P-1910/2012-28 · Trgovački sud u Splitu

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 15 P-1910/2012

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U SPLITU, po sucu Ivi Bakaliću, uz sudjelovanje Darinke Nejašmić kao zapisničara, u pravnoj stvari tužitelja I. C.iz S., OIB:, zastupan po punomoćnici A. L. odvjetnici u S., protiv tuženika A. M. iz S., OIB:, zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom dana 24. siječnja 2014.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju:

- iznos od 140.000,00 EUR, plativo u kunama po prodajnom tečaju HNB na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 16. siječnja 2010. do isplate, a koje zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

i

- iznos od 46.494,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 22. travnja 2012. pa do isplate, a koje zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana presuđenja pa do isplate, a koje zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik je član (vlasnik) i direktor društva V., d.o.o. S, , OIB:, MBS: (dalje: Društvo).

Tužitelj dalje navodi da je pred Općinskim sudom u Splitu tužio Društvo na povrat novčanog iznosa od 140.000,00 EUR sa kamatama, uplaćenog po predugovoru o kupoprodaji nekretnine (dvosobnog stana oznake 2S03-3-14 prizemlje) površine 59,87 m[2] sa sporednim dijelovima i garažom, smješteni u objektu oznake »P.0-3-14« na čest. zem. 1589/13, a uslijed raskida predugovora, te ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu, broj P2-2429/10, od 22. travnja 2011., na temelju koje je Društvo dužno tužitelju isplati iznos od 140.000,00 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2010. do isplate, te na ime parničnog troška u iznosu od 46.494,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2012. pa do isplate.

Za društvo V. d.o.o. tvrdi da je insolventno i nesposobno za plaćanje, te su mu računi u blokadi. S obzirom da Društvo nema novčanih sredstava i da su računi Društva blokirani, tužitelj je kao ovrhovoditelj pred Općinskim sudom u Splitu, na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu, broj P2-2429/10, od 22. travnja 2011., podnio prijedlog za ovrhu protiv Društva, pljenidbom tražbine koje Društvo «navodno» ima prema Gradu S., temeljem kojeg prijedloga je Općinski sud u Splitu donio je Rješenje o ovrsi broj OVR – 6313/12, 22. listopada 2012., kojim je predmetnu tražbinu plijenio u iznosu potrebnom za namirenje navedenih tražbina tužitelja. Međutim Grad S. se u navedenom ovršnom postupku očitovao na način da ne priznaje postojanje tražbine. Dakle, tužitelj nije u mogućnosti od Društva namiriti svoje tražbine tj. povratiti novčana sredstva koja je uplatio po predugovoru i troškove parničnog postupka.

Tužitelj je mišljenja da tuženik odgovora za obveze Društva njegovim vjerovnicima, ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od Društva, i to kao član (vlasnik) Društva sukladno odredbama čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima, ako je zlouporabio okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze, te kao član uprave (direktor) Društva sukladno čl. 252. i čl. 273., a u svezi čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima, ako je kao član uprave grubo povrijedio dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika društva.

Presudom Općinskog suda u Sinju, broj K – 147/11 od 21. prosinca 2011., djelomično izmijenjenom u odnosu na visinu kazne i imovinsko-pravni zahtjev presudom Županijskog suda u Splitu broj Kž – 203/12 od 23. kolovoza 2012., tuženik je kao direktor Društva osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, zbog počinjenja kaznenog djela prijevare iz čl. 293. st. 2 u svezi st. 1. Kaznenog zakona, na štetu tužitelja.

