Revr-1475/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1475/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice R. K. iz S., koju zastupa punomoćnik mr. sc. F. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika Osnovne škole „S.“, S., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. M. V., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-16/10 od 11. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-453/08 od 24. rujna 2009., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između isplaćene naknade za rad u turnusu i pripadajuće naknade za rad u drugoj smjeni u razdoblju od 20. lipnja 2005. do 31. prosinca 2005. u iznosu od 989,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos glavnice. Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.152,50 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – u nastavku: ZPP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava navode iz revizije i predlaže istu odbiti.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz stavka 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između isplaćene naknade za rad u turnusu i naknade za rad u drugoj smjeni u vremenu od 20. lipnja 2005. do 31. prosinca 2005. s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika,

- da je tuženik na osnovu Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“ broj 174/04 – u nastavku: Dodatak I KU) isplaćivao tužiteljici mjesečni dodatak na osnovnu plaću za rad u turnusu u iznosu od 5% od plaće,

- da je tužiteljica članica sindikata „Preporod“ koji sindikat nije potpisnik Dodatka I KU,

- da je navedeni sindikat „Preporod“ potpisnik kasnijeg Dodatka II Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“ broj 28/06 – u nastavku: Dodatak II KU) kojim se utvrđuje zaposlenicima osnovnoškolskih ustanova naknada za smjenski rad u iznosu od 10% koja zamjenjuje do tada postojeću naknadu za rad u turnusu od 5%,

- da je sindikat „Preporod“ potpisivanjem Dodatka II KU dao izjavu da potpisom toga Dodatka prihvaća kao važeće i odredbe Dodatka I KU.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev polazeći od toga da i u slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, primjena kolektivnog ugovora na sve radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata koji su potpisali kolektivni ugovor sa statusom nečlana, a sve u smislu čl. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZOR).

Prema toj zakonskoj odredbi propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima koji pored ostalih osnova ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju članstva ili nečlanstva u sindikatu.

Dakle, na temelju pravila o zabrani diskriminacije iz navedene zakonske odredbe, radnik koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora može ostvariti ona prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor.

Revidentica je u reviziji iznijela tvrdnje da se u suđenju drugostupanjski sud „nije rukovodio načelom in favorem laboris“ te naznačila pravno pitanje:

„Da li prilikom tumačenja izvora prava, kojima su uređena prava radnika u slučaju dvojbe u pogledu njihove interpretacije sud treba prihvatiti tumačenja koja idu na štetu radnika ili tumačenja koja idu radniku u korist, sukladno svrsi koja se želi postići kolektivnim ugovaranjem u smislu zaštite interesa i prava radnika?“

Tužiteljica smatra da je poslodavac u cilju sprječavanja diskriminacije dužan primijeniti kolektivni ugovor na sve zaposlenika jednako pri čemu mora primijeniti ona prava koja su za radnika povoljnija. Pri tome revidentica iznosi svoja pravna shvaćanja u vezi tumačenja izvora prava i to Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 3/02 - u nastavku: TKU) i Dodatka I TKU („Narodne novine“ broj 33/03) te Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“ broj 80/02 - u nastavku: KU) koji na identičan način uređuju odnose u osnovnom školstvu dok Dodatka I KU umanjuje prava radnika u osnovnom školstvu.

Tužiteljica se u reviziji pozvala i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U- III-1458/2008 od 30. lipnja 2009., no shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi nije protivno pravnom shvaćanju zastupljenom u navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Naime, u obrazloženju navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske između ostaloga je navedeno:

„U slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, (ne)obveznost kolektivnog ugovora se očituje u tome, da za osobe koje nisu sklopile kolektivni ugovor, ne važi obveza socijalnog mira – te se osobe nisu dužne pridržavati postupka mirenja, odnosno drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih sporova, ukoliko je isti potpisan. Dakle, osobe koje nisu vezane kolektivnim ugovorom, mogu poduzeti štrajk ili drugi oblik industrijske akcije i mimo obveznog mirenja propisanog čl. 203. ZOR-a.

S druge strane, primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivni ugovor, sa statusom nečlana. Naime, odredbom čl. 2. ZOR-a propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima (koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju rase, boje kože, spola, bračnog stanja… članstva ili nečlanstva u sindikatu i dr.). Drugim riječima, na temelju zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog članka, radnik, koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora, može ostvarivati prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata, s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor, pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe čl. 195. ZOR-a“.

Međutim, valja uzeti u obzir da se navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske tiče slučaja u kojima je utvrđeno da je novi Kolektivni ugovor potpisao samo jedan od više sindikata koji djeluju na određenom području, a da su prethodno zakonito provedeni pregovori u smislu čl. 186. ZOR-a, a u predmetnom slučaju nema utvrđenja jesu li takvi pregovori provedeni zakonito ili nisu.

Stoga se u ovom slučaju istaknuto pravno pitanje ne može smatrati važnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa stoga podnesena revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Stoga je valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. st. 2. ZPP).

Zagreb, 29. travnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.