Legislator Case Law & Legislation
Rev-5209/2019-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on procedural grounds regarding property rights and court costs.

Case Number Rev-5209/2019-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment confirming property rights and a separate ruling on litigation costs. The appellant argued for the invalidity of land registry entries related to a bank's predecessor, but the court found the appeal inadmissible because it raised factual issues already decided at lower levels. Furthermore, the court ruled that an appeal against the second-instance decision on court costs was procedurally impermissible as such decisions do not conclude the main proceedings.

Legislator headnote

AI generated

čl. 392. st. 1. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 400. st. 1. ZPP: Appeals against second-instance decisions on court costs are inadmissible because such decisions do not conclude the proceedings regarding the merits of the dispute.

Keywords

AI generated
civil procedure appeal litigation costs ruling property rights registry procedural admissibility second instance judgment

Cited Legislation

AI generated

Cited Case Law

AI generated
Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 16. studenog 2015.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5209/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. d.d. u stečaju, iz B., Republika Srbija, zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku u Z., protiv tužene Z. banke d.d. Z., radi utvrđenja ništavim zemljišnoknjižnih upisa, utvrđenja prava vlasništva, izdavanja tabularne isprave i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž- 7411/2017-2 od 10. srpnja 2019. kojom je potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovnog broja P-1996/2010 od 15. rujna 2017., u sjednici održanoj 14. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja J. a.d. u stečaju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7411/2017-2 od 10. srpnja 2019., odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja J. a.d. u stečaju protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7411/2017-2 od 10. srpnja 2019., odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na:

- utvrđenje ništavim upisa prava vlasništva na temelju rješenja Okružnog privrednog suda u Splitu od 06.05.1992.g. broj Fi-1424/92 i odluke o osnivanju "Split, ožujak 1992.g." te Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske u korist P. d.d. S., P. i. d.d., pravnog prednika Z. banke d.d. na nekretninama pobliže naznačenim u izreci te presude i na drugim nekretninama navedenim u priloženom Popisu koje po svojoj namjeni predstavljaju poslovni prostor, u odnosu na koje će tužitelj naknadno (nakon što se provedu po tužitelju svi predloženi dokazi, posebno nakon što se pribavi dokumentacija koja se nalazi kod tuženika i trećih osoba) specificirati tužbeni zahtjev, a koje se nalaze na, u izreci te presude, navedenim adresama,

- utvrđenje da je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik navedenih nekretnina,

- nalaganje tuženiku izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva na nekretninama, koju će u suprotnom zamijeniti ta presuda,

- nalaganje općinskim sudovima uspostavu zemljišno knjižnog stanja kako je bilo prije provedbe rješenja Okružno privrednog suda u Splitu od 6.5.1992.g., broj Fi-1424/92 i odluke o osnivanju "Split, ožujka 1992.g." te Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske u pogledu navedenih nekretnina tako da se briše pravo vlasništva tuženika uz istovremeni upis prava vlasništva tužitelja,

- nalaganje brisanja zemljišno knjižnog stanja nastalog na osnovi rješenja Okružno privrednog suda u Splitu od 6.5.1992.g., broj Fi-1424/92 i odluke o osnivanju "Split, ožujka 1992.g." te Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske i uspostava zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe predmetnog rješenja i odluke zemljišnoknjižnih odjela Općinskog suda u Splitu, Trogiru, Zadru, Šibeniku, Kninu, Dubrovniku, Imotskom i Benkovcu, te povrat istih tužitelju, tako da se briše pravo vlasništva na navedenoj nekretnini s imena tuženika uz istovremeni upis tih nekretnina u vlasništvo tužitelja,

- na nalaganje tuženiku, isplate tužitelju iznosa 85.726.279,85 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

Prvostupanjskim je rješenjem:

- odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na nalaganje tuženiku da preda sudu potpuni pregled imovine društva P. i. d.d. S., a posebno dokumentaciju i knjigovodstvene isprave te primopredajne zapisnike u odnosu na nekretnine koje su ušle u temeljni kapital Z. banke d.d. Z. pripajanjem Z. banke-P. banke d.d. S. Z. banci d.d. Z., a u svezi nekretnina koje su prethodno prenesene s društva P. i. d.d. S. na Z. banku - P. banku d.d. S.,

- odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere zabrana korištenja, raspolaganja, opterećenja i otuđenja protivniku osiguranja nekretnina prethodno navedenih,

- odbijen prijedlog za zabilježbu spora na istim nekretninama,

- (točkom 3. izreke toga rješenja) naloženo tužitelju platiti tuženiku na ime troška parničnog postupka iznos 6.005,42 kune za pripadajućim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda, a drugostupanjskim je rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje u točki 3. njegove izreke.

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja reviziju je, u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 112/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

U odgovoru na reviziju tužena se protivi revizijskim navodima i predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja nije dopuštena.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, niti u postupku pred prvostupanjskim, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječju sa jasno i dostatno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda.

Također, protivno revizijskim navodima, prvostupanjski je sud obrazložio koje je dokaze uzeo u obzir prilikom odlučivanja te je temeljem tih dokaza utvrdio činjenično stanje bitno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva te su nižestupanjski sudovi za svoju odluku dali uvjerljive, jasne i neproturječne razloge. Stoga je za zaključiti i da su neosnovani revizijski navodi da nižestupanjski sudovi nisu izveli niti jedan od dokaza predloženih u tužbi.

Nadalje, drugostupanjski se sud očitovao o svim žalbenim navodima odlučnim za obrazloženje svog pravnog shvaćanja u pogledu zakonitosti prvostupanjskih odluka.

Opsežno obrazlažući revizijski navod da nižestupanjski sudovi nisu dali razloge za odbijanje dokaznih prijedloga tužitelja, tužitelj u reviziji određeno i konkretno navodi jedino (pa se samo na taj dio ovaj sud može očitovati - sukladno citiranoj odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a) da sud nije dao razlog za odbijanje dokaza za provođenje građevinskog vještačenja, saslušanja svjedoka F. L. i stečajne upraviteljice tužitelja. U tom je smislu za istaknuti da su - uz utvrđenja nižestupanjskih sudova o nedokazanosti tužbenog zahtjeva u njegovoj osnovi - neutjecajni na odluku u ovoj pravnoj stvari revizijski navodi o neizvođenju dokaznog prijedloga građevinskim vještačenjem. Naime, taj je dokaz predložen radi dokazivanja visine tužbenog zahtjeva (tržišne vrijednosti nekretnina), što je neodlučno uz utvrđenje nedokazanosti pravne osnove tužbenog zahtjeva. Dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka F. L. predložen je radi dokazivanja činjenice jesu li i koje nekretnine pripajanjem trgovačkih društava ušle u imovinu tuženika. No, obzirom da je tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tužitelja (i s tim povezani zahtjevi za promjenu zemljišnoknjižnih stanja brisanjem prethodnih upisa prava vlasništva i upisom novih) odbijen uz odlučno utvrđenje da nema pravne osnove po kojoj bi tužitelj stekao pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama (a što će biti kasnije obrazloženo), to taj dokaz ne može imati utjecaja na određivanje pravne osnove stjecanja tužiteljevog prava vlasništva nad predmetnim nekretninama.

K tome, bitno je za uočiti da tužitelj u žalbi nije problematizirao neizvođenje određenih dokaznih prijedloga građevinskim vještačenjem i saslušanjem svjedoka F. L., nego je samo određeno prigovarao odbijanju dokaznog prijedloga financijsko-knjigovodstvenom vještačenjem, pa stoga sada (u revizijskoj fazi postupka) ne može takve neožaljene navode isticati kao revizijske (čl. 385. st. 3. ZPP-a), dok dokazni prijedlog saslušanjem stečajne upraviteljice tužitelja tužitelj nije podnio do zaključenja glavne rasprave (do kada ga je mogao podnijeti) nego ga spominje tek u reviziji, pa se nižestupanjski sudovi o tom dokaznom prijedlogu nisu niti mogli očitovati.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za nalaganje tužitelju da preda potpuni pregled imovine društva P. i. d.d., a posebno dokumentacije i knjigovodstvene isprave te primopredajne zapisnike u odnosu na nekretnine koje su ušle u temeljni kapital tuženika, utvrđenje ništavim upisa prava vlasništva na temelju rješenja Okružnog suda u Splitu, gore navedenog i odluke o osnivanju "Split, ožujak 1992.g." te Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske na nekretninama određenim pobliže u izreci prvostupanjske odluke, utvrđenje da je tužitelj vlasnik tih nekretnina, nalaganje u tom smislu tuženiku izdavanja tabularnih isprava, uspostava prijašnjeg stanja u zemljišnim knjigama, uz brisanje prava vlasništva tuženika i upis istoga prava tužitelja na predmetnim nekretninama, te je istaknut podredni tužbeni zahtjev za isplatu 85.726.279,85 kuna sa zateznim kamatama.

Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev, uz, za ovu, revizijsku fazu postupka bitna utvrđenja:

- da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 186.b ZPP-a, jer stranke nisu bile u pravnom odnosu (pa su na temelju odredbe čl. 325.a st. 1. ZPP-a odbili tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe kojim je zatražen pregled imovine i predaja određene dokumentacije);

- da je prednik društva koje je pripojeno tuženiku bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, a da je pripajanje tog društva tuženiku izvršeno na zakonom propisan način;

- da Republika Hrvatska odnosno nadležno tijelo, nije donijelo odluku o pravu tužitelja na imovinu, pa je s obzirom na odredbe Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 29/94) i Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije potpisanim 29. lipnja 2001. ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/04) - Aneksa G, tužiteljev zahtjev neosnovan, kao i zahtjev za naknadu štete za koji nisu ispunjene potrebne pretpostavke;

- da odredbe spomenutog Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije nije moguće primijeniti neposredno, odnosno da nema mogućnosti izravnog vraćanja imovine ili obeštećenja u odnosu na pravne osobe iz Republike Srbije, odnosno, Aneks G do sklapanja bilateralnog ugovora, a zbog postavljenih općih načela - ne predstavlja podoban akt za neposrednu primjenu te ne daje pojedinačna prava osobama u konkretnim slučajevima;

- da nema pravne osnove za zahtjevom za naknadu štete, jer u postupanju tuženice nema protupravnosti.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, a protivno revizijskim navodima, nižestupanjski sud sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.

Prije svega, a u odnosu na navedeni revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava, nužno je reći da je ovaj sud o navedenim pravnim pitanjima već izrazio svoje pravno shvaćanje, kao npr. u odluci Rev-1292/12-2 od 11. ožujka 2015., a identično takvo stajalište zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-5808/2013 od 20. lipnja 2017; U-I- 1777/2003 od 17. ožujka 2009.), kao i Europski sud za ljudska prava (Zahtjev br. 73035/14 - Mladost Turist A.D. protiv RH).

U ugovorima o pitanjima sukcesije data su načelna rješenja pitanja sukcesije u skladu s međunarodnim pravom i sporazumom stranaka, te način rješavanja eventualnih sporova oko tumačenja i primjene njegovih odredbi.

Zakonom o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/04 - dalje: "Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije") u čl. 7. je propisano da taj ugovor zajedno sa svim kasnijim ugovorima za provedbu Aneksa "G" tom ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država slijednica glede pitanja sukcesije obuhvaćenih tim ugovorom.

Prema navedenoj zakonskoj odredbi za provedbu Aneksa "G" Ugovora o pitanjima sukcesije za bivšu SFRJ koji se odnosi na privatnu imovinu bit će potrebno sklopiti nove ugovore koji će s Ugovorom o pitanjima sukcesije riješiti sva prava i obveze država članica.

Prema odredbama Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske propisano je da sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba s sjedištem na teritoriju Republike Srbije i Crne Gore, te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, a koje se do dana stupanja na snagu Uredbe (26. lipnja 1992.) nisu organizirale u hrvatsko društveno poduzeće, sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, imovina tih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske postaju u vlasništvo Republike Hrvatske, kojim sredstvima upravlja Hrvatski fond za privatizaciju.

Temeljem naprijed iznesenog, pravo korištenja koje je tužitelj eventualno imao na predmetnim nekretninama je prestalo i izostaje pravna osnova tužiteljevog stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, pa time i pravna osnova za izmjenu zemljišnoknjižnog stanja u tom smislu.

U pogledu primjene Aneksa "G" Sporazuma o pitanju sukcesije za bivšu SFRJ, a koji se odnosi na privatnu imovinu stečenog prava drugih pravnih osoba SFRJ u članku 4. isti propisuje da će države slijednice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela, prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje poslovnih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih državnih tijela. Dakle, same odredbe Aneksa "G" Ugovora o pitanju sukcesije govore da su u njemu navedena samo načela, a koja da bi se primijenila treba sklopiti dodatne ugovore. Prema navedenom u Aneksu "G" Ugovora izričito je navedeno da je za provedbu Aneksa ugovora potrebno sklopiti kasnije ugovore potrebne za provedbu Aneksa, a što će u konačnici riješiti uzajamna prava i obveze država slijednica.

Prema članku 2. st. 1. podst. a) Aneksa "G" prava na pokretnu i na nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici bivše SFRJ na koju su građani i druge pravne osobe imale pravo na dan 21. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićene i vraćene u države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava.

Prema odredbi st. 3. Zakonom o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu je nadležnosti državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova. Prema navedenom nadležno upravno tijelo treba odlučiti o tome ima li tužitelj pravo na naknadu za predmetnu imovinu ili ne.

Uzimajući u obzir sve navedeno, za zaključiti je da se ne radi o povredi Ustava Republike Hrvatske na koje upućuje revident, a niti Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 1. Protokola broj 1. o pravu na mirno uživanje vlasništva, niti o povredi prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. navedene Konvencije.

Osim u dijelu koji se odnosi na utvrđenje tužiteljevog prava vlasništva i s tim povezanim zahtjevima za izmjenama zemljišnoknjižnog stanja u pogledu čega je ovaj sud gore izrazio svoje pravno shvaćanje, tužitelj osporava u cijelosti pobijanu presudu, dakle i u dijelu kojim je odbijen podredni tužbeni zahtjev za isplatu 85.726.279,85 kuna sa zateznim kamatama. U tom je smislu za obrazložiti da je mogućnost eventualne isplate naknade na temelju Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije otklonjena samim otklanjanjem izravne primjene tog propisa, kako je sve gore obrazloženo. Nadalje, u pogledu eventualne odgovornosti za naknadu štete po kojoj drugoj osnovi, tužitelj u reviziji posebno ne obrazlaže svoje općenito osporavanje odluke suda da nije dokazana niti jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu na strani tuženika, pa stoga u tom dijelu pobijana odluka nije mogla niti biti preispitivana (arg. iz čl. 392.a st. 1. ZPP-a).

Također, izostaju obrazloženi određeni revizijski navodi u pogledu dijela pobijane odluke koji se odnosi na zahtjev za predaju pregleda imovine prednika tužitelja, dokumentacije i knjigovodstvenih sprava, slijedom čega u tom smislu revizija nije razmatrana (arg. iz čl. 392.a st. 1. ZPP-a).

Konačno, problematiziranjem činjenice (ne)provođenja postupka pretvorbe ili privatizacije nad trgovačkim društvom prednika tužitelja i, nastavno tome, o utjecaju stjecanja prava vlasništva tog prednika nad predmetnom imovinom, revident zapravo propituje po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje u pogledu činjenica provođenja postupka pretvorbe i privatizacije, a koje (dakle, u smislu tih činjenica) u žalbi nije problematizirao, slijedom čega to ne može biti predmetom razmatranja u revizijskoj fazi postupka.

Slijedom obrazloženog, neosnovani su i revizijski navodi pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju i odlučiti kao u izreci ove presude.

Revizija tužitelja protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o naknadi parničnog troška nije dopuštena.

Naime, reviziju tužitelja u tom dijelu valja razmatrati u svijetlu:

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP prema kojoj: "odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem",

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP)."

Sukladno tim odredbama ZPP revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP kojim je postupak pravomoćno završen.

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojega jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod pojmom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), oni po kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojima se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP) nema značaj rješenja kojim se postupak završava i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija".

Stoga, dakle, revizija tužitelja protiv odluke o naknadi parničnog troška nije dopuštena pa je tu reviziju valjalo odbaciti i to na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, odnosno odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 14. siječnja 2020.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.