Court dismisses appeal; statute of limitations extinguished ownership rights after three years from construction completion.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal dismissed the plaintiff's appeal, upholding the first-instance judgment that rejected her claim for possession of a terrace portion. The court found that the plaintiff's ownership rights over the land were extinguished by the three-year limitation period established in the Construction Law, which ran from the 1996 completion of the building. Consequently, the terrace became part of the building owner's property, leaving the plaintiff with only a claim for compensation rather than possession.
Legislator headnote
AI generatedčl. 25. st. 1. i st. 3. Zakona o gradnji; čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima; čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku: After the expiration of three years from the completion of construction, the owner of the land loses ownership rights over the built portion, which becomes part of the building owner's property, extinguishing the right to claim possession.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-585/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marine Parać Garma kao predsjednice vijeća, suca Antuna Dominka kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. Š. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku C. R., odvjetniku iz D., protiv tuženika S. H. iz D., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku iz D., radi činidbe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 13 P-348/16 od 6. rujna 2018., u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 13 P-348/16 od 6. rujna 2018.
Tužiteljici se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 13 P-348/16 od 6. rujna 2018. u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice T. Š. iz Z., kojim je tražila da se tuženiku S. H. iz D., naloži da o svojem trošku ukloni dio tarace izgrađene na jugozapadnoj polovici čest.zem…. upisanoj u zk.ul.br…. k.o.G. u površini od 12 m2 trapezastog oblika, da mu se naloži da tužiteljici preda u posjed taj dio zemljišta te da mu se zbrani svako takvo ili slično pačanje u čest.zem…. (točka I izreke).
O troškovima postupka odlučeno je na način da je tužiteljici T. Š. iz Z., naloženo da tuženiku S. H. iz D., isplati iznos od 8.737,54 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (točka II izreke).
Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćenjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu joj parničnog troška zajedno sa troškom žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Predmet spora u ovoj parnici je nenovčana tražbina na predaju posjeda dijela zemljišta koji u posjedu, kao sastavni dio tarace svoga stana, bez valjanog pravnog temelja drži tuženik, a tužiteljica tvrdi da isti predstavlja sastavni dio zem.čest…. u njenom vlasništvu.
Navedeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim nakon što je na temelju izvedenih dokaza utvrdio slijedeće činjenice:
-da je tužiteljica u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnica zem.čest…. upisanoj u zk.ul.br…. k.o.G.,
-da je tuženik u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik stana u stambenom objektu (L. B.) na čest.zgr…. upisanoj u zk.ul.br…., poduložak1, k.o.G.,
-da se navedeni stan tuženika nalazi u prizemlju navedene stambene zgrade, i da je u zemljišnoj knjizi upisano da se sastoji od hodnika-ulaza, kupaonice, kuhinje, trpezarije, dnevnog boravka i dvije sobe, ukupne površine 58,37 m2 i da navedenom stanu pripada taraca ispred njega površine od 16,25 m2,
-da je vlasništvo navedenog stana tužitelj stekao temeljem ugovora o prodaji iz 2000. godine zaključenog sa M. M. kao prodavateljem, da je M. M. isti stan također stekao kupnjom 1999.godine od R. i K. G., a oni 1996. godine također kupnjom od S. P.,
-da je već u prvom ugovoru o prodaji iz 1996. godine, temeljem kojeg su vlasništvo predmetnog stana (sada u vlasništvu tuženika) stekli R. i K. G., kao njegov sastavni dio navedena taraca površine od 16,25 m2,
-da je čest.zem…. vraćena u vlasništvo ocu tužiteljice T. Š. 2004. godine u postupku vođenom u skladu sa odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine,
-da je u navedenom postupku povrata predmetne čestice obveznik naknade bio G. D. kao upisani vlasnik iste,
-da je 2004. godine T. Š. predmetnu čest.zem…. prenio u vlasništvo tužiteljice temeljem ugovora o darovanju,
-da je stambeni objekt (L. B.) upisan u zemljišnoj knjizi kao čes.zgr…. sagrađen na zem.čest…. u razdoblju od 1994. do 1996. godine temeljem građevinske dozvole izdane … 1994. godine, za koji objekt je izdana uporabna dozvola dana … 1996. godine,
-da je predmetna taraca sagrađena ispred čest.zgr…. (L. B. – stambeni objekt sa stanom tuženika) i čest.zgr…., i to na čest.zem…. te djelomično, u površini od 15 m2, i na čest.zem…. u vlasništvu tužiteljice,
-da je navedena taraca na svojoj sjevernoj strani u odnosu na čes.zem…. (tužiteljičinu) odvojena betonsko kamenim potpornim zidom visine od 1 metra koji je sagrađen prilikom izgradnje temelja cijele stambene zgrade kao njen sastavni dio. Polazeći od utvrđenja da je predmetna građevina (L. B.), u kojoj se nalazi stan tuženika, čiji pripadajući dio je i predmetna taraca, sagrađena od 1994. do 1996. godine, sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju, temeljem odredbe čl.388. Zakona o vlasništvu i drugima stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 23/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP), imaju primijeniti zakonske odredbe koje su važile u vrijeme izgradnje navedenog stambenog objekta – a to su odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN broj 53/91, 91/96 – dalje: ZOVO), i to odredba čl.25. kojom je propisano da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, da vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta (st.1.), i da pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godina od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati samo isplatu prometne cijene zemljišta (st.5.).
Polazeći od toga te od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da je investitor i graditelj predmetne stambene zgrade, koji je ujedno i pravni prednik tuženika, bio nesavjestan graditelj jer je zasigurno znao ili barem mogao znati da gradnjom tarace kao sastavnog dijela zgrade zahvaća i dio susjedne čestice u vlasništvu tužiteljice, ali da je protekom roka od tri godine računajući od završetka gradnje, propisanog odredbom čl.25.st.5. ZOVO, graditelj te njegovi pravni slijednici – kupci stanova u sagrađenoj zgradi među kojima je i tuženik, stekao vlasništvo i dijela gradnjom zahvaćene čest.zem…. u vlasništvu tužiteljice, i da stoga tužiteljici, pozivom na odredbu čl.161. ZVDSP, više ne pripada pravo tražiti rušenje tarace (uspostavu prijašnjeg stanja) te predaju u posjed gradnjom zahvaćenog dijela čestice, već eventualno pravo na traženje isplate tržišne vrijednosti ili naknade štete. Stoga u cijelosti odbija postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.
Osporavajući navedenu odluku zbog svih žalbenih razloga tužiteljica u žalbi u bitnome ističe (ponavlja sve ono što je iznosila i u postupku pred prvostupanjskim sudom) da su predmetna stambena zgrada i taraca ispred nje sagrađene mimo i protivno izdanoj građevinskoj dozvoli, da predmetna taraca nije predviđena projektom izgrađene zgrade te da je zbog svega toga nezakonito i bespravno sagrađena te da to proizlazi i iz iskaza građevinskog vještaka; da je pogrešno i utvrđenje suda prvog stupnja da bi stambena zgrada i taraca bile sagrađene u vremenskom razdoblju od 1994. pa do 1996. godine; da predmetna taraca zbog toga što je nezakonito i bespravno izgrađena nije mogla biti upisana u zemljišnoj knjizi kao sastavni dio stana koji je u vlasništvu tuženika, da ista nije mogla biti ni predmet prodaje po ni jednom od tri zaključena kupoprodajna ugovora, odnosno da su svi zaključeni kupoprodajni ugovori u tom dijelu ništetni; da je graditelj zasigurno bio nesavjestan u gradnji tarace pa da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe čl.24. ZOVO; i da je tužiteljica postala vlasnicom predmetne čestice tek 2004. godine pa da stoga nije ni mogla postaviti zahtjev za povrat zauzetog dijela čestice u roku o kojem govori sud prvog stupnja u pobijanoj presudi. Zbog svega navedenog smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita i donesena na njenu štetu.
Sve naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene a to zbog slijedećih razloga.
Prije svega, neutemeljene su žalbene tvrdnje o možebitno počinjenoj bitnoj povredi postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. Naime, suprotno žalbenim tvrdnjama (da je presuda u proturječju sa rezultatima provedenog postupka, da je u proturječju sa nalazom i mišljenjem građevinskog vještaka) koje smjeraju na počinjenje te bitne povrede, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje proturječja ni između izreke i obrazloženja ni među razlozima o važnim činjenicama iznesenim u obrazloženju. Isto tako, u presudi su navedeni potpuno jasni razlozi za sve važne činjenice koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a presuda nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati.
Isto tako, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.
Ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio i materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
Žalbene tvrdnje, kojima se ukazuje na to da su predmetna stambena zgrada i predmetna taraca sagrađene mimo građevinske dozvole, odnosno protivno izdanoj građevinskoj dozvoli te da se stoga radi o bespravnoj izgradnji, koje tvrdnje čine pretežiti dio žalbe, nemaju utjecaja na pravnu ocjenu predmeta spora niti imaju izravni pravni utjecaj na pravilnost i zakonitost pobijane presude. To stoga što predmet ovog postupka nije preispitivanje da li je gradnja stambenog objekta izvršena u skladu sa izdanim odobrenjem za gradnju i u skladu sa upravnim propisima koji reguliraju izgradnju objekata, već je riječ o parničnom postupku u kojem je odlučeno o zahtjevu stvarno pravne prirode, i primjenom odredbi relevantnih stvarno pravnih propisa (ZVDSP, ZOVO). Navedene okolnosti na koje ukazuje tužiteljica u žalbi (da je gradnja predmetnog stambenog objekta i tarace izvršena mimo i protivno građevinskoj dozvoli, odnosno mimo projektne dokumentacije temeljem koje je izdana građevinska dozvola), ukoliko su iste točne kako to ističe tužiteljica, jesu okolnosti koje bi mogle samo ukazivati samo na to da je graditelj znao ili mogao znati da gradnjom tarace zahvaća i dio susjedne zemljišne čestice na kojoj mu nije izdano odobrenje za gradnju, odnosno koje bi ukazivale na njegovu nesavjesnost u gradnji, a što sud prvog stupnja upravo i utvrđuje u provedenom postupku – da je investitor i graditelj predmetne zgrade i tarace bio nesavjestan graditelj. Stoga su navedene žalbene tvrdnje i u navedenom smislu bespredmetne te bez ikakvog pravno relevantnog utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava te pravilnost pobijane presude.
Neosnovano tužiteljica žalbom osporava da bi predmetna stambena zgrada (L. B.) sa pripadajućom taracom bila izgrađena u vremenskom razdoblju od 1994. godina pa do 1996. godine. Naime, da je navedeni objekt građen upravo u navedenom razdoblju proizlazi iz uporabne dozvole za navedeni objekt, koja je investitoru i graditelju izdana u mjesecu … 1996. godine. Isto tako, da je predmetna taraca izgrađena istovremeno sa navedenom zgradom, kao njen sastavni dio, potvrdio je i u postupku saslušani građevinski vještak, a to proizlazi i iz prvog ugovora o prodaji od … 1996. godine (list …), u kojem je jasno navedeno da stanu, sada u vlasništvu tuženika, pripada i taraca ispred stana u površini od 16,25 m2.
Nadalje, tužiteljica u žalbi ističe i to da u konkretnom slučaju, a obzirom na to da je graditelj zgrade i tarace bio nesavjestan, nije bilo moguće primijeniti odredbu čl.24. ZOVO. Na navedene žalbene tvrdnje tužiteljici valja odgovoriti da su točne, no sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude nije ni primijenio navedenu odredbu, već se pri osjeni neosnovanosti njenog zahtjeva pozvao na primjenu naprijed citirane odredbe čl.25.st.1. i st.5. ZOVO – i to upravo zbog utvrđene činjenice da je pravni prednik tuženika bio nesavjestan graditelj, a navedena zakonska odredba regulira prava i obveze nesavjesnog graditelja i vlasnika zemljišta na kojem je nesavjesni graditelj izgradio građevinu.
Iz dopunskog rješenja od … 2004. godine (list …), donesenog u postupku povrata čest.zem…. tužiteljičinu ocu jasno proizlazi da je, u vrijeme izgradnje predmetnog stambenog objekta u zemljišnoj knjizi upisanog kao čest.zgr…., kao vlasnik čest.zem…. bio upisan G. D.. Isto tako nije sporno da G. D., nakon završene gradnje stambenog objekta (L. B.) 1996. godine, nije nikada ni prema graditelju, niti prema osobama koje su od njega stekle vlasništvo stana sa predmetnom taracom, postavljao bilo kakve zahtjeve vezano za zahvaćanje gradnjom i čest.zem…., pa ni one zahtjeve koje vlasniku zemljišta priznaje odredbe čl.25.st.1. ZOVO, a takve zahtjeve nije postavljala ni tužiteljica nakon što je 2004. godine stekla pravo vlasništva navedene nekretnine – i to sve do 2016. godine kada je pokrenula predmetnu parnicu.
S obzirom na naprijed navedeno sud prvog stupnja, pozivom na odredbu čl.25.st.1. i st.3. ZOVO, izvodi pravilan zaključak da je protekom vremenskog razdoblja od tri godine računajući od završene gradnje 1996. godine, nositelju vlasničkih prava na čest.zem…. prestalo pravo vlasništva na gradnjom zahvaćenom dijelu navedene čestice te je taj dio postao sastavni dio vlasničkih ovlasti graditelja, odnosno njegovih pravnih slijednika – osoba koje su od njega kupile sagrađeni objekt, tj. predmetni stan sa taracom. Stoga je, nakon proteka navedenog vremenskog razdoblja od tri godine – tj. nakon 1999. godine, pravnom predniku tužiteljice (G. D. kao ranijem vlasniku) te tužiteljici preostalo je jedino pravo tražiti isplatu tržišne vrijednosti izgubljenog zemljišta, ali ne i tražiti predaju posjeda tog zemljišta, pa je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice koji je ona neosnovano temeljila na odredbi čl.161. ZVDSP.
Budući da je tužiteljica izgubila predmetnu parnicu sud prvog stupnja je pravilno, primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, odlučio i o troškovima parničnog postupka kada je tuženiku dosudio cjelokupan parnični trošak koji je utvrdio kao potreban za vođenje predmetne parnice.
Zbog svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom ne pripada joj ni pravo na trošak njenog izjavljivanja, pa joj stoga isti nije ni dosuđen.
Bjelovar, 16. svibnja 2019.
Predsjednica vijeća
Marina Parać Garma v. r.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Božidar Štefanac