Legislator Case Law & Legislation
Rev-1955/1992-2 AI generated

Supreme Court voids a lifelong support contract signed by a ward without a special guardian's consent under ZOO articles 26, 56, and 103.

Case Number Rev-1955/1992-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the appeal and overturned lower court rulings that had confirmed a lifelong support contract. The court found that the contract was void because the organ of guardianship only gave prior consent to the content but failed to appoint a special guardian required by law for such transactions. Consequently, the contract lacked the necessary consent of the incapacitated party's will and was declared null and void.

Legislator headnote

AI generated

Articles 26, 56(1), and 103(1) of the Obligations Act; A legal act concluded by a guardian without a specially appointed guardian for specific cases is void due to lack of consent from the incapacitated party's will.

Keywords

AI generated
lifelong support contract guardianship organ special guardian void legal act incapacitated party Obligations Act prior consent

Cited Legislation

AI generated
Article 26 of the Obligations Act
Article 56(1) of the Obligations Act
Article 103(1) of the Obligations Act
Article 395(1) of the Civil Procedure Act
Article 166(2) of the Civil Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1955/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. C. "D." iz Š. te M. M. iz B., koje zastupa punomoćnik F. L., odvjetnik iz K., protiv tuženice K. P. iz B., koju zastupa punomoćnik B. D., odvjetnik iz B., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući reviziju oba tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Dubrovniku od 24. travnja 1992. br. Gž-751/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli od 25. lipnja 1991. br. P-284/91, u sjednici održanoj dana 3. prosinca 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se prihvaća, obje nižestepene odluke - presuda Okružnog suda u Dubrovniku br. Gž-751/91 od 24. travnja 1992. i presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P- 284/91 od 25. lipnja 1991. u cijelosti preinačuju i sudi:

Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tužene kao davaoca uzdržavanja i pok. A. C. "D." kao primaoca uzdržavanja, ovjeren od suca Općinskog suda u Korčuli pod br. Ov-2/90 od 9. siječnja 1990. godine ništav je i bez učinka prema tužiocima i ostalim nasljednicima pok. A. C., pa se nalaže tuženoj, da u roku od 15 dana vrati u ostavinsku masu pok. A. C.-D. sve što je po tom ugovoru primila, a tužitelji se ovlašćuju da u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Korčuli na osnovu ove presude ishode brisanje eventualnih upisa izvršenih na imovini pok. A. C.-D. u korist tužene, te tuženoj nalaže da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 600 HRD, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u kojem tužitelji traže da se utvrdi ništavim i bez pravnog učinka prema tužiteljima i ostalim nasljednicima ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tuženice kao davaoca uzdržavanja i pok. A. C. "D." kao primaoca uzdržavanja ovjeren od suca Općinskog suda u Korčuli pod br. 0v 2/90 dana 9.1. 1990. te da se naloži tuženici da u roku od 15 dana vrati u ostavinsku masu iza pok. A. C. sve što je po tom ugovoru primila, a tužitelje da se ovlasti, da u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Korčuli na osnovi ove presude ishode brisanje eventualnih upisa izvršenih na imovini pok. A. C. "D." u korist tuženice, te tuženoj naloži da nadoknadi tuženima parnični trošak; istom presudom tužitelji su obvezani nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 6.000,00 din (6.000 HRD).

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te potvrđena prvostepena presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tužitelji su izjavili pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se javni tužitelj nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a to zato, jer po nalaženju ovog suda u postupku pred nižim sudovima nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 - dalje: ZPP) koju revidenti nalaze u tome što je u predmetnom sporu u prvostepenom postupku raspravu proveo i odluku donio sudac pojedinac, a tvrde da je prema označenoj vrijednosti predmeta spora postupak trebao biti proveden pred vijećem prvostepenog suda.

Revidenti su očigledno izgubili iz vida okolnost, da su se sa tuženicom na raspravi održanoj dana 25. 6. 1991. (list 10 spisa) sporazumili u smislu odredbe čl. 43. st. 2. ZPP, da im u ovom imovinskopravnom sporu bez obzira na označenu vrijednost predmeta spora sudi sudac pojedinac, pa u skladu s tim sporazumom stranaka - protivno revizijskim navodima - prvostepeni sud nije bio nepropisno sastavljen.

Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kao zakonskih nasljednika pok. A. C. istaknut u pravcu utvrđenja ništavosti odnosno pravne nevaljanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između tuženice kao davaoca uzdržavanja i pok. A. C. "D." kao primaoca uzdržavanja pred sucem Općinskom suda u Korčuli dana 9. 1 1990. kao i zahtjev da tuženica vrati u ostavinsku masu sve što je po takvom ugovoru primila uz ovlaštenje tužiteljima da u zemljišnim knjigama ishode brisanje eventualnih upisa izvršenih na imovini pok. A. C. u korist tuženice.

Takav svoj zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji, da je u ime pok. A. C. kao osobe potpuno lišene poslovne sposobnosti ugovor zaključila osoba koja u konkretnom slučaju nije bila za to ovlaštena niti je mogla biti zakonski zastupnik pok. A. C. u tom pravnom poslu, jer je u pitanju ugovor između štićenika (pok. A. C.) i bračnog druga privremenog staratelja tog štićenika (tuženice) pa smatraju, da takav ugovor zbog navedenog nedostatka u zastupanju pok. A. C. nije valjano zaključen te da stoga suglasnost organa starateljstva nema nikakvog pravnog učinka u pravcu pravne valjanosti spornog ugovora.

Ovaj revizijski sud nalazi, da je obzirom na činjenicu utvrđenja nižih sudova izraženo pravno stajalište revidenta ispravno, te da pravilnom primjenom materijalnog prava valja udovoljiti tužbenim zahtjevima.

Naime, utvrđeno je u postupku pred nižim sudovima, da je za potrebe zastupanja sada pok. A. C. te radi zaštite njezinih prava i interesa u postupku oduzimanja njezine poslovne sposobnosti njoj određen privremeni staratelj u osobi J. P. po osnovu odredbe čl. 207. Zakona o braku i porodičnim odnosima (dalje ZBPO) kojeg je imenovao organ starateljstva da je uz suglasnost organa starateljstva u pogledu nacrta ugovora o doživotnom uzdržavanju od 5. 1. 1990. u ime sada pok. A. C. kao primaoca uzdržavanja zaključio sporni ugovor u to vrijeme njezin privremeni staratelj J. P. u kojem ugovoru je drugu stranu kao davaoca uzdržavanja predstavljala supruga spomenutog privremenog staratelja K. P., a taj ugovor je zaključen dana 9. 1. 1990. dok je dana 10. 1. 1990. spomenuti J. P. imenovan za redovnog staratelja A. C. koja je potpuno lišena poslovne sposobnosti u prethodno provedenom postupku pred sudom.

Prema odredbi čl. 216. st. 3. ZBPO organ starateljstva postavit će posebnog staratelja štićeniku za sklapanje pravnih poslova ili za sporove u kojima kao protivna stranka sudjeluje bračni drug ili drugi bliski srodnici staratelja.

Po shvaćanju ovog suda odredba čl. 216. st. 3. ZBPO prisilne je naravi. To drugim riječima znači, da organ starateljstva u situaciji kad sazna, da postoje okolnosti u kojima ranije spomenuta odredba nalaže određivanje staratelja za poseban slučaju nekoj osobi radi zaključenja pojedinog posla i sl. (kao u konkretnom slučaju radi zaključenja pravnog posla između štićenika i bračnog druga staratelja) dužan je postaviti takvog posebnog staratelja i odrediti mu opseg ovlaštenja. Ako organ starateljstva to propusti učiniti te dođe do sklapanja pravnog posla, u ime štićenika pod starateljstvom zastupanog po osobi staratelja koji ne može u takvom poslu zastupati štićenika zbog kolizije interesa, već bi to mogao učiniti samo imenovani staratelj za poseban slučaj - proizlazi da pravni posao za štićenika nije zaključio isključivo za takav slučaj predviđeni zakonski zastupnik - staratelj za poseban slučaj. Stoga iz navedenog slijedi da tako zaključeni pravni posao nije bio pravno valjan ni u času zaključenja, jer ga je u ime one strane koja je u konkretnom slučaju potpuno lišena poslovne sposobnosti mogao zaključiti samo zakonom predviđeni zakonski zastupnik staratelj za poseban slučaj koji to nije učinio, jer ga organ starateljstva nije ni imenovao, pa je takav pravni posao pravno nevaljan odnosno ništav (čl. 26., čl. 56. st. 1. te čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dalje Z00, "NN" br. 53/91) budući da mu nedostaje suglasnost volje jedne ugovorne strane.

Suglasnost koju je organ starateljstva u pogledu sadržaja spomenutog ugovora prethodno izrazio dana 5. 1. 1990. dakle prije zaključenja spornog ugovora po shvaćanju ovog suda nema učinka na (ne) valjanost tog pravnog posla niti je od značenja u pogledu valjanosti takvog pravnog posla okolnost, da li bi takav pravni posao (ugovor o doživotnom uzdržavanju) bio u interesu štićenika, jer bi takva okolnost mogla imati određeno značenje tek pod pretpostavkom, da postoji valjano zaključeni ugovor.

Naime, ovaj sud nalazi, da činjenična utvrđenja nižih sudova ne opravdavaju pravni zaključak iz pobijane presude u pravcu, da bi suglasnost na sadržaj spornog ugovora koju je dao organ starateljstva prije zaključenja ugovora trebalo tumačiti kao oblik neposrednog obavljanja poslova starateljstva od strane organa starateljstva (što je inače odgovarajućim propisom moguće i dopušteno) odnosno da bi trebalo uzeti da je organ starateljstva neposredno zaključio u ime štićenika sporni ugovor jer je s druge strane u postupku nesumnjivo utvrđeno,da je u pitanju isključivo davanje prethodne suglasnosti u pogledu sadržaja budućeg ugovora, a ne i izražavanje volje u ime ugovorne stranke (štićenika) koju je kasnije u ime štićenika izrazila osoba staratelja koji nije bio prema zakonu ovlašten čak niti na temelju odobrenja organa starateljstva zaključiti takav pravni posao u ime svoga štićenika.

Stoga je na temelju svega izloženog valjalo prihvatiti reviziju i u skladu sa izloženim pravnim shvaćanjem ovog suda preinačiti nižestepene odluke na način, da je udovoljeno tužbenom zahtjevu (pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP) te je revidentima dosuđen parnični trošak, ali samo u onom dijelu u kojem su ga opredjeljeno naznačili (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 9. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.