I Kž-1134/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1134/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Erike Kocijančić i Đorđa Bjegovića, kao članova vijeća i stručnog suradnika Rajke Tomerlin-Almer, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. O.D. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 155.b. st. 3. u svezi čl. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Varaždinu od 30. rujna 1992. K 31/92, u sjednici održanoj 12. siječnja 1993. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Oskara Poje,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. D.O. i opt. E.Š. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Varaždinu pobijanom presudom oglasio je krivim opt. D.O. i opt. Š.E. zbog kriv. djela iz čl. 155.b. st. 3. u vezi st. 1. OKZRH pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci te presude i izrekao svakome kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici.

Opt. D.O. žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. E.Š. žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu - 2

-

I Kž 1134/92

na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Vraćajući spis, temeljem čl. 370. st. 2. ZKP, javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu u pravu optuženici kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su optuženici počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret optužnicom. Za svoja činjenična utvrđenja prvostepeni sud naveo je valjane i iscrpne razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Žalbenim navodima protiv prvostepene presude optuženici ne dovode niti u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi s ovom žalbenom osnovom opt. D.O. u prvom redu ističe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda, kako je on za cilj borbenog djelovanja kritične zgode znao, te da je prema tome sa umišljajem počinio krivično djelo. Nije, dakle, prema navodima žalbe, dokazan subjektivni element krivičnog djela - postojanje umišljaja. Samim time, smatra žalitelj, što je plan napada stvoren i razrađen u Vrhovnoj komandi ratnog zrakoplovstva u B., on je bio samo prenosilac naredbe neposrednom izvršitelju opt. E.Š.. Žalitelj navodi, da je sud uporište za postojanje svjesnog djelovanja optuženika i njihove volje da djelo izvrše, neosnovano utvrdio iz iskaza zainteresiranog, a time i nepouzdanog svjedoka B.D..

Protivno navodima žalbe, prvostepeni sud je na temelju iskaza svjedoka i to ne samo iskaza svjedoka B.D. već i L.M., te P.M. koji imadu neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju, utvrdio prije svega način na koji se izvela ta ratna operacija, a iz kojeg načina proizlazi nedvojbeno da su plan napada i realizacija razrađeni u Operativnom centru u B., a operacionalizacija toga plana izvršena preko aerodroma B.. Osnovano sud pri tome utvrđuje da je svaki od optuženika odgovoran na djelokrug radnji koje je poduzeo, pa tako i opt. O. za izdavanje naredbe o borbenom djelovanju zrakoplova protiv civilnih osoba koje su se nalazile pod međunarednom zaštitom. Nedvojbeno iz iskaza svjedoka proizlazi da je opt. O. znao u času polijetanja zrakoplova na koji ga cilj upućuje. Naime, let helikoptera promatračke misije bio je uredno najavljen o odobren, prema tome operativni centar u B. je dobro znao o kakvim se letjelicama radi, potvrđuje to i prijepis trake snimljene između helikoptera misije promatrača i kontrole letenja, a to potvrđuje i dio iskaza svjedoka P.M. koji svjedok je tu činjenicu provjerio u operativnom centru B.. Za nailazak helikoptera evropske misije znao je emu jasno iskazuje svjedok B., koji upitan, tvrdi da je optuženik to sigurno znao, i opt. O. o č

jer to slijedi iz kronološkog prikaza svih zbivanja u toku tog dana. Optuženik

I Kž 1134/92

je, naime, bio u stalnoj direktoj vezi sa B., od operativnog centra primio je naredbu, koju bez provjere ne bi sigurno prenio opt. Š.. Opravdano prvostepeni sud smatra da nema nikakvog razloga da se ne povjeruje iskazu svj. B. budući podudarno iskazuje svj. P., a što potkrijepljuje i činjenica da je let bio odobren od strane kontrole letenja te i operativnog centra u .. Netočno žalitelj tvrdi da su iskazi ostalih svjedoka suprotni kazivanju svjedoka B.. jer prije svega ti svjedoci iskazuju uglavnom o djelovanju otp. Š.. Samo ispričavanje opt. O.nakon izvršenog djela, o čemu iskazuju svjedoci, ne može se ocijeniti kao pouzdan pokazatelj njegove svijesti i volje u vrijeme izvršenja djela, o samom djelu. Prema tome, netočno opt. O. navodi da sud nije utvrdio subjektivnu komponentu izvršenja djela, budući je sud pravilno utvrdio postojanje zajedničke izvršilačke volje, da se djelo izvrši. Svi su oni - operativni centar B., opt. O. i opt. Š., povezani međusobno zajedničkom odlukom sa podijeljenim ulogama, radi se o svjesnoj voljnoj kooperaciji zasnovanoj na zajedničkoj odluci da se helikopteri sruše. Optuženik je svoj doprinos povezao s doprinosom drugih sve do izvršenja djela. Prema tome, neosnovani su njegovi prigovori da nije postupao s umišljajem. Iako je bio svjestan svih bića djela, svoje uloge u izvršenju djela, svoga doprinosa djelu, međusobno povezan sa ostalim izvršiteljima izdaje naredbu da se sruše helikopteri evropskih promatrača.

