim za Sberbanku d.d. su obje osnove (i kamata i valuta) utvrđene pravomoćno tek tom presudom od 14. lipnja 2018. i od tada teče petogodišnji rok zastare, te je svako drugo tumačenje pogrešno. Dakle navedenom presudom iz 2018. godine za tuženika (Nova hrvatska banka d.d. -ranije Sberbank d.d.) vrijedi i ima pravni učinak samo ta presuda iz lipnja 2018. jer je tuženik kao kreditor kasnije pravomoćno suđen u kolektivnom sporu pa bi zastarijevanje u odnosu na njega počelo teći 14.06.2018. po obje osnove, dakle i za kamatu i za valutu. Kako je tužba podnesena 22.05.2023. nikako se ne može raditi o zastari jer je za tuženika (ranije Sberbank d.d.) kolektivna presuda pravomoćna za obje osnove od 14. lipnja 2018. što znači da se tužbe mogu podići po obje osnove (i kamata i valuta) sve do 14. lipnja 2023.

15. Slijedom svega navedenog obzirom visina tužbenog zahtjeva nije sporna između stranaka valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Usvojen je i zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na svaki pojedini dosuđeni iznos od dana plaćanja, sukladno čl. 1115. i čl.29. Zakona o obveznim odnosima.

16. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

17. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 50 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 24.02.2025. 12,5 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 07.05.2025. 25 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 25.06.2025. 50 bodova (Tbr.9/1) i za pristup ročištu za objavu 25 bodova što sve sve uvećano za PDV iznosi 406,25 eur.

U Puli, 21. srpnja 2025.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku