I Kž-31/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 31/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice, mr. Frančula Rudolfa, dr. Novoselec Petra i Mikor Milivoja kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.G. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 5. KZRH, u svezi sa čl. 17. odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 15. listopada 1993. K-183/93, u sjednici održanoj 19. svibnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.V.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Zagrebu, kao suda prvoga stupnja, oglašen je opt. K.G. krivim što je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio dva krivična djela kvalificiranog ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 2. toč. 5. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, te mu je uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne za krivično djelo na štetu T.D. utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci a na štetu N.M. kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, pa je K.G. po čl. 34. st. 2. KZRH primjenom čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. KZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik osobno te putem svoga branitelja odvjetnika D.S. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno i u pravcu blažega djela.

suđenje odnosno preinač

Državni odvjetnik se žali samo zbog odluke suda o kazni, te predlaže da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu na temelju čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a uvaži žalba državnog odvjetnika.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Nisu prihvatljivi žalbeni navodi osobne žalbe optuženika. Izvan svake je dvojbe da su oštećeni policajci kritičnog događaja bili u službi upravo u funkciji čuvanja javnog reda i mira, pri čemu je sasvim neodlučno koliko su osoba oni u toku dana legitimirali. Ne stoji ni žalbena tvrdnja da bi oštećenici svojim iskazima nastojali "svaliti što veću krivnju na optuženika" jer u suštini ti svjedoci iskazivali su potpuno istovjetno obrani samoga optuženika u pogledu odlučnih činjenica.

Neosnovano se pobija i dani nalaz vještaka psihijatra u pogledu stupnja uračunljivosti optuženika. Tvrdi se, naime, u žalbi da optuženik u času samoga događaja, odnosno ispaljivanja metaka u oštećenike nije bio uračunljiv, jer da se nalazio u stanju jake razdraženosti. Suprotno tome, prvostupanjski sud je opravdano u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je upravo zbog stanja uzbuđenosti i straha optuženika u času počinjenja djela zaključio da je optuženikova sposobnost shvaćanja djela i upravljanja postupcima bila bitno smanjena, ali ne i isključena. Prema tome je optuženik krivično odgovoran za počinjena djela. Ne stoji ni žalbena tvrdnja kako se optuženik samog učina djela ne bi sjećao, jer je to suprotno obrani optuženika, koji se ne brani nesjećanjem. On samo ističe u svojoj obrani da nije imao vremena dovoljno razmisliti i obrazlaže stanje straha zbog toga što je u času kada su milicionari od njega tražili da izvadi sve stvari iz svojih džepova osjetio strah od posljedica, bojazan da će biti zatvoren, da će o tome saznati i škola i roditelji, da će mu biti oduzet pištolj za koji nije imao dozvolu i tome slično, tako da je odluku da puca u stvari donio trenutno - na mah. U ovom se slučaju, naime, nikako ne može raditi o krivičnim djelima počinjenim na mah, jer nedostaju svi bitni elementi toga djela s obzirom da oštećeni milicionari ni na koji način nisu napali na optuženika, niti su ga na bilo koji način vrijeđali. Stoga se i prvostupanjski sud nepotrebno bavi stanjem razdraženosti optuženika u smislu da se ta razdraženost cijeni prvenstveno prema objektivnim a ne subjektivnim mjerilima. To bi bilo odlučno kod privilegiranog krivičnog djela na mah, međutim, kao što je već rečeno o tome se ne radi.

Prema tome, činjenično je stanje u provedenom postupku u svemu potpuno i pravilno utvrđeno.

Nisu osnovane ni žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

Iako se radi o teškim krivičnim djelima sud je pravilno ocijenio sve postojeće prvenstveno olakotne okolnosti na strani optuženika, zbog čega mu je za svako počinjeno djelo opravdano ublažio zakonom propisanu kaznu od najmanje deset godina zatvora, tako da mu je primjenom odredaba o ublažavanju kazne utvrdio kazne zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci za jedno djelo, odnosno u trajanju od tri godine i šest mjeseci za drugo djelo, te mu primjenom odredaba o stjecaju izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Osobito olakotne okolnosti svakako su prije svega mlada dob optuženika, činjenica da je djelo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti kao i da su oba djela ostala u pokušaju, te da oštećenici prema utvrđenju suda neće trpiti trajne posljedice od zadobivenih povreda. Stoga je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda optuženiku izrečena upravo adekvatna jedinstvena kazna.

S obzirom na sve navedeno nije u pravu državni odvjetnik kada pledira za izricanjem strože kazne optuženiku, pri čemu treba reći, da nije prihvatljiva žalbena tvrdnja kako se optuženiku nije trebalo kao olakotno uzeti u obzir da do sada nije bio osuđivan, jer da on kao mlađi punoljetnik i nije imao vremena da bude osuđivan. Takvo rezoniranje nije prihvatljivo,

I Kž 31/94

pa je sud opravdano i tu činjenicu uzeo optuženiku kao olakotnu jer je on svakako, da je tome sklon, mogao već od 14-te godine života dolaziti u sukob sa zakonom.

Konačno, ispravno je i na zakonu utemeljeno sud prvoga stupnja izrekao optuženiku sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta (pištolja) iz čl. 64. st. 1. OKZRH, koja je ispitana u smislu čl. 369. ZKP te tu odluku dostatno obrazložio.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 19. svibnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Drakulić Milena v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)