U odnosu na tvrdnju opt. O. da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno budući nije saslušan kao svj. B.M. koji se prema iskazima ostalih svjedoka ukazuje kao krajnji naredbodavac za izvršenje zločinačke akcije, treba reći da obzirom na iskaze ostalih svjedoka i rezultat provedenih dokaza njegovo saslušanje ne bi ništa pridonijeli boljem objašnjenju uloge opt. O. u izvršenju djela.

U odnosu na isti žalbeni osnov, branitelj opt. Š. prije svega tvrdi kako nije pouzdano utvrđeno da je upravo taj optuženik upravljao zrakoplovom koji je srušio helikopter evropske misije. U žalbi se ukazuje da je akcija rušenja helikoptera očito planirana u ratnoj komandi zrakoplovstva, Operativni centar B., radilo se o zadatku najvećeg stupnja tajnosti pa prema navodima žalbe postoji mogućnost da je namjerno lansirana verzija o opt. Š. kao izvršitelju djela, da bi pravi izvršitelj ostao zaštićen. Za takav zaključak prema razmišljanju žalitelja, govori činjenica da je toga dana bio dežuran i pilot Z.B. po činu kapetan sa daleko više znanja i iskustva nego optuženik, pa bi bilo normalno da on bude poslan na izvršenje toga važnog zadatka.

Protivno tim navodima žalbe, pravilno je prvostepeni sud na temelju podudarnih i suglasnih iskaza svjedoka utvrdio da je na borbeni zadatak poletio opt. Š.E. koji je po dobivenoj naredbi lansirao u smjeru helikoptera 2 raktete od kojih je jedna pogodila cilja, a druga promašila, te potom ispalio iz avionskog topa veći broj granata. Ovo utvrđenje suda proizlazi iz kazivanja svjedoka B.D., koji u razgovoru sa osobama koje su dežurale toga dana na aerodromu B. je dobio nedvojbeni odgovor da je opt. Š. bio pilot koji je srušio helikopter evropske misije. Suglasno tom utvrđenju iskazuju i svj. L.B. i P.M.. Nema, dakle, nikakve dvojbe da je opt. Š.E. avionom MIG-21 poletio na izvršenje zadatka i oborio raketom zrak- zrak ispaljenom iz zrakoplova letjelicu evropske misije, te isplatio više granata u pravcu drugog helikoptera u kojim su se nalazili ostali članovi promatračke misije.

Nadalje žalitelj tvrdi da je samovoljan zaključak prvostepenog suda da je optuženik

I Kž 1134/92

znao da obara helikopter misije promatrača evropske zajednice budući iz izvedenih dokaza proizlazi da to nije znao, odnosno da sa sigurnošću nije utvrđeno da bi to znao.

U odnosu na taj navod žalbe treba reči da u prvom redu prvostepeni sud pravilno iz izvedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka očevidaca, koji su promatrali rušenje helikoptera utvrđuje da je optuženik vidio propisno označeni helikopter, ali je ipak borbeno djelovao. Nedvojbeno je utvrđeno kako je toga dana bilo sunčano i vedro vrijeme, vidljivost do 10 km, svjedoci koji prate let helikoptera prostim okom uočavaju boju letjelice, njezine oznake plavog polja sa žutim zvjezdicama. Osnovano prema tome sud utvrđuje da je to vidio i optuženik, koji je tražio zadani cilj, koji je profesionalni vojni pilot, obučen za takve aktivnosti, tom prilikom skoncentriran na uočavanje cilja, kojem se je bijela boja helikoptera jasno odražavala od zelene površine tla. Nema, dakle, nikakve sumnje da je u času ispaljivanja raketa optuženik znao o kojem cilju se radi i da je ipak borbeno djelovao protiv nenaoružanih helikoptera evropske promatračke misije. Tvrdnje žalbe svode se na ničim dokazane pretpostavke, nasuprot kojih stoje rezultati izvedenih dokaza, iz kojih proizlazi utvrđen zaključak suda kao nedvojben, optuženik je naime dobro znao da puca na helikoptere evropskih promatