Rev-1556/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1556/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. D. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku iz P., protiv tuženika J. P. iz P., zastupanog po punomoćniku A. F., odvjetniku iz P., radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Požegi od 16. studenog 1999. godine broj Gž-901/99 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 3. svibnja 1999. godine broj P-258/96, u sjednici održanoj dana 8. veljače 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da je raskinut usmeni ugovor o zamjeni vozila od 31. ožujka 1991. godine sklopljen između tužitelja i tuženika kojim je tuženik dao u vlasništvo tužitelju vozilo marke BMW, tip 324 D2, reg. oznake …, a tužitelj je dao u vlasništvo tuženiku svoje vozilo marke "P. " tip …, reg. oznake …. Tuženik J.P. dužan je tužitelju E.D. isplatiti iznos od 31.500,00 DEM u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju NBH koji će vrijediti na dan isplate s kamatom na iznos od 31.500,00 DEM po stopi na devizne štedne uloge po viđenju koje teku od dana podizanja tužbe do isplate u roku od 15 dana i naknaditi mu troškove ovog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Ujedno se nalaže tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 23.726,60 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužitelja, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP) na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP, a nisu učinjene ni bitne povrede koje se navode u reviziji, jer su u drugostupanjskoj presudi ocijenjeni žalbeni navodi koji su od odlučnog značaja u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP.

Tužitelj u ovom postupku zahtjeva raskid ugovora temeljem kojeg je za automobil marke BMW isplatio tuženiku 19.500,00 DEM i predao mu svoj automobil marke "P. ". Kao razloge za raskid ugovora navodi, da je tuženik kod sklapanja ugovora tvrdio kako je automobil BMW njegovo vlasništvo, a policija je prilikom jedne rutinske kontrole utvrdila da je taj automobil vlasništvo M.M. iz P.B.. Inače u pogledu ispravnosti vozila bilo je sve u redu.

Prema tome, tužitelj zahtjeva raskid ugovora zbog pravnih nedostataka ispunjenja za koje bi odgovarao tuženik.

U smislu odredbe čl. 121. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje ZOO) na ove obveze ugovaratelja za pravne nedostatke ispunjenja primijenjuju se odredbe tog Zakona o odgovornosti prodavatelja za materijalne i pravne nedostatke na prodanoj stvari.

Ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, prodavatelj odgovara ako o postojanju prava trećeg kupac nije bio obaviješten niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom (čl. 508. st. 1. ZOO).

Niži sudovi su u dokaznom postupku utvrdili, da je tuženik kod predaje automibla BMW predao tužitelju i prometnu dozvolu u kojoj je kao vlasnik navedena M.M. na čije ime je tuženik uvezao automobil iz Njemačke koristeći njenu carinsku povlasticu, što nije bila zapreka za prodaju automobila, time da se prethodno plati carina ako se proda unutar roka od tri godine računajući od dana uvoza.

Sudovi su stoga pravilno zaključili da su tužitelju te činjenice bile poznate od samog početka i da mu nisu smetale. Tuženik je kod predaje automobila BMW predao tužitelju i prometnu dozvolu koja glasi na M.M., pokazao je punomoć M.M. a nesporno je među strankama da je istovremeno s predajom automobila izdao tužitelju i punomoć za upravljanje i korištenje tog automobila, što sve ukazuje da je tužitelj kod preuzimanja automobila bio obaviješten i pristao je na navedena ograničenja.

Nadalje je utvrđeno da M.M. ne polaže pravo na automobil i da je tuženik u svako doba bio spreman izdati tužitelju ispravu podobnu za prijenos vlasništva, na što ga je i pozivao, ali tužitelj to odbija.

Suprotne tvrdnje tužitelja navedene u reviziji, da mu je tuženik obećao vratiti 31.500,00 DEM i preuzeti automobil, nisu u postupku dokazane.

Kako nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika za pravne nedostatke stvari, propisane odredbom čl. 508. st. 1. ZOO, pa time ni pretpostavke za raskid ugovora, niži sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužitelja s tužbenim zahtjevom.

Zbog toga je i ovaj sud temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 8. veljače 2001. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.