I Kž-549/2005-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 549/05-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković, Hajrije Novoselec, Ileane Vinja i Ranka Marijana, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. B. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. G. B. i opt. Ž. Đ., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 06. travnja 2005. godine, broj K-195/04, u sjednici održanoj dana 27. lipnja 2006. godine, u nazočnosti odvjetnika iz Z. S. D., branitelja opt. G. B. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o je:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni u odnosu na opt. G. B. na način da se prihvaćaju kao utvrđene pojedinačne kazne zatvora utvrđene po sudu prvog stupnja opt. G. B. za kaznena djela iz čl. 218. st. 2. KZ na temelju tog zakonskog propisa i to za kazneno djelo pod toč. 1) izreke presude u trajanju od 3 (tri) godine i 4 (četiri) mjeseca, pod toč. 2) u trajanju od 3 (tri) godine i 5 (pet) mjeseci, pod toč. 3) u trajanju od 3 (tri) godine, pod toč. 4) u trajanju od 3 (tri) godine i 1 (jedan) mjesec, pod toč. 5) u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, pod toč. 7) u trajanju od 3 (tri) godine, pod toč. 8) u trajanju od 3 (tri) godine i 5 (pet) mjeseci, pod toč. 9) u trajanju od 3 (tri) godine i 7 (sedam) mjeseci, pod toč. 11) u trajanju od 4 (četiri) godine, pod toč. 13) u trajanju od 5 (pet) godina, pod toč. 15) u trajanju od 3 (tri) godine, pod toč. 17) u trajanju od 4 (četiri) godine, pod toč. 19) u trajanju od 4 (četiri) godine i 3 (tri) mjeseca, pod toč. 21) u trajanju od 5 (pet) godina i 3 (tri) mjeseca i pod toč. 23) u trajanju od 5 (pet) godina i 7 (sedam) mjeseci, te se prihvaćaju kao utvrđene pojedinačne kazne zatvora utvrđene po sudu prvog stupnja opt. G. B. za kaznena djela iz čl. 221 st. 1 i 4 KZ na temelju čl. 221. st. 1. KZ i to za kaznena djela pod toč. 6), 10), 12), 14), 16), 18), 20) i 22) izreke presude u trajanju od 2 (dva) mjeseca za svako djelo, dok mu se za kazneno djelo iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, za koje je tom presudom proglašen krivim pod toč. 3) izreke presude, na temelju tih zakonskih propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, pa se opt. G. B., na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest)

I Kž 549/05-6

godina, u koju kaznu mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. svibnja 2004. godine pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalbe opt. G. B. i opt. Ž. Đ. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. G. B. zbog jednog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, petnaest kaznenih djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01 i 105/04, u daljnjem tekstu: KZ) i osam kaznenih djela oduzimanja tuđih pokretnih stvari iz čl. 221. st. 1. i 4. KZ, pobliže opisanih u izreci te presude, te ga nakon pojedinačno utvrđenih kazni zatvora i to za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, primjenom odredbi o ublažavanju kazne, na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a za ostala djela kako je to opisano u izreci ove presude pod toč I, primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina u koju kaznu mu je, po čl. 63. st. 1. KZ, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 17. svibnja 2004. godine pa nadalje, dok ga je, temeljem čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu: ZKP), oslobodio optužbe da bi počinio jedno kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ.

Istom presudom, proglašen je krivim i opt. Ž. Đ. zbog dvanaest kaznenih djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ i osam kaznenih djela oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1. i 4. KZ, pobliže opisanih u izreci te presude, te je nakon pojedinačno utvrđenih kazni zatvora za svako djelo, primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i devet mjeseci, u koju kaznu mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. svibnja 2004. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 76. st. 1. KZ prema opt. G. B. i opt. Ž. Đ. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja mjera će se primijeniti za vrijeme izvršenja kazne zatvora, a ne može trajati dulje od tri godine, dok je temeljem čl. 80. st. 1. KZ, prema oba optuženika, primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, pobliže označenih u izreci pobijane presude.

Po čl. 82. st. 1. i 2. KZ od opt. G. B. oduzeta je imovinska korist pribavljena počinjenjem kaznenih djela u ukupnoj svoti od 512.664,87 kn, a od opt. Ž. Đ. u ukupnoj svoti od 429.409,87 kn.

