Rev-810/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 810/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Branka Hrvatina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz D. M., zastupanog po M. P., odvjetniku u N., protiv tuženika S. b. d.d. S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Virovitici od 29. travnja 2004. br. Gž-1152/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini od 29. kolovoza 2003. br. P-435/01, u sjednici održanoj dana 4. svibnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Navedenom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Slatini od 29. kolovoza 2003. br. P-435/01, kojom je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 319.477,98 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz svih revizijskih razloga, predlažući preinačenje ili ukidanje nižestupanjskih presuda.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka revident nalazi u nejasnim i proturječnim razlozima prvostupanjske presude, koje drugostupanjski sud prihvaća, ukazujući naročito na činjenicu da je tuženik bio dužan povući iz prometa akceptne naloge tvrtke tužitelja nakon što je ta tvrtka podmirila dugovanje za čije je osiguranje izdala akceptne naloge, a što nije učinio, dapače se njima naplatio od iste tvrtke za potraživanja iz drugog kredita i u vrijeme grace perioda od četiri mjeseca, a s posljedicom produžetka blokade računa tužiteljeve tvrtke, što je čajem tužiteljeve tvrtke.

u konačnici rezultiralo slabim poslovanjem i ste

Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi u stajalištu sudova da nezakonito zadržavanje akceptnih naloga i njihovo aktiviranje, iako je dugoročnim kreditom bio određen grace period od četiri mjeseca, kojeg tuženik nije poštivao, uz nezakonit produžetak blokade računa tužiteljeve tvrtke, nije u uzročnoj vezi sa stečajem tužiteljeve tvrtke, suprotstavljajući takvom stajalištu tvrdnju da je upravo nezakonito postupanje tuženika dovelo do gubitka povjerenja komitenata, poslovnog ugleda i konačne propasti tvrtke u kojoj je tužitelj bio jedini vlasnik.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena banka naknadi štetu nastalu propašću njegove tvrtke K. M. d.o.o., zato što nije povukla iz prometa akceptne naloge koje je tvrtka tužitelja izdala za pokriće više kratkoročnih kredita, niti je po otplati tih kredita deblokirala račun tvrtke tužitelja, što je imalo za posljedicu gubitak povjerenja na tržištu i stečaj tvrtke, koji je iniciran 31. prosinca 1996. a zaključen 27. veljače 2001. prestankom postojanja tvrtke.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili:

1. da je tužiteljeva tvrtka K. M. d.o.o. D. M. poslovala loše tijekom cijele 1995. i 1996. godine, jer je bila u neprekidnoj blokadi od 27. siječnja 1995.;

2. da ista tvrtka nije uredno otplaćivala kratkoročne kredite S. b., koja od veljače do prosinca 1995. nije uspjela realizirati ni jedan od 10 akceptnih naloga, tako da je do 14. prosinca 1995. ukupno potraživala od tužiteljeve tvrtke 409.747,63 kn;

3. da su tužitelj kao direktor vlastite tvrtke i S. b. sklopili 14. prosinca 1995. ugovor o dugoročnom kreditu na iznos od 409.747,63 kn, dakle upravo u visini ukupnih potraživanja banke prema tužiteljevoj tvrtci, te potpisali izjavu o prijeboju kojim je banka čitavim iznosom kredita podmirila sva svoja dotadašnja potraživanja iz kratkoročnih kredita prema tvrci tužitelja;

4. da se tužitelj obvezao istoj banci predati 44 akceptna naloga kao osiguranje njenog potraživanja, ali nije predao ni jedan;

5. da je banka zadržala akceptne naloge iz kratkoročnih kredita umjesto da ih je vratila tužitelju;

6. da banka nakon naplate prijebojem svih svojih potraživanja do dana sklapanja ugovora o dugoročnom kreditu, nije deblokirala tužiteljev račun s posljedicom daljnje nelikvidnosti tvrtke, kod koje je za godinu dana nastupio stečaj.

Neosnovani su revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, jer obje nižestupanjske presude jasno i pregledno iznose činjenična utvrđenja, kako su naprijed ponovljena, te bez proturječja obrazlažu pravno shvaćanje da postupci tužene banke, iako djelomice nezakoniti, nisu bili uzrokom propasti tužiteljeve tvrtke.

Tužitelj zahtjeva da mu tuženik naknadi štetu zato što je zadržavanjem 10 akceptnih naloga i propustom deblokiranja računa tvrtke uzrokovao njezinu propast, dakle svoj tužbeni zahtjev temelji na sprječavanju povećanja imovine tvrtke, sukladno odredbi čl. 155. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO).

Pravilne su, međutim, odluke nižestupanjskih sudova, da tužitelj nije dokazao da je upravo zbog zadržanih 10 akceptnih naloga i zbog ne deblokiranja računa tvrtke, došlo do nemogućnosti njena poslovanja, kako zbog toga što je cijelu 1995. tvrtka bila u blokadi, tako i zbog toga što je usprkos blokadi računa – mogla poslovati. Kako dakle uzroci propasti tužiteljeve tvrtke nisu u radnjama i propustima tuženika, to su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer nisu ostvarene zakonom propisane pretpostavke iz članka 154. st. 1. ZOO-a da je štetu dužan nadoknaditi onaj koji ju je uzrokovao.

Revident, naime, pogrešno smatra da je zadržavanje 10 akceptnih naloga i pokušaj njihove naplate doveo do propasti tvrtke, kao i da je takvo postupanje tuženika uzrokovalo daljnju blokadu računa tvrtke.

Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužiteljeva tvrtka je bila u neprekidnoj blokadi od 27. siječnja 1995. do otvaranja stečajnog postupka 2. siječnja 1997. godine. Najbolji dokaz tome je činjenica da se ni tužena banka nije uspjela kroz cijelu 1995. naplatiti iz akceptnih naloga (list 7 spisa).

No time što je tužena banka odobrila tužiteljevoj tvrtci dugoročni kredit od 409.747,63 kn upravo u visini svih svojih potraživanja prema tužiteljevoj tvrci na dan 14. prosinca 1995. i što je tim iznosom "zatvorila", dakle naplatila sve tzv. otvorene stavke prema tužiteljevoj tvrci, nije tužiteljeva tvrtka bila bez ikakvog duga prema banci, kako neosnovano tvrdi revident. Pojednostavljeno rečeno, banka je tužitelju isplatila sredstva dugoročnog kredita u iznosu od 409.747,63 kn, a tužitelj je tim iznosom podmirio sva svoja dotadašnja dugovanja prema banci, ali je, dakako, bio u obvezi vratiti banci iznos dugoročno odobrenog kredita u visini od 409.747.63 kn. Zato potpuno neosnovano revident smatra da podmirenjem iznosa kratkoročnih kredita prema banci 14. 12. 1995. nije više ništa dugovao. Dugovao je iznos glavnice od 409.747,63 kn, a koji nije platio, jer se banka nije uspjela naplatiti iz postojećih akceptnih naloga, koje je doduše neovlašteno zadržala, ali i to samo djelomice jer se i tužitelj obvezao predati banci 44 akceptna naloga, koje nije predao.

Tužena Banka je, doduše, postupila nezakonito kad nije vratila tužiteljevoj tvrtci neiskorištene akceptne naloge, koje je primila isključivo kao osiguranje kratkoročnih kredita, ali ni tužiteljeva tvrtka nije ispunila svoj dio obveze o predaji banci 44 akceptna naloga kao osiguranje dugoročnog kredita od 14. prosinca 1995.

Što se tiče deblokade računa tužiteljeve tvrtke pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova, da blokada računa tužiteljeve tvrtke nije rezultat ne vraćanja akceptnih naloga, već posljedica lošeg poslovanja, zbog čega je i bila u neprekidnoj blokadi od 27. siječnja 1995. Dakako da deblokada računa tvrtke omogućuje nastavak poslovanja, ali takvu deblokadu nije ovlaštena provesti banka samo zato što su njena potraživanja naplaćena, a druga nisu. Kad je – povrh svega iznijetog – utvrđeno da je tužiteljeva tvrtka loše poslovala kroz cijelu 1995. godinu, a još lošije cijelu 1996, onda je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da samo faktično zadržavanje 10 akceptnih naloga, bez mogućnosti njihove naplate i bez deblokade računa, nije uzrokom propasti tužiteljeve tvrtke. Ni grace period od četiri mjeseca nije pomogao ozdravljenju tvrtke tužitelja, jer je sredstvima dugoročnog kredita otplatio kratkoročne kredite, što očito nije bilo dovoljno za nastavak poslovanja.

Na temelju svega iznijetog, pravilna su stajališta nižestupanjskih sudova da nezakonita postupanja tuženika u zadržavanju 10 akceptnih naloga i održavanju dalje blokade računa tužiteljeve tvrtke zbog drugih dugova, nisu one štetne radnje koje bi uzrokovale nastanak štete tužitelju, pa kako tužitelj ostale postupke tužene Banke, koji bi upućivali na uzroke propasti tvrtke, nije ni istaknuo, to odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 4. svibnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.