III Kr-406/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 406/1990-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Frančula mr. Rudolfa kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike i Potrebica Ante, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. Š. Š., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 5. u vezi čl. 163. st. 3. KZH, odlučujući o zahtjevu osudjenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, što je čine presuda Općinskog suda u Slav. Brodu od 22. veljače 1990. br. K-747/89 i presuda Okružnog suda u Sl. Požegi od 4. rujna 1990. br. Kž-228/90, u sjednici održanoj 18. rujna 1991,

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev os. Š. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Slav. Brodu od 22. veljače 1990. br. K 747/89, koja je potvrdjena presudom Okružnog suda u Slav. Požegi od 4. rujna 1990. Kž-228/90, oglašen je krivim os. Š. Š., zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 5. u vezi čl. 163. st. 1. i 3. KZH, te osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te pravomoćne presude, što je čine citirane presude, podnio je osudjenik zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, iz čijeg sadržaja proizlazi da zahtjev podnosi zbog povrede krivičnog zakona, bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i predložio da se preinači pravomoćna presuda u smislu navoda u zahtjevu ili prvostepena i drugostepena presuda ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, a u ovom drugom slučaju da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

Javno tužilaštvo Hrvatske predložilo je da se osudjenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Potpuno bez osnova ističe osudjenik da je povrijedjen krivični zakon (čl. 365. toč. 4. ZKP), jer da je primijenjen

III Kr 406/1990-3

zakon koji se ne može primijeniti, obzirom da nije utvrdjena uzročna veza izmedju radnji osudjenika i nastupjelih posljedica.

Taj prigovor ustvari se svodi na pogrešno i nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje, koji se medjutim, ne može ispitivati u ovom izvanrednom pravnom lijeku, jer nije predvidjen propisom čl. 427. ZKP. Uzgred se ipak napominje da je prvostepeni sud na temelju rezultata provedene glavne rasprave pravilno utvrdio da je osudjenik svojim ponašanjem i to time, što je započeo preticati teretno vozilo nepoznate registracije, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može izvršiti bez opasnosti za druge učesnike u prometu i da mu je lijevi prometni trak slobodan i na dovoljnoj udaljenosti kako ne bi ometao promet iz suprotnog pravca, prešao na lijevi dio kolnika, te prvo udario u autobus P. iz O., a nakon toga u automobil "Visa", koja vozila su se kretala iz suprotnog pravca pravilno svojom desnom stranom i da je upravo zbog takve nepropisne vožnje osudjenika došlo do prometne nesreće u kojoj su četiri osobe smrtno stradale, a tri osobe zadobile teške tjelesne povrede, dakle da postoji uzročna veza izmedju vožnje osudjenika i nastupjelih posljedica, te da je takvim svojim radnjama osudjenik ostvario obilježja krivičnog djela iz čl. 168. st. 5. u vezi čl. 163. st. 3. KZH.

U pogledu osudjenikovog prigovora da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, jer da iz svih dokaza proizlazi da se prometna nesreća dogodila gledajući iz pravca Z. prema B., a da sudovi utvrdjuju suprotan smjer kretanja vozila, treba istaći da ni taj prigovor nije relevantan u smislu propisa čl. 427. ZKP, a osim toga taj prigovor je povodom osudjenikove žalbe na prvostepenu presudu ocjenjivao drugostepeni sud, nalazeći da ne postoji proturječnost izmedju izreke prvostepene presude i obrazloženja, već da se radi o očitoj grešci, pa se u konkretnom slučaju ne radi ni o povredi odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku (čl. 427. st.3. ZKP).

Iz svih dokaza i podataka u spisu proizlazi da se optuženik kritične zgode kretao iz pravca Z. prema B., a i u obrazloženju prvostepene presude citira se na listu 3 osudjenikova obrana da se kretao upravo u tom smjeru, pa je očito da se navodjenje u izreci prvostepene presude da se osudjenik kretao iz pravca B. prema Z., radi o očitoj omašci.

Što se tiče osudjenikovog prigovora da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 8. ZKP, jer da se u obrazloženju prvostepene presude navodi da je u dokaznom postupku pročitan iskaz prometnog vještaka P. K., ali da to nije konstatirano u zapisniku sa glavne rasprave, a niti je taj iskaz stvarno pročitan, treba reći da je točno da na zapisniku glavne rasprave na listu 17/11 nije konstatirano da je pročitan nalaz prometnog vještaka P. K., a u razlozima prvostepene presude govori se i o nalazu tog vještaka. Medjutim, iako se u razlozima prvostepene presude navodi i nalaz vještaka P. K., a na glavnoj raspravi ovaj vještak nije saslušan, niti je taj nalaz pročitan, obzirom na druge dokaze - iskaz svjedoka očevidaca Š. I. i Š. I., zatim materijalne tragove, te nalaz prometnog vještaka ing. G. F., koji je neposredno saslušan na glavnoj raspravi, očito bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.

III Kr 406/1990-3

Nadalje, bez osnova ističe osudjenik da je povrijedjeno pravo obrane, jer da prvostepeni sud nije izveo ni jedan dokaz koji je predlagala obrana, te da je i pored dva prometna vještačenja po P. K. i ing. G. F., trebalo provesti prometno vještačenje i po ZVZ kao stručnoj ustanovi, predstavlja u stvari prigovor pravilnosti utvrdjenog činjeničnog stanja, koji prigovor se medjutim, prema propisu čl. 427. ZKP, ne može isticati.

Takodjer suprotno prigovoru zahtjeva da su žalbeni razlozi u drugostepenoj presudi ocijenjeni uopćeno i površno,te da nije odgovoreno na navode žalbe u vezi kazne, valja reći,da je drugostepeni sud u potpunosti cijenio rezultate provedene glavne rasprave i izvedenih dokaza, te za svoju ocjenu da do prometne nesreće nije došlo krivnjom ostalih suučesnika u prometu, kako je to osudjenik isticao u svojim žalbama, dao odredjene i jasne razloge, nalazeći da je za nastalu prometnu nesreću kriv jedino osudjenik, te da je upravo on svojim postupanjem ostvario obilježja inkriminiranog krivičnog djela, a takodjer je dao i relevantne razloge zbog čega smatra da je odluka o kazni pravilna i na zakonu osnovana.

U odnosu pak na navode osudjenika, da iako je on dao odgovor na žalbu javnog tužioca koji, se žalio zbog odluke o

r

kazni, da je u drugostepenoj presudi navedeno da nisu dati odgovori na žalbe, treba reći da su ti navodi točni. Medjutim, iako drugostepeni sud nije razmatrao odgovor osudjenika na žalbu javnog tužioca, obzirom da je ta žalba, koja je bila podnesena samo zbog odluke o kazni, po drugostepenom sudu, odbijena kao neosnovana, jer je ocijenjeno da je prvostepeni sud izrečenu kaznu pravilno odmjerio, te imao u vidu sve okolnosti iz čl. 41. KZ SFRJ koje utječu da kazna bude manja ili veća, ova povreda nije bila od utjecaja na donošenje pravilne presude.

Zbog svih iznesenih razloga trebalo je temeljem čl. 421. u vezi čl. 429. ZKP zahtjev osudjenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 18. rujna 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Frančula mr. Rudolf, v.r.