Oba optuženika, temeljem čl. 122. st. 4. ZKP, u cijelosti su oslobođeni obveze naknade troškova ovog kaznenog postupka.

I Kž 549/05-6

Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, opt. G. B. i opt. Ž. Đ.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji u odnosu na oba optuženika, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se opt. G. B., za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju, te da se i opt. G. B. i opt. Ž. Đ. osude na jedinstvene kazne zatvora u duljem trajanju.

Opt. G. B., putem branitelja S. D., odvjetnika u Z., podnio je žalbu zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se presuda preinači, odnosno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi je ujedno stavljen i prijedlog da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žali se i opt. Ž. Đ., putem branitelja E. M., odvjetnika u Z., i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te da se branitelja obavijesti o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća.

Na žalbe nisu podneseni odgovori.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom očitovanju od 18. srpnja 2005. godine, broj KŽ-DO-1190/05, smatra žalbu državnog odvjetnika osnovanom, dok žalbe oba optuženika predlaže odbiti kao neosnovane. Kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Mladen Pantlik, koji je bio nazočan na sjednici vijeća.

Na zahtjeve istaknute u žalbama optuženika u smislu čl. 374 st. 1 ZKP, o sjednici vijeća obaviješten je branitelj opt. G. B. odvjetnik S. D., koji je sjednici i pristupio, te je obaviješten i branitelj opt. Ž. Đ. odvjetnik E. M., koji sjednici nije pristupio, no kako je o održavanju iste uredno obaviješten, to je sukladno čl. 374. st. 4. ZKP sjednica održana u njegovoj odsutnosti. Vijeće, na temelju čl. 374. st. 2. ZKP, nije našlo svrhovitim osigurati nazočnost opt. G. B. i opt. Ž. Đ. sjednici, jer se isti nalaze u pritvoru i imaju branitelje.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana i to u odnosu na opt. G. B., dok žalbe opt. G. B. i opt. Ž. Đ. nisu osnovne.

Na žalbu opt. G. B. (osim zbog odluke o kaznenoj sankciji).

Ističući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja opt. G. B. osporava svoja priznanja počinjenja kaznenih djela činjenično opisanih od toč. 12) do toč. 19) izreke presude, koja priznanja je dao prilikom ispitivanja u policiji u nazočnosti branitelja. Pri tome tvrdi, kao i u obrani iznesenoj na glavnoj raspravi, da je bio ucijenjen od strane djelatnika policije, koji su govorili da će ga pustiti na slobodu, a ucjenjivali su ga i u vezi njegove djevojke, pa je to bio razlog zašto je priznavao djela koja uopće nije počinio i za koja djela je jasno da zbog imobilizacije gipsom u vezi prijeloma petne kosti nije mogao niti fizički

I Kž 549/05-6

biti prisutan. U vezi tih žalbenih navoda dostavlja medicinsku dokumentaciju, koja je, osim ortopedskog nalaza i mišljenja od 22. rujna 2003. godine, već bila priložena tijekom glavne rasprave i koja je bila predmet razmatranja sudsko medicinskog vještaka, te ponavlja svoj zahtjev istaknut na glavnoj raspravi da se od Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici pribavi originalna medicinska dokumentacija na temelju koje bi se utvrdilo njegovo stvarno stanje mobilnosti i iz koje bi bilo razvidno da je on u vrijeme kada su počinjena kaznena djela od toč 12) do toč. 19 ) izreke presude bio nepokretan, u kom dijelu smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

Također, u okviru ove žalbene osnove, opt. G. B. tvrdi da nisu ostvareni osnovni elementi bića kaznenog djela ubojstva u pokušaju, opisanog pod toč. 3) izreke presude, jer na njegovoj strani nije bilo namjere za izvršenje tog kaznenog djela. Navodi da je kritične zgode bio u strahu, te da je nakon naguravanja došlo do nehotičnog opaljenja iz pištolja, pri čemu da nikako nije imao namjeru ubiti oštećenika, jer da je to htio onda bi svakako pucao u glavu ili u prsa. Tvrdi da svjedoci različito iskazuju o položaju sudionika u prostoru koji je izrazito mali, pa da je potrebno provesti djelomičnu rekonstrukciju događaja, a što je isticao i na glavnoj raspravi i u čemu vidi da je, u odnosu na ovo kazneno djelo, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Protivno takvim žalbenim navodima, sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne i brižljive ocjene, posebice savjesnom i kritičnom ocjenom obrane opt. G. B. dane u prethodnom postupku i na glavnoj raspravi, te njenom usporedbom s obranom opt. Ž. Đ., iskazima svjedoka, nalazom i mišljenjem sudsko medicinskog vještaka, te ostalim izvedenim dokazima, osnovano utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, uključujući i one koje žalitelj pobija.

U vezi žalbenih navoda koji se odnose na kaznena djela opisana u toč. 12) do 19) presude, po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio obranu opt. G. B. danu na glavnoj raspravi kojom on poriče da bi počinio ta kaznena djela, za razliku od obrane dane pred redarstvenim vlastima, kada je u potpunosti priznao učin tih djela. Naime, optuženikova tvrdnja da je bio ucijenjen od strane djelatnika policije, koji da su tvrdili da će ga pustiti na slobodu, te ga ucjenjivali i u vezi njegove djevojke, pa da je to bio razlog zašto je priznavao djela koja uopće nije počinio, ničime nije potkrjepljenja, te ostaje na razini pukog paušalnog iznošenja, bez ikakvih argumenata i dokaza kojima bi bila potvrđena. Ovo tim više što je zapisnik o njegovom ispitivanju pred redarstvenim vlastima potpisan i po optuženiku, tada osumnjičeniku, i po branitelju, bez ikakvih primjedbi, pa je i time u potpunosti otklonjena svaka sumnja o nezakonitom postupanju djelatnika redarstvene vlasti prilikom tog ispitivanja. Osim toga, opt. Ž. Đ., u svojoj obrani i pred redarstvenim vlastima i na glavnoj raspravi, decidirano i dosljedno iskazuje da je ova kaznena djela počinio zajedno s opt. G. B.,

, R. Z., A. Ž., A. B., S.

a svjedoci očevici predmetnih kaznenih djela V. K., D. M., B. I., I. S. , J. P. i Z. N., u svojim iskazima, opisuju dva počinitelja i pri tom opisu daju Š., M. R., I. S. 2

dovoljno podataka da se, u povezanosti s decidiranom i dosljednom obranom opt. Ž. Đ., osnovano zaključuje o opt. G. B. kao počinitelju kaznenih djela opisanih u toč. 12) do 19) presude.

U odnosu na žalbene navode ovog optuženika, kojima ponavlja svoju obranu s glavne rasprave, da on predmetna kaznena opisana pod toč. 12) do 19) izreke nije počinio, jer je zbog imobilizacije gipsom u vezi prijeloma petne kosti bio praktički nepokretan i iz tog razloga nije

I Kž 549/05-6

mogao niti fizički biti prisutan pri njihovom počinjenju, treba prvenstveno navesti da je inkriminirani period u kojem su ova djela počinjena od 07. lipnja 2003. godine pa do 22. listopada 2003. godine, a da iz sudsko medicinskog vještačenja sadržaja medicinske dokumentacije koja se odnosi na prijelom petne kosti proizlazi da je opt. G. B. ovu ozljedu zadobio dana 02. travnja 2003. godine, da se radilo o prijelomu s pomakom desne petne kosti na dva mjesta, da je optuženik tri tjedna nakon ozljede skinuo gips, da je nakon toga neko vrijeme bio pokretan uz pomoć štaka, bez oslanjanja na desnu nogu, a da je od 02. lipnja 2003. godine bio potpuno pokretan, mogao je opterećivati desnu nogu uz poštedu dužeg hodanja, trčanja, skakanja i slično, s time da je u mjesecu studenom 2003. godine došlo do određenog pogoršanja skočnog zgloba desne noge.

Prema liječniku vještaku, sva dokumentacija, osim one ispostavljene u Crnoj Gori, upućuje na logičan tijek događaja bolesti od trenutka prijeloma pa do zadnjeg pregleda 10. studenog 2003. godine, što znači da je optuženik u inkriminiranom periodu za djela opisana pod toč.

