Rev-1411/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1411/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. B. iz Z., koga zastupaju punomoćnici B. M., te B. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika V. l. d.d. iz Z., koga zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. veljače 1996. godine br. Gž-2793/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. rujna 1993. godine br. Pn-1634/93, u sjednici održanoj dana 18. rujna 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika djelomično se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. veljače 1996. br. Gž-2793/94 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. rujna 1993. br. Pn-1634/93 djelomično preinačuju tako da se tužbeni zahtjev radi isplate 15.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. 9. 1993. pa do isplate odbija kao neosnovan, dok se revizija odbija kao neosnovana u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 35.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 23. 9. 1993. godine pa do isplate.

Tuženik je dužan na ime troškova cjelokupnog postupka naknaditi tužitelju iznos od 1.080,00 kn.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 130.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. 9. 1993. godine te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.248,40 kn, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu radi isplate daljnjih 170.000,00 kn odbijen.

Drugostupanskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, dok je djelomično prihvaćena žalba tuženika i prvostupanjska presuda djelomično preinačena tako, da je tužbeni zahtjev odbijen za daljnji iznos od 80.000,00 kn, pa je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom počev od 23. 9. 1993. godine pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.699,40 kn. Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne

primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači tako, da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove cjelokupnog posutpka.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (nastavno: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tuženika protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Ovaj Vrhovni sud nije našao, da bi u postupku pred nižim sudovima bila ostvarena ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog po tuženiku objavljene neistinite informacije kojom su povrijeđeni dostojanstvo, čast i ugled tužitelja.

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev u iznosu od 130.000,00 kn, a drugostupanjski sud povodom žalbe tuženika djelomičnom preinakom utvrdio naknadu štete tužitelju u iznosu od 50.000,00 kn. Revident smatra, da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29. 11. 1995. godine ukinut u cijelosti raniji Zakon o javnom informiranju, te da je u času donošenja drugostupanjske odluke 7. 2.1996. godine nastupio učinak spomenute Odluke o ukidanju Zakona o javnom informiranju, pa smatra da pobijana drugostupanjska odluka u vrijeme njezinog donošenja nije imala uporišta u odredbama Zakona o javnom informiranju, a niti u nekom drugom propisu, pa je stoga trebalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Istaknuti prigovor revidenta po ocjeni ovog Vrhovnog suda ne može se prihvatiti.

Naime, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-1010/1994 od 29. 11. 1995. ukinut je Zakon o javnom informiranju ("NN" br. 22/92 i 26/93) time, da spomenuti Zakon prestaje važiti 30. 6. 1996. godine. Ta je Odluka objavljena u "Narodnim novinama" br. 97/1995. Kasnijim Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 28. 6. 1996. godine i od 29. 8. 1996. godine produljen je rok odgode prestanka važenja spomenutog Zakona o javnom informiranju najprije do 31. 8. 1996., a zatim do 30. 9. 1996. godine ("NN" br. 52/96 i 73/96).

Prema tome, niži sudovi su osnovano primijenili u ovom sporu odredbe ranijeg Zakona o javnom informiranju koje su važile kako u vrijeme zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu pred prvostupanjskim sudom (23. 9. 1993.), tako i u vrijeme donošenja odluke drugostupanjskog suda (7. 2. 1996.).

Prema odredbi čl. 30. st. 1. spomenutog ranijeg Zakona o javnom informiranju nakladnik odgovara za štetu, ako informacijom o osobnom ili obiteljskom životu građana ili pak nekom drugom informacijom objavljenom u sredstvu javnog informiranja povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo pravo.

Prema st. 3. navedene zakonske odredbe pri odlučivanju o visini naknade štete iz st. 1. i 2. ovog članka sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra jakosti pretrpljenog bola ili straha, te nakladi sredstava javnog informiranja, odnosno broju slušatelja ili gledatelja na području koje svojim programom pokriva radijska ili televizijska postaja, koja je objavila informaciju kojom je šteta učinjena.

Niži sudovi su u postupku utvrdili, da je tuženik u svojem novinskom dnevniku "V. list" dana 22. 3. 1993. godine objavio informaciju pod nadnaslovom "Gornji grad Kaptol" - vraćeno staro rukovodstvo te naslovom "Smijenjena lažna četvorica", koja je informacija objavljena u spomenutom dnevniku u nakladi od 13.472 primjerka.

Niži sudovi su po nalaženju ovog suda pravilno zaključili, na temelju utvrđenog stanja stvari, da je spomenutom informacijom objavljenom u novinskom dnevniku tuženika - koji je sredstvo javnog informiranja povrijeđeno dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, te da tuženik nije dokazao postojanje neke okolnosti iz čl. 31. spomenutog ranijeg Zakona o javnom informiranju temeljem koje ne bi odgovarao tužitelju za štetu po osnovu odredbe čl. 30. istog zakona.

Niži sudovi pravilno su po nalaženju ovog suda utvrdili da je tužitelj zbog objavljene informacije kojom su povrijeđeni njegovo dostojanstvo, čast i ugled, trpio duševne bolove imajući u vidu da je on po struci odvjetnik, te aktivni član jedne političke stranke, te ima dijete koje pohađa školu, tako da je spomenuta informacija bila dostupna širem krugu ljudi koji osobno poznaju tužitelja i s njim su bilo u profesionalnim ili drugim društvenim odnosno privatnim odnosima.

Prihvaćajući sva naprijed navedena utvrđenja nižih sudova ovaj revizijski sud nalazi, da primjenom odredbe čl. 30. st. 3. spomenutog ranijeg Zakona o javnom informiranju kao mjerodavnog materijalno pravnog propisa u ovom sporu primjerena satisfakcija tužitelju za utvrđenu nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova iznosi 35.000,00 kn zbog čega je pazeći u smislu čl.386. ZPP na pravilnu primjenu materijalnog prava pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP, valjalo djelomično prihvatiti reviziju te djelomično preinačiti pobijanu drugostupanjsku odluku tako da je tužbeni zahtjev odbijen za daljnji iznos od 15.000,00 kn.

Uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, te njihove troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice uključiv troškove revizije tuženika - ovaj sud je pozivom na odredbu čl. 166. st. 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka na način, da je tuženika obvezao na naknadu troškova postupka tužitelju u jednom iznosu od 1.080,00 kn.

U Zagrebu, 18. rujna 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.