Navedena osuda na bezuvjetnu kaznu zatvora tuženiku je izrečena zbog toga što je kao direktor trgovačkog društva V. d.o.o. S., u nakani stjecanja materijalne dobiti tom trgovačkom društvu, a nakon što je s tužiteljem zaključio predugovor o kupoprodaji nekretnine (dvosobnog stana oznake 2S03-3-14 prizemlje) površine 59,87 m[2] sa sporednim dijelovima i garažom, smješteni u objektu oznake »P. 0-3-14« na čest. zem. 1589/13, temeljem kojega ugovora je tužitelj na račun društva V. d.o.o. S. uplatio iznos od 140.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama, prilikom raskida predugovora tužitelju lažno prikazao da će mu uplaćeni iznos vratiti, čemu je tužitelj povjerovao i potpisao sporazumni raskid predugovora.

U tužbi se dalje navodi da je tuženik kao član uprave Društva i istodobno kao član Društva, cijelo vrijeme tužitelja držao u uvjerenju da će mu ako pristane na raskid predugovora, uplaćeni novac biti vraćen, premda je znao ili je morao znati da Društvo neće moći vratiti tužitelju uplaćeni novac. Međutim, nakon što je tuženik na prevaran način i lažnim prikazivanjem činjenica tužitelja doveo u zabludu, te ga održavao u zabludi i time naveo da potpiše raskid predugovora, tuženik je stan što je bio predmetom predugovora prodao trećoj osobi g. F. M., te ovome naložio da kupoprodajnu cijenu uplati Banka., na ime podmirenja duga što ga Društvo ima prema navedenoj banci, a tužitelja je i dalje držao u uvjerenju da će mu uplaćeni novac biti vraćen, a što nije učinio.

Počinjenjem kaznenog dijela prijevare na štetu tužitelja, koje kazneno djelo je tuženik počinio kao član uprave Društva, u koje vrijeme je istodobno bio i član (vlasnik) Društva, očito je kako je tuženik zlouporabio okolnost da kao član društva ne odgovora za obveze Društva, te je nedvojbeno grubo povrijedio dužnost da kao član uprave društva primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, zbog čega, a sukladno čl. 10., čl. 252. i čl. 273., a u svezi čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima, odgovora za obveze Društva koje ovo ima prema tužitelju kao vjerovniku, i koje tužitelj ne može namiriti od Društva, a koje tražbine iznose, 140.000,00 EUR, plativo u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2010. pa do isplate, i 46.494,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2012. pa do isplate.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik čini nespornim da je pravomoćnom presudom proglašen krivim i osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora na trajanje od jednu godinu zbog počinjenja kaznenog djela prevare.

Međutim, nadodaje da je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-203/12 ukinuta prvostupanjska odluka u pogledu imovinsko pravnog zahtjeva budući je kazneni sud povodom žalbe utvrdio da se radi o presuđenoj stvari jer je tužitelj u međuvremenu ishodio pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu broj P2-2429/10 protiv društva V. d.o.o. čiji je direktor upravo tuženik A. M.

Na podlozi presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-203/12 tuženik ističe prigovor presuđene stvari.

Nadalje, za slučaj da sud ne prihvati taj prigovor tuženik je istaknuo prigovor podijeljene odgovornosti jer usprkos činjenici što je osuđen u kaznenom postupku, navodi da je upravo na inicijativu tužitelja sklopljen sporazum o raskidu predugovora na koji raskid tuženik nije nagovarao tužitelja.

Dalje navodi da nemogućnost plaćanja nije nastupila krivnjom tuženika, već iz razloga što Grad S. nije isplatio društvu V. d.o.o. dugovani iznos prema sporazumu o preuzimanju prometnice P. koji iznos s kamatama premašuje 7.000.000,00 kn. Taj iznos je i dalje dostatan za podmirenje tužitelja iako je u međuvremenu dio iznosa umanjen za sklopljene cesije.

U nastavku postupka tužitelj je otklonio navode tuženika o presuđenoj stvari kao neosnovane iz razloga jer pravni osnov za podnošenje tužbe u ovom predmetu tužitelj nalazi u činjenici odgovornosti tuženika za počinjenje kaznenog djela kao i statusa tuženika društvu V. Također, uvažavajući da je tuženik u međuvremenu napustio RH izbjegavajući služenje zatvorske kazne, tužitelj je provođenje dokaza saslušanjem stranaka ocijenio suvišnim.

U odnosu na naknadno pribavljene dokaze o blokadi računa trgovačkog društva V. d.o.o. tužitelj je iskazao da i taj dokaz potvrđuje tvrdnje kako je tuženik kao odgovorna osoba tog društva povrijedio pravila poslovanja pa stoga treba osobno odgovarati tužitelju za iznos s kojim je nezakonito raspolagao.

U odnosu na tuženikovo pozivanje na postojanje potraživanja od Grada S. tužitelj je naglasio da je iz spisa Općinskog suda u Splitu broj Ovr-6313/12 razvidno kako je Grad S. izvijestio sud da je tuženik ugovorima o cesiji prenio na treće osobe iznos od 6.536.353,00 kn, dakle 2.000.000,00 kn više od onog što navodno potražuje od grada.

Iz tih činjenica tužitelj zaključuje da se je tuženik ponašao suprotno dobrim poslovnim običajima, da je uništio imovinu pravne osobe na čijem je bio čelu i doveo tužitelja u poziciju u kojoj on ne može naplatiti svoja potraživanja.

Tužitelj je uzgred naglasio da je u posjedu presude suda u SR N. iz koje je razvidno da je izdavao čekove bez pokrića.

Također, iz informacija koje se pojavljuju u dnevnom tisku nesporno bi proizlazilo da je tuženik prodao oko 15 stanova, uzeo kupovninu, ali kredit nije vratio te su vlasnici stanova ostali s opterećenjem fiducijalnog vlasništva banke koja sada od njih ponovno potražuje cijenu stanova.

Suprotno tim tvrdnjama tužitelja, tuženik je iskazao da je kao odgovorna osoba društva V. d.o.o. sva sredstva pa tako i sredstva tužitelja usmjerio u poslovanje društva, a ne u privatne svrhe.

Ističe da je u svrhu osiguranja vraćanja kredita založio vlastite poslovne udjele društva E. T. d.o.o. u čijem se vlasništvu nalazi hotel G.u S..

O svim tim detaljima tvrdi da je bio upoznat i tužitelj, osobito u odnosu na činjenicu da povrat sredstava može ostvariti tek nakon naplate potraživanja od Grada S.

Tuženik nadodaje da je do sporazumnog raskida ugovora o kupoprodaji došlo na inzistiranje tužitelja, ali zbog nastalih poslovnih poteškoća, pada vrijednosti tržišta nekretnina, štete zbog loše izvedenih radova, društvo V. d.o.o. nije bilo u mogućnosti vratiti uplaćeni iznos. Tuženik je iskazao da bez uvida u poslovanje društva V. d.o.o. nije moguće donijeti presudu u ovom predmetu.

S tim u svezi tvrdi da u međuvremenu izvršeno vještačenje u vrijednosti spornog stana nesporno pokazuje kako je ta vrijednost u međuvremenu pala te se stan nije mogao prodati za više od 112.000,00 EUR-a.

Na podlozi prethodnih navoda tuženik zaključuje kako je tužitelj zbog poslovnih problema društva V. d.o.o. ostao bez povrata ranije uplaćenih sredstava, ali je u isto vrijeme tuženik ostao bez ičega.

U dokazne svrhe sud je pregledao presudu Općinskog suda u Splitu broj P2-2429/10 i Županijskog suda u Splitu Gžo-408/11, potom presudu Općinskog suda u Sinju broj K-147/11 i presudu Županijskog suda u Splitu broj Kž-203/12 zajedno sa cjelokupnim spisom predmeta, pregledan je spis Općinskog suda u Splitu broj Ovr-6313/12, pregledani su podaci Banke o blokadama žiro računa društva V. d.o.o. , pregledana je presuda zbog izostanka suda prvog stupnja Dusseldorf, SR N., pregledane su isprave Grada S. o preuzimanju prometnice P. od društva V. d.o.o., pregledan je ugovor o kupoprodaji stana između F. M. i V. d.o.o., pregledano je vještvo sudskog vještaka Nina Čerine u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Splitu IR-245/09.

Pregledom presude Općinskog suda u Splitu broj P2-2429/10 razvidno je da je tužitelj ishodio presudu protiv društva V. d.o.o. za isplatu iznosa od 140.000,00 EUR-a s pripadajućim kamatama i troškovima postupka, a ta presuda postala je pravomoćna presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžo-408/11 od 18. travnja 2012.g.

Usporedo s tijekom tog parničnog postupka vođen je i kazneni postupak protiv okrivljenog A. M. koji je presudom Općinskog suda u Sinju broj K-147/11 proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu zbog počinjenja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju. Istom presudom prihvaćen je imovinsko pravni zahtjev za isplatom iznosa od 140.000,00 EUR-a s pripadajućim kamatama.

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Kž-203/12 preinačena je odluka o kazni na način da je kazna zatvora smanjena sa dvije na jednu godinu zatvora, a odluka o imovinsko pravnom zahtjevu ukinuta s obrazloženjem da je u međuvremenu postala pravomoćna presuda u parničnom predmetu protiv društva V. d.o.o. pa je sud bio mišljenja da bi s imovinsko pravnim zahtjevom u kaznenom predmetu okrivljeni A. M. bio dva puta obvezan na plaćanje iste obveze.

Iz ovog spisa potrebno je izdvojiti iskaz okrivljenog A. M. dan na zapisnik od 9. prosinca 2011.g. u kojem iskazu navodi da Grad S. još uvijek nije isplatio društvu V. d.o.o. dugovanja po sastavljenom zapisniku, a da je upravo izostanak te uplate bio razlog neplaćanja tužitelja.

Pregledom spisa Općinskog suda u Splitu broj Ovr-6313/12 razvidno je da je u tom ovršnom postupku I. C. podnio prijedlog za ovrhu protiv društva V. d.o.o. i to pljenidbom tražbine koju ovršenik ima prema Gradu S.

Međutim, iz očitovanja Grada S. proizlazilo je da je ovršenik još tijekom 2009. i 2010. predmetnu tražbinu ugovorima o cesiji prenio na treće osobe te da je ta tražbina na taj način prestala.

Pregledom pribavljenih podataka od društva Banka proizlazilo bi da je u razdoblju od siječnja 2008. do siječnja 2010. društvo V. d.o.o. bilo u povremenim blokadama ukupno pet puta.

Tijekom dokaznog postupka pregledana je i presuda zbog izostanka suda prvog stupnja u Dusseldorfu SR Nj. za koju tužitelj tvrdi da predstavlja presudu zbog izdavanja čeka bez pokrića, a kao dokaz tvrdnji da se tuženik prijevarno ponaša prema svojim vjerovnicima u dužem vremenskom razdoblju.

Iako se iz izreke te presude može raspoznati da tražbina tužitelja u tom predmetu proizlazi iz čekova, ovaj sud nema nikakvih drugih podataka u svezi predmetnog pravnog odnosa koji je bio raspravljan u ovoj parnici.

Pregledom zaključka Poglavarstva od 29. svibnja 2009. proizlazi da se tim zaključkom prihvaća prijedlog sporazuma između Grada S. i društva V. d.o.o. o preuzimanju prometnice Pazdigrad za iznos utvrđen u zapisniku sklopljenom između stranaka.

Prema tom zapisniku obveza grada je bila isplatiti društvu V. d.o.o. najkasnije do 30. siječnja 2010. ukupan iznos od 4.430.865,13 kn.

Uzgred se napominje da je predmetni zapisnik zasigurno upravo onaj zapisnik kojeg je A. M. kao okrivljenik spominjao pred kaznenim sudom i za čiju naplatu je vezivao isplatu tužitelja po sporazumu o raskidu kupoprodajnog ugovora.

Pregledom ugovora o kupoprodaji stana između društva V. d.o.o. i F. M. od 11. studenog 2009. razvidno je i među strankama nesporno da je predmet kupoprodaje onaj stan kojeg je tužitelj prethodno kupio od društva V. d.o.o., a potom taj ugovorom sporazumno raskinuo. Iskaza kupoprodajna cijena koju je kupac F. M. trebao platiti iznosila je 112.000,00 eur-a . Pregledom vještva sudskog vještaka N. Č. koje vještvo je napravljeno u predmetu 1R-249/09 Općinskog suda u Splitu u postupku osiguranja dokaza utvrđeno je koji su sve nedostaci utvrđeni na pojedinim zgradama izgrađenim na predjelu P. u S.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud je odluči kao u izreci iz slijedećih razloga.

MJERODAVNO PRAVO

Tužitelj svoj tužbeni zahtjeva temelji na odredbama Zakona o trgovačkim društvima kojim odredbama je regulirana odgovornost člana uprave i člana društva za obveze društva pa se kao mjerodavno pravo primjenjuje Zakon o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 i 111/12 dalje: ZTD).

O PRIGOVORU PRESUĐENE STVARI

Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor presuđene stvari pozivajući se na presudu Županijskog suda u Splitu Kž-203/12 kojom presudom je ukinuta odluka o imovinskom pravnom zahtjevu.

Prema ocjeni suda taj prigovor je neosnovan jer je imovinsko pravni zahtjev glasio na isplatu iznosa od 140.000,00 EUR-a , dakle onog iznosa kojeg je tužitelj potraživao i od društva V. d.o.o. prema kojem je u međuvremenu ishodio pravomoćnu presudu, a upravo to je bio razlog zbog kojeg je Županijski sud ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu imovinsko- pravnog zahtjeva.

Međutim, predmetni parnični postupak pred Trgovačkim sudom pokrenut je nakon što se je tužitelj bezuspješno pokušao naplatiti u ovršnom postupku pa je pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva odgovornost člana uprave za obveze društva zbog nemogućnosti naplate vjerovnika u sklopu pravnog instituta koji se naziva proboj pravne osobnosti.

O MERITUMU SPORA

Podnesenom tužbom tužitelj je zatražio donošenje presude protiv tuženika iz razloga jer je ovaj grubo povrijedio dužnost da kao član uprave društva primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika radi čega tužitelj drži da sukladno članaka10., 252. i 273. ZTD u svezi s člankom 430. ZTD tuženik odgovara za obveze društva.

Tuženik se takvom tužbenim zahtjevu suprotstavio prvenstveno prigovorom presuđene stvari koji od strane suda nije prihvaćen, a potom i navodima da je do problema u poslovanju tuženika došlo isključivo spletom raznih okolnosti na koje tuženik kao zakonski zastupnik i član društva V. d.o.o. nije mogao utjecati.

S tim u svezi tuženik ističe okolnosti nastanka gospodarske krize, nemogućnosti vraćanja kredita, nenaplatu tražbine od Grada S., nastale štete radi loše izvedenih radova na objektima i sl. Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu sud je odlučio istog prihvatiti u cijelosti iz slijedećih razloga.

Prema odredbi članka 10. stavka 2. ZTD članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze društva izuzev kad je to određeno ovim zakonom.

Odredbom članka 252. ZTD koji se sukladno člankom 430. ZTD primjenjuje i na društva s ograničenom odgovornošću propisana je dužna pozornost i odgovornost članova uprave.

Prema odredbi članka 252. stavak 5. ZTD zahtjev za naknadu štete mogu postaviti vjerovnici društva ako ne mogu svoju tražbinu podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

U kontekstu citirane zakonske odredbe sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da tužitelj prije podnošenja tužbe nije uspio namiriti svoju pravomoćno utvrđenu tražbinu od društva što je otvorilo pitanje postojanja odgovornosti tuženika kao člana uprave i člana društva V. d.o.o., ukoliko se dokaže da je isti grubo povrijedio dužnost primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se je pokušao naplatiti od društva V. d.o.o. kroz ovršni postupak pred Općinskim sudom u Splitu broj Ovr-6313/12 i to upravo na tražbini koju je društvo V. imalo prema svom dužniku Gradu S. . O postojanju te tražbine tuženik je iskazivao još u svojem iskazu pred Općinskim sudom u Sinju navodeći da je upravo nenaplata te tražbine od Grada S. jedan od razloga zbog kojih se nije mogao ispoštovati rok za isplatu tužiteljevog potraživanja iz sporazuma od 31. kolovoza 2009. o raskidu ugovora o kupoprodaji stana. Sadržajno sličnu izjavu tuženik je u ovom predmetu iznio i u odgovoru na tužbu.

Napominje se da je A. M. taj iskaz u kaznenom postupku dao 9. prosinca 2011., a da je ovršni postupak pokrenut 17. listopada 2012.

Međutim, u ovršnom postupku se iz očitovanja Grada S. utvrdilo da predmetna tražbina ne postoji jer je ista prestala na način da je društvo V. d.o.o. svoju tražbinu utvrđenu zapisnikom i sporazumom sa Gradom S. na iznos od 4.602.329,37 kn ugovorima o cesiji već od ranije prenijelo na treće pravne osobe.

Tako, dana 7.10.2009. društvu Banke je prenesen iznos od 4.430.866,13 kn, društvu I. G. d.o.o. S. je dana 28.10.2009. prenesen iznos od 656.830,11 kn, a dana 26. siječnja 2010. Maji Anđelinović je prenesen iznos od 168.657,21 kn.

Ujedno se napominje da je prije sklapanja sporazuma o raskidu ugovora dana 31. kolovoza 2009. društvo V. d.o.o. prenijelo društvu D. K. d.o.o. S. iznos od 1.280.000,00 kn ugovorom o cesiji 9.7.2009.

Iz takvog razvoja događaja postalo je razvidno da u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga povodom kojeg se je tužitelj I. C. pokušao naplatiti od društva V., više nije postojala tražbina društva

V. d.o.o. prema Gradu S.

Iz očitovanja Grada S. razvidno je da je ta tražbina društva V. d.o.o. umanjivana ugovorima o cesiji i to u pretežitom dijelu upravo u razdoblju u kojem je V. d.o.o. trebala tužitelju I. C. vratiti iznos utvrđen sporazumom. Stoga su potpuno neosnovani tuženikovi navodi s ročišta od 15. listopada 2013. u kojem on tvrdi da se je tužitelj trebao naplatiti nakon što društvo V. naplati svoje potraživanje od Grada S.

Ovaj navod tuženika nije utemeljen jer je upravo društvo V. d.o.o. ugovorima o cesiji potraživanje od Grada S. usmjeravalo prema onim vjerovnicima po svom vlastitom izboru, a potraživanje tužitelja ostalo nepodmireno.

Nadalje, ponašanje tuženika do trenutka podnošenja tužbe, a i nakon toga učvršćuje sud u uvjerenju da isti kao odgovorna osoba Trgovačkog društva V. d.o.o. grubo vrijeđa dužnost urednog i savjesnog poslovanja što otvara mogućnost primjene članka 252. ZTD.

Notorno je, a među strankama i nesporno da je tuženik tijekom 2013. napustio područje RH i otišao na područje BIH i time izbjegao služenje pravomoćne zakonske kazne, ali je uzgred zbog toga sud ostao uskraćen i za njegov stranački iskaz u ovom predmetu u kojem je tuženik mogao objasniti svoje tvrdnje. Ovako, njegov odlazak u BIH sud cijeni prema pravilu o teretu dokaza.

Takvo postupanje tuženika pokazuje kako isti nema nikakvu namjeru nastaviti voditi trgovačko društvo V. d.o.o. na kvalitetan način koji bi omogućio stvaranje dobiti, a time i isplatu pravomoćnog potraživanja tužitelja.

Izvjesno je također da je tuženik donosio poduzetničke odluke koje nisu bile na dobrobit društva V. d.o.o..

S tim u svezi ukazuje se da je u proteklom razdoblju prema podacima Banka to društvo u više navrata dolazilo u blokade.

Isto tako, tvrdnje tužitelja o nepodmirenim obvezama tuženika i društva V. d.o.o. prema poslovnoj banci, o prodaji 15-ak stanova na kojima je i dalje ostalo upisano založno pravo u korist poslovne banke koja sada od kupaca ponovno potražuje kupoprodajnu cijenu, nisu osporene niti jednim navodom od strane tuženika u ovoj parnici.

Sam tuženik ističe da je zbog nepodmirenih potraživanja banaka u međuvremenu ostao bez ičega.

Prema ocjeni suda, izvjesno je da tuženik u vođenju društva V. d.o.o. na podlozi raspoloživih informacija o stanju tržišta nije mogao razumno zaključiti da djeluje na dobrobit društva donošenjem takvih odluka jer su u spornom razdoblju 2009. i dalje učinci gospodarske krize na tržištu već bili nastupili, a razvoj krize je bio predvidljiv.

Sud zaključuje kako upravo je ponašanje tuženika u proteklom razdoblju bitno doprinijelo nemogućnosti društva V. d.o.o. da ispunjava svoje dospjele obveze.

Neosnovano je tuženikovo pozivanje na negativne učinke u međuvremenu nastanka ekonomske krize jer pod takve negativne učinke se ne može podvesti bijeg iz RH radi izbjegavanja odsluženja kazne zatvora. Taj bijeg je ujedno značio i napuštanje upravljanja društvom V. d.o.o. . Već sama ta činjenica nameće razložni zaključak suda da je tuženik bio potpuno svjestan i razumno je morao pretpostaviti da je taj potez usmjeren isključivo na štetu društva V. d.o.o. i njegovih vjerovnika među kojima se nalazi tužitelj.

Nadalje, prodaja stanova bez istodobno poduzete aktivnosti usmjerene na brisanje založnog prava nisu aktivnosti za koje se razumno može pretpostaviti da se poduzimaju na dobrobit društva.

Kako tvrdnja tužitelja da je na takav način prodano oko 15 stanova, a da od banke nije pribavljeno brisanje založnog prava , aktivnost je to koja je direktno usmjerena protiv kupaca stanova, ali posredno i dalekosežno i protiv društva V. d.o.o. jer će kupci stanova, za slučaj da banka od njih bude potraživala bilo koji novčani iznos izvan kupoprodajne cijene, u konačnici zahtjev za naknadu štete usmjeriti prema društvu V. d.o.o.

Za sve te propuste poslovanju isključivo je odgovoran tuženik kao član uprave društva V. d.o.o., ujedno i član društva V. d.o.o. pa se za takve propuste ne može pravdati negativnim učincima ekonomske krize jer na naprijed navedene propuste u poslovanju ekonomska kriza po mišljenju suda nije imala nikakav učinak.

Radi navedenog, sukladno članka 252. ZTD u svezi s članka 430. ZTD sud je ocijenio da u ovoj pravnoj stvari postoji odgovornost tuženika kao člana uprave društva V. d.o.o. za činjenicu da njegovim propustima u poslovanju tužitelj nije mogao namiriti svoju tražbinu od društva V. d.o.o. te je na podlozi tog zaključka tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti.

ODLUKA O TROŠKOVIMA

Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP , a troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po OT za sastav tužbe i pristup na tri ročišta po 10.100,00 kn. Troškovi zastupanja uvećani su za PDV 25% ili 10.100,00 kn.

U Splitu, 24. siječnja 2014.g.

SUDAC:

Ivo Bakalić, v.r.

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Darinka Nejašmić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 8 dana od primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda za Visoki trgovački sud RH u Zagrebu.