12) do 19) izreke bio potpuno pokretan. Uostalom, logično je za očekivati, da optuženik, ukoliko je doista istina da zbog imobilizacije gipsom nije bio pokretan u tom inkriminiranom periodu, da te okolnosti onda odmah, već pri prvom ispitivanju, i iznese, što opt. G. B. nije učinio niti pri ispitivanju pred policijom niti pri ispitivanju u istrazi. Vještak je liječničku dokumentaciju ispostavljenu u Crnoj Gori dana 02. rujna 2003. godine ocijenio dubioznom, budući iz te dokumentacije uopće nije jasno da li se radi o novom nalazu u smislu nekog novog svježeg napuknuća ili se radi o loše sraslom starom prijelomu, dakle nije jasno o kakvoj se točno ozljedi radilo, nije jasno vidljivo da li je gips postavljen, kakav gips i koliko dugo je imobilizacija trajala, ukoliko je uopće do imobilizacije na tom pregledu i došlo.

Stoga, osnovano sud prvog stupnja liječničku dokumentaciju ispostavljenu u rujnu mjesecu 2003. godine u Crnoj Gori smatra nevjerodostojnom i bez ikakve dokazne snage, pa je slijedom toga i osnovano odbio prijedlog obrane da se od Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici pribavi originalna medicinska dokumentacija, na čemu se ustrajava i u žalbi, tim više što je medicinska dokumentacija iz Crne Gore, koja je bila predmetom vještačenja, i bila originalna, a ne u preslici, pa je i u tom smislu prijedlog neosnovan.

U vezi žalbenih navoda opt. G. B. koji se odnose na kazneno djelo ubojstva u pokušaju, sud prvog stupnja je temeljito analizirao i savjesno ispitao obranu optuženika, dovodeći je u vezu s drugim izvedenim dokazima i neprijepornim činjenicama, te na temelju takve ocjene rezultata dokaznog postupka obranu optuženika s pravom otklonio kao neosnovanu, navodeći u obrazloženju svoje presude za takvu ocjenu obrane optuženika u svemu uvjerljive, iscrpne i logične razloge, koji ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje optuženika.

I Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, žalbene navode optuženika da je kritične zgode, zbog naguravanja, došlo do sasvim slučajnog opaljenja, ocjenjuje posve neutemeljenim. Naime, optuženik nedosljedno i različito iskazuje o okolnostima pod kojima se ovo djelo zbilo, pa tako na glavnoj raspravi kaže da je od strane nekog kupca bio povučen za lakat lijeve ruke u kojoj je držao pištolj, zbog čega da je došlo do slučajnog opaljenja, dok je pred redarstvenim vlastima rekao da je došlo do naguravanja, da ga je netko od djelatnika benzinske postaje povukao za ruku, pa da je tako došlo do slučajnog opaljenja. Nasuprot takvoj obrani optuženika, svjedoci M. B. i Ž. M., suglasni su kada izričito tvrde da kritične zgode nije bilo drugih osoba koje bi optuženiku na bilo koji način smetale, da nije došlo ni do kakvog naguravanja, obojica tvrde da je optuženik držao pištolj u ispruženoj ruci ravno ispred sebe, da je vrlo jasno riječima rekao ''daj novac, ubit ću nekog'',

I Kž 549/05-6

da se odmah okrenuo prema Ž. M. i ispalio hitac u njegovom smjeru, a prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka ustrijelni kanal je takvog smjera da potvrđuje iskaz svjedoka M. o poziciji optuženika u trenutku ispucavanja. Također se ne može prihvatiti tvrdnja optuženika da nije znao rukovati pištoljem i da nije znao da je pištolj nabijen, budući je, kao učesnik rata, zasigurno poznavao rukovanje vatrenim oružjem. Dakle, kritične zgode nema nikakve slučajnosti u opaljenju iz pištolja.

Kod takvog stanja stvari: da je optuženik zasigurno znao vrlo dobro rukovati vatrenim oružjem, da je odmah pri ulasku u prodavaonicu jasno riječima izrazio prijetnju, da je znao da vatrenim oružjem kojim je te prilike rukovao i iz blizine na kojoj se nalazio, kao i usmjeravanjem ruke s pištoljem izravno u gornji dio trupa oštećenika, oštećenika može i ubiti, što je očito i htio, nedvojbeno je da je optuženik na subjektivnoj strani postupao s izravnom namjerom. S obzirom na navedeno, opravdano i osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio provođenje djelomične rekonstrukcije događaja, na čemu se ustrajava i u žalbi, budući se ni u čemu ne bi promijenilo ovako utvrđeno činjenično stanje.

