Rev-2381/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2381/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F.R. iz V., koga zastupa punomoćnik S.K., odvjetnik iz V., protiv tuženika D.P. iz V., koga zastupa punomoćnik I.F., odvjetnik iz V., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 11. ožujka 1993. br. Gž-393/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu od 19. siječnja 1993. br. P-363/92, u sjednici održanoj dana 8. prosinca 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1,255.000 tadašnjih HRD (sada to iznosi 1.255 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom počev od 19. siječnja 1993. do isplate koje obveze se može osloboditi isplatom 2.300 DEM -a obvezan je nadoknaditi tužitelju i parnični trošak u iznosu od 137.800 HRD (sada 137,80 kn).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže, da se reviziju odbije kao neosnovanu, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revident ističe, da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. i čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) tvrdnjama o tome da drugostupanjska presuda nema vlastito obrazloženje nego prihvaća obrazloženje prvostupanjske odluke te da u njoj nije odgovoreno na njegove žalbene navode koji su od odlučnog značenja, koje tvrdnje po nalaženju ovog suda nisu osnovane, jer pobijana presuda sadrži razloge u kojima se određeno i u dovoljnoj mjeri navodi zbog čega žalbeni sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i izražena pravna ocjena rezultata provedenog postupka pri čemu je po ocjeni ovog suda odgovoreno i na sve žalbene navode revidenta koji su od odlučnog značenja, a pri tome u postupku pred nižim sudovima nije počinjena ni ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate dospjele a neplaćene najamnine koju prema navodima tužbe tuženik duguje tužitelju po osnovi ugovora o najmu stambene zgrade i garaže tužitelja.

Niži sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev, jer su u postupku u bitnom utvrdili, da je između stranaka zaključen ugovor o najmu stambene zgrade (osim jedne sobe) s garažom vlasništvo tužitelja i to u pisanom obliku, te je ugovorom utanačena visina najamnine u iznosu od 20.000 tadašnjih dinara mjesečno koja je kasnije usmenim sporazumom stranaka izmijenjena tako da je od 1989. godine tuženik se obvezao plaćati najamninu u mjesečnom iznosu od 100 DEM ili u protuvrijednosti tog iznosa u domaćem novcu te nije sporno, da je tuženik takvu najamninu plaćao do zaključno mjeseca siječnja 1991. godine pa tužitelj potražuje neplaćenu najamninu za razdoblje od 1. veljače 1991. do 31. prosinca 1992. godine ili ukupno za 23 mjeseca u protuvrijednosti 2.300 DEM po tečaju na dan postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva.

Revident smatra da mu je tužitelj jednom svojom izjavom datom u osmom mjesecu 1991. godine navodno dozvolio da koristi stan bez obveze plaćanja najamnine, ali takve revizijske tvrdnje u protivnosti su sa činjeničnim utvrđenjem nižih sudova koji su spomenute navode tuženika ocijenili kao neosnovane pa se ne mogu uzeti u obzir pri odlučivanju o reviziji, jer se takvi navodi u biti iscrpljuju u prigovorima na utvrđeno činjenično stanje pred nižim sudovima, a takav razlog (pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) ne može se s uspjehom iznositi u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP).

Odredbom čl. 109. st. 2. Zakona o stambenim odnosima (dalje: ZSO) propisano je, da se ugovor o najmu zaključuje u pisanom obliku - a stranke su u tom obliku i zaključile ugovor, no kasnije su usmeno izmijenile odredbu o visini najamnine, pa jer je i u tom dijelu ugovor između stranaka izvršavan u cijelosti počev od izvršene usmene izmjene tijekom 1989. godine pa do siječnja 1991. godine - ovaj sud smatra da se odsutnost pismene forme ugovora o izmjeni visine najamnine treba prosuđivati po odredbi čl. 73. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) prema kojoj se smatra pravovaljanim ugovor za čije se sklapanje traži pismena forma iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne stranke izvršile u cijelosti ili pretežitom dijelu obveze koje iz njega nastaju, a u ovom slučaju stranke su takav ugovor glede izmjene visine najamnine izvršavale kroz dulje vrijeme, pa bez obzira na nedostatak pismene forme ovaj sud smatra, da je i u tom dijelu ugovor stranaka pravovaljan.

Revident nadalje smatra da je ugovor u dijelu glede izmjene visine najamnine izražene u stranoj valuti odnosno uz primjenu valutne klauzule protivan prinudnim propisima iz čl. 395. ZOO no revidentu treba odgovoriti da je čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 3/94 od 14. siječnja 1994.) izmijenjena odredba čl. 395. ZOO koji glasi:

(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti .

(2) U slučaju iz st. 1. ovog članka obveza se ispunjava plaćanjem u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koji vrijedi tog dana ako stranke nisu ugovorile drugi tečaj.

(3) Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti njeno se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koja vrijedi toga dana. U čl. 7. istog zakona propisano je, da se odredba čl. 2. ovog zakona primjenjuje i na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog Zakona a u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donijeta odluka povodom revizije i zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Spomenuti Zakon stupio je na snagu dana 22. siječnja 1994. godine.

Iz izloženog slijedi, da nije od utjecaja za ishod ovog spora da li je u vrijeme izvršene izmjene ugovora glede visine najamnine bilo zabranjeno ugovaranje obveze u stranoj valuti ili uz primjenu valutne klauzule - budući da takvu odredbu ugovora glede plaćanja u stranoj valuti ili uz primjenu valutne klauzule pozivom na odredbu čl. 2. i čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO (kojim je izmijenjena odredba čl. 395. ZOO) treba primijeniti u skladu s naprijed citiranim odredbama i na obvezne odnose nastale prije stupanja na snagu spomenutog Zakona, a to znači i u konkretnom slučaju.

Prema tome pri utvrđivanju visine najamnine po nalaženju ovog suda nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu revidenta, a kako je pravilno utvrđeno razdoblje za koje nije plaćena dužna najamnina pri čemu nije utvrđeno, da bi ta obveza prestala na način

i u vrijeme kako to tvrdi revident, to su niži sudovi ispravno odlučili u sporu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Slijedi iz izloženog da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a kako nema ni onih na koje revizijski sud po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 8. prosinca 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.