Us-4087/2006-4 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-4087/2006-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Karlovčan- Đurović kao predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Ane Berlengi Fellner kao članica vijeća, te sudske savjetnice Kristine Senjak kao zapisničarke u upravnom sporu tužitelja B. T. iz P., kojeg zastupaju odvjetnici S. S. i T. K., Zajednički odvjetnički ured iz P., protiv rješenja tužene Istarske županije, Upravnog odjela za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, klasa: UP/II-363-05/05-01/21, ur. broj: 2163/01-09/4-06-2, od 15. veljače 2006., radi izdavanja odobrenja za postavljanje pokretnih naprava, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, klasa: UP/II-363-05/05-01/21, ur. broj: 2163/01-09/4-06-2, od 15. veljače 2006.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv zaključka Upravnog odjela za prostorno uređenje - Odsjeka za prostorno planiranje Grada P., klasa: UP/I-363-05/05-01/86, ur.broj: 2168/01-02-03-05-4 od 18. srpnja 2005., kojim je prekinut postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužitelja za izdavanje odobrenja za postavljanje pokretnih naprava – štandova na zemljištu k.č.br. zgr. 116 k.o. P., površine 150 m[2] , u razdoblju od 1. svibnja 2005. do 30. rujna 2005. godine.

U tužbi kojom prigovara zakonitosti osporenog rješenja, tužitelj u bitnom navodi da su upravna tijela postupila protivno odredbi članka 144. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, prema kojem je upravno tijelo ovlašteno da samostalno riješi prethodno pitanje, ukoliko nije riječ o pitanju koje je isključivo iz sudske nadležnosti, odnosno o kojem ne može rješavati u upravnom postupku, što ovdje smatra tužitelj nije slučaj.

Čak štoviše tvrdi tužitelj da je prvostupanjsko upravno tijelo bilo dužno o predmetnoj upravnoj stvari riješiti temeljem podataka spisa predmeta, odnosno sadašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Prema tom zemljišnoknjižnom stanju je tužitelj vlasnik predmetnog zemljišta, zbog čega smatra nema zapreke za traženo izdavanje odobrenja za postavljanje pokretnih naprava, koje bi, dodaje tužitelj, ukoliko dođe do promjene vlasništva u zemljišnim knjigama na toj čestici, u svakom slučaju tužitelj bio dužan ukloniti po zahtjevu vlasnika.

Stoga zaključuje tužitelj da odluka upravnog tijela u ovoj stvari bez obzira na način na koji se to pitanje riješi, ne bi mogla utjecati na odluku suda u parnici koja se vodi radi utvrđenja vlasništva na predmetnom zemljištu.

Navodeći te i druge razloge, zbog kojih smatra da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na njegovu štetu, tužitelj predlaže Sudu da tužbu uvaži i to rješenje poništi.

U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, pa predlaže Sudu da tužbu odbije.

Tužba je osnovana.

Pod prethodnim pitanjem u smislu odredaba članka 144. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91) podrazumijeva se pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koje drugo tijelo. U pravilu prethodno pitanje javlja se samo u prvostupanjskom postupku, jer to upravo proizlazi iz definicije tog pojma prema članku 144. citiranog Zakona, kojim je propisano da je prethodno pitanje takvo pitanje bez čijeg se rješavanja ne može pristupiti rješenju same upravne stvari.

U žalbenom postupku se ono može pojaviti samo ukoliko se nađe nedostatak u provođenju prvostupanjskog postupka, bilo da je stranka podnijela nove dokaze koje nije bila u mogućnosti podnijeti u prvostupanjskom postupku, a prvostupanjsko tijelo odluči samo ocijeniti te dokaze, ili u slučaju šutnje administracije ako drugostupanjsko tijelo samo provodi dokaze i riješi stvar tj. u svim onim slučajevima kada drugostupanjsko tijelo provodi prvostupanjski postupak umjesto prvostupanjskog tijela.

U svakom slučaju bitno je da je riječ o odnosu bez čijeg razrješenja se ne može rješavati o samoj stvari, slijedom čega Sud nalazi da u predmetnom slučaju obzirom na podatke spisa predmeta nije bilo zakonske osnove da se prvostupanjskim zaključkom prekine postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužitelja, iz razloga koje navodi prvostupanjsko upravno tijelo u naprijed citiranom zaključku, niti iz razloga koje navodi tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja.

Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev dana 25. veljače 2005. godine, zaprimljen kod prvostupanjskog upravnog tijela istog dana, u kojem traži izdavanje odobrenja za postavljanje pokretnih naprava – štandova na zemljištu k.č.br. zgr. 116 k.o. P., na površini od 150 m[2] , za razdoblje od 1. svibnja 2005. do 30. rujna 2005. godine. Uz navedeni zahtjev je tužitelj priložio osim kopije katastarskog plana za to zemljište i izvadak iz zemljišne knjige od 5. studenoga 2004. godine, iz kojeg proizlazi da je uknjižen kao vlasnik na zemljištu označenom kao k.č.br. 115 zgr. i k.č.br. 116 zgr. obje k.o. P., na kojima je kako to proizlazi iz ostale dokumentacije spisa predmeta temeljem rješenja od 18. ožujka 2005. godine upisana zabilježba privremene mjere zabrane otuđenja ili opterećenja tih nekretnina u zemljišnim knjigama.

Također iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod Općinskog suda u Puli u tijeku postupak pod posl.br. P-982/05 za utvrđivanje prava vlasništva na k.č.br. 115 zgr. i k.č.br. 116 zgr., obje k.o. P., kao i za utvrđenje ništavim ugovora o prodaji zaključenog između L. G. i N. G. iz I. kao prodavatelja i B. T. iz P. kao kupca, obzirom da se radi o optantskoj imovini. Također proizlazi i da je izjavljena žalba Grada P. Županijskom sudu u Puli protiv rješenja Z- 1805/05 kojim je temeljem prijamnog lista Ureda za katastar P. ispravljena kultura i površina k.č.br. 116 zgr., na način da se umjesto gradilišta od 45 m[2] upisuje javni park od 166 m .

Odredbom članka 11. Odluke o komunalnom redu ("Službene novine Grada Pule" br. 4/98) propisano je da se postavljanje naprava na zemljištu koje je u vlasništvu pravnih ili fizičkih osoba, ili im je dato na upravljanje, odobrava temeljem rješenja nadležnog upravnog tijela.

S tim u vezi prvostupanjsko upravno tijelo zaključuje da je pitanje vlasništva zemljišta u odnosu na koje se traži izdavanje odobrenja za postavljanje pokretnih naprava, sporno, te da se do rješenja tog prethodnog pitanja ne može riješiti upravna stvar koja je predmet ovog postupka. Tuženo tijelo iako nalazi da sama činjenica zabilježbe privremene mjere zabrane otuđenja ili opterećenja te nekretnine nije odlučna, ocjenjuje da je bilo osnove za donošenje prvostupanjskog zaključka utemeljenog na odredbi članka 144. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, jer da je pitanje rješenja vlasničko pravnog statusa na toj nekretnini prethodno pitanje kakvo ima u vidu ta zakonska odredba, te da bi rješenje ove upravne stvari moglo utjecati na donošenje sudske odluke.

Takvo stajalište upravnih tijela, međutim ovaj Sud ne prihvaća, već smatra da je u predmetnom slučaju prvostupanjsko upravno tijelo bilo dužno meritorno riješiti o zahtjevu tužitelja za izdavanje traženog odobrenja, a ne donijeti zaključak pozivom na odredbu članka 144. Zakona o općem upravnom postupku.

Iz naprijed navedenih odredaba proizlazi da je utvrđenje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini propisano kao uvjet za izdavanje traženog odobrenja, a ne prethodno pitanje bez kojeg se ne može riješiti sama upravna stvar u smislu naprijed citiranih odredaba Zakona o općem upravnom postupku, što podrazumijeva da se radi o pitanju koje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koje drugo tijelo. Stoga je predmetnu upravnu stvar valjalo riješiti temeljem postojećih činjenica ili dokaza odnosno shodno odredbi članka 159. Zakona o općem upravnom postupku, svim raspoloživim sredstvima podobnim za utvrđenje odnosnih činjenica, utvrditi činjenično stanje relevantno za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

S tim u vezi je prvostupanjsko upravno tijelo o zahtjevu tužitelja bilo dužno odlučiti temeljem postojećeg zemljišnoknjižnog stanja, uz prethodnu ocjenu kakav utjecaj na osnovanost zahtjeva ima zabilježba privremene mjere otuđenja i opterećenja na predmetnoj nekretnini u vlasništvu tužitelja, te ovisno o tome temeljem utvrđenih činjenica odlučiti o zahtjevu tužitelja.

Radi izloženog, Sud ne može otkloniti prigovor tužitelja da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon tužitelju na štetu jer da u predmetnom slučaju nije bilo zakonske osnove za donošenje prvostupanjskog zaključka, odnosno za prekid postupka, već da je prvostupanjsko upravno tijelo bilo dužno o zahtjevu meritorno odlučiti nakon ocjene da li tužitelj kao podnositelj tog zahtjeva ispunjava propisane uvjete za ostvarivanje traženog prava.

Takva odluka upravnih tijela donesena u povodu zahtjeva tužitelja, ne pretpostavlja ishod parnice koja se vodi radi utvrđenja valjanosti navedenog ugovora o prodaji tog zemljišta koji je tužitelj zaključio kao kupac, od čega ovisi i eventualna promjena vlasničko pravnog statusa te nekretnine u zemljišnim knjigama, pa je s tim u vezi pogrešan i stav tuženog tijela da upravna tijela ne bi imala ovlaštenje za rješavanje predmetne upravne stvari dok se pravomoćno ne dovrši taj sudski postupak.

Radi izloženog, Sud nalazi osnovanim prigovor tužitelja da je tuženo tijelo osporenim rješenjem kad je odbilo njegovu žalbu uz razloge date za odluku, povrijedilo zakon tužitelju na štetu.

Trebalo je stoga temeljem članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti s tim da tuženo tijelo donese novo rješenje pridržavajući se prema odredbi članka 62. istog Zakona pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedaba u pogledu postupka.

U Zagrebu 18. ožujka 2010.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Kristina Senjak, v.r.

Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.