Što se tiče kaznene odgovornosti ovog optuženika za kaznena djela opisana pod toč. 1), 2) i 4) izreke presude, za koja djela, također, optuženik na glavnoj raspravi poriče da bi ih počinio, za razliku od obrane dane pred redarstvenim vlastima kada je decidirano priznao da ih je počinio, valja prvenstveno istaknuti da se u žalbi optuženika utvrđenja suda prvog stupnja glede ovih kaznenih djela uopće niti ne pobijaju i ne dovode u sumnju, pa kako je u odnosu na ta djela, sud prvog stupnja za svoje činjenične zaključke iznio valjane razloge, iste u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Na kraju, što se tiče uporabe pravog ili plastičnog oružja, žalbeni navodi opt. G. B., svode se isključivo na paušalnu tvrdnju da su djela počinjena s plastičnim oružjem koje je i pronađeno prilikom pretrage, samo da o tome u spisu nema traga. Ovakva paušalna tvrdnja nikako se ne može prihvatiti, jer je notorno da bi ta okolnost, da je bilo kakvo plastično oružje prilikom pretrage automobila ili stana pronađeno, u zapisniku zasigurno bila i konstatirana. Valja istaknuti da je opt. G. B. u svojoj obrani pred redarstvenim vlastima, za sva kaznena djela razbojništva, osim za ona opisana pod toč. 1) i 2) presude, decidirano izrijekom iskazao da je prilikom učina tih djela koristio pravo vatreno oružje, da je priznao da je vatreno oružje nabavio u vremenu od lipnja do rujna 2002. godine, što odgovara vremenu počinjenja kaznenih djela pod toč. 2) i 3) izreke presude, da su svjedoci očevici kaznenog djela pod toč. 1) izreke presude izjavili kako su nesumnjivo čuli repetiranje pištolja, a koji zvuk se ne bi čuo da se radilo o plastičnom oružju, te da opt. B. niti jednom riječju ne spominje gdje je ostavio ili što je napravio s tim plastičnim oružjem, niti je bilo kakvo plastično oružje prilikom pretraga automobila i stana pronađeno. Stoga, niti za ovaj sud drugog stupnja nema sumnje da je opt. G. B., kaznena djela razbojništva počinio uz prijetnju vatrenim oružjem, kako je to osnovano zaključio i sud prvog stupnja, pri čemu je za svoje činjenične zaključke u vezi ove okolnosti iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na koje se žalitelj upućuje.

Stoga, činjenično stanje nije pogrešno, a ni nepotpuno utvrđeno. Optuženik ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, u okviru koje tvrdi da kod kaznenog djela ubojstva u pokušaju nedostaje subjektivni element bića djela, zbog čega da se ne može zaključivati o počinjenju tog kaznenog djela. Kod tako istaknutih žalbenih navoda jasno je da optuženik presudu pobija zbog tzv. posredne povrede kaznenog zakona,

I Kž 549/05-6

koja bi proizlazila iz toga što je sud kazneni zakon primijenio na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Stoga, ovi žalbeni navodi predstavljaju žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne povrede kaznenog zakona, jer optuženik, u biti, osporava činjenične zaključke suda prvog stupnja, dok uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede Kaznenog zakona. No, kako ovaj sud drugog stupnja na povredu kaznenog zakona pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, to je razmatrana i ova žalbena osnova, pri čemu nije nađeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Na žalbu opt. Ž. Đ. (osim zbog odluke o kaznenim sankcijama).

Suština žalbe ovog optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na pobijanje utvrđenja suda prvog stupnja u vezi oružja kojim je on počinio kaznena djela razbojništva. U žalbi se tvrdi da je sud iz provedenih dokaza izveo krivi zaključak glede te okolnosti, da je trebao povjerovati njegovoj obrani da su on i opt. B. u najvećem broju djela koristili plastične pištolje, da ne postoje dokazi kojima se takva tvrdnja njegove obrane može otkloniti, pa da je, stoga, on mogao biti odgovoran jedino za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prvenstveno valja istaknuti da se opt. Ž. Đ., na glavnoj raspravi dana 30. prosinca 2004. godine, te na glavnoj raspravi dana 15. veljače 2005. godine, upitan u smislu čl. 320. st. 3. ZKP, očitovao da se u odnosu na sva djela stavljena mu optužbom na teret, pa dakle i ona iz čl. 218. st. 2. KZ, smatra krivim.

S obzirom da se optuženik, koji je imao stručnu pomoć branitelja, očitovao da se smatra krivim (list 861 i 907), on ne može, u smislu čl. 363. st. 7. ZKP, podnijeti žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude, što u konkretnom slučaju nije ostvareno. Odredba čl. 363. st. 7. ZKP sadrži ograničenje pobijanja činjeničnog stanja kada se optuženik izjasnio da se smatra krivim, kao što je to ovdje slučaj, a ne radi se o tome da bi optuženik za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude, zbog čega je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

No, potrebno je istaknuti i to da se u konkretnom slučaju, ocjenjujući postupke oba optuženika, nesumnjivo radi o tome da su optuženici djelovali kao supočinitelji. Djela su rezultat njihove jedinstvene namjere, njihovog zajedničkog dogovora i plana, dakle, kod obojice optuženika su postojali elementi svijesti i volje da zajednički djeluju, a ispunjen je i objektivni elemenat supočiniteljstva, jer je svaki od njih, na mjestu i u vrijeme počinjenja djela, izvršavao zadatke koje su prethodno dogovorili i koje radnje izvršenja u ukupnosti predstavljaju upravo počinjenje tih kaznenih djela. Stoga, da sud prvog stupnja i nije utvrdio da je opt. Ž. Đ., pri izvršenju kaznenih djela razbojništva, bio naoružan vatrenim oružjem, sama činjenica da je djelovao kao supočinitelj s opt. G. B., za kojeg je nedvojbeno utvrđeno da je u izvršenju tih kaznenih djela uz sebe imao vatreno oružje, za opt. Ž. Đ. znači da je kazneno odgovoran za kvalificirani oblik razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ.

I Kž 549/05-6

Na žalbe državnog odvjetnika, te oba optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Zbog odluke o kazni, žali se državni odvjetnik smatrajući da je sud izrekao odgovarajuće pojedinačne kazne za kaznena djela iz čl. 218. st. 2. KZ i čl. 221. st. 1. i 4. KZ, no da nije izrekao odgovarajuću kaznu opt. G. B. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, kao i da su obojici optuženika izrečene preblage jedinstvene kazne. U žalbi se ističe da, pri utvrđivanju pojedinačne kazne za kazneno djelo pokušaja ubojstva, nije bilo mjesta primjeni propisa o ublažavanju kazne, budući da je opt. B. ciljao u gornji prsni dio tijela oštećenika, a da je izostanak posljedice samo slučajnost, zbog čega tvrdi da se nije stekao niz posebno izraženih olakotnih okolnosti za primjenu propisa o ublažavanju kazne. Također se ističe da su obojici optuženika izrečene preblage jedinstvene kazne i to s obzirom na brojnost kaznenih djela (između ostalih, opt. B. je proglašen krivim za čak 15, a opt. Đ. za čak 12 kaznenih djela kvalificiranog razbojništva), činjenicu da su kaznena djela pomno isplanirana, dobro pripremljena, da su činjena u dužem vremenskom razdoblju, da su optuženici iskazali upornost i bezobzirnost, te da su otuđivali daleko više svote novca nego što im je to bilo potrebno za drogu.

Opt. G. B., u svojoj žalbi zbog odluke o kazni, ističe da je on ovisnik, da mu je majka teško bolesna od karcinoma, da je imao tešku prometnu nezgodu u kojoj je povrijedio glavu, da se pokušavao ''skinuti'' s droge ali da je dobivao epi napade, da je u najkritičnijim godinama svog života bio ''bacan'' iz jednog dijela bivše Jugoslavije u drugi, da su mu roditelji izbjeglice, koji nadničarenjem teško zarađuju za život, zbog čega sve smatra da mu je izrečena prestroga kazna, naročito imajući u vidu da je opt. Ž. Đ. dobio gotovo dvostruko manju kaznu.

U žalbi opt. Ž. Đ. se navodi kako sud nije u dovoljnoj mjeri dao značaj olakotnim okolnostima da je on u vrijeme počinjenja djela bio star 22 godine, da nije osuđivan, da je završio srednju školu, zaposlio se i odslužio vojni rok, te da je bio besprijekornog ponašanja sve dok nije počeo koristiti opijate. Također ističe da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv zbog ovisnosti, da mu se pomoć pruža i u penalnim uvjetima, a posebno se naglašava okolnost njegova priznanja i u tom smislu doprinosa otkrivanju i procesuiranju gotovo svih kaznenih djela zbog kojih su on i opt. B. proglašeni krivima, kao i okolnost da je izrazio iskreno kajanje i žaljenje zbog počinjenog.

Razmotrivši odluku suda prvog stupnja o kaznenoj sankciji, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća utvrđenja tog suda, za svakog optuženika, o činjenicama koje u smislu čl. 56. KZ utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelje, i te su okolnosti, protivno žalbama optuženih, u dostatnoj mjeri vrednovane. Čak što više, te su okolnosti i precijenjene kod opt. G. B. kad je u pitanju kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz toč. 3) izreke, pa opravdano državni odvjetnik ističe da prilikom odmjeravanja kazne ovom optuženiku za to kazneno djelo nije bilo uvjeta za primjenu instituta ublažavanja kazne iz čl. 57. KZ.

Naime, iako okolnost što je djelo ostalo u pokušaju predstavlja fakultativnu osnovu za ublažavanje kazne, ta okolnost sama po sebi, a imajući u vidu značaj i težinu kaznenog djela ubojstva, okolnosti pod kojima se predmetno kazneno djelo dogodilo (bez i najmanjeg doprinosa oštećenika, u tijeku izvršenja kaznenog djela razbojništva, optuženik je ciljao u

I Kž 549/05-6

gornji prsni dio tijela oštećenika), te činjenicu da olakotne okolnosti, pravilno utvrđene po sud prvog stupnja, niti u svojoj ukupnosti ne čine posebno izražene olakotne okolnosti, ne opravdava da se optuženiku za to djelo ne utvrdi kazna kao za dovršeno kazneno djelo, makar u njezinom minimalnom trajanju.

Stoga, opravdano državni odvjetnik ističe da, pri odmjeravanju kazne opt. G. B. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, nije bilo uvjeta za primjenu instituta ublažavanja kazne iz čl. 57. KZ, te da je za to djelo optuženiku utvrđena preblaga kazna, a shodno tome da mu je odmjerena i preblaga jedinstvena kazna zatvora.

Nisu u pravu optuženici kada u svojim žalbama traže blaže kako pojedinačne tako i jedinstvene kazne zatvora, niti je u prvu državni odvjetnik kada traži da se opt. Ž. Đ. osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora. Naime, u žalbama optuženih se ne iznose nikakve nove okolnosti koje bi bile od značaja za odmjeravanje kazne i koje nisu bile predmet ocjene suda prvog stupnja. Upravo sve okolnosti koje optuženici ističu u svojim žalbama, cijenio je u dovoljnoj mjeri sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazni. Isto tako, nije upravu državni odvjetnik kada tvrdi da je opt. Ž. Đ. osuđen na preblagu jedinstvenu kaznu zatvora, budući kod ovog optuženika okolnosti, utvrđene olakotne okolnosti, a posebice činjenica dosadašnje neosuđivanosti, te potpunog priznanja djela i time velikog doprinosa razjašnjenju stanja stvari, opravdavaju odmjeravanje jedinstvene kazne zatvora, upravo u visini kako je to učinio sud prvog stupnja.

Stoga, ovaj sud je mišljenja da su upravo ovakve pojedinačne kazne zatvora, kako su utvrđene i opt. G. B. i opt. Ž. Đ. za kaznena djela razbojništva i oduzimanja tuđe pokretne stvari, te jedinstvena kazna zatvora odmjerena opt. Ž. Đ., primjerene svim vidovima svrhe kažnjavanja, i iste predstavljaju primjerene kazne težini počinjenih djela i stupnju njihove krivnje, te će se tako izrečenim kaznama ostvariti svi ciljevi i svrhe kažnjavanja, dok je opt. G. B., za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, bez primjene odredbi o ublažavanju kazne, trebalo utvrditi kaznu zatvora u trajanju od pet godina, te uz prihvaćanje po sudu prvog stupnja utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora za sva ostala kaznena djela, primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, te u istu, sukladno odredbi čl. 63. st. 1. KZ, uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 17. svibnja 2004. godine pa nadalje.

Iz navedenih razloga, djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika, dok žalba optuženih nije osnovana ni po ovoj osnovi.

Slijedom svega navedenog, a budući sud nije našao da bi bila ostvarena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženih, na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. lipnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Damir Kos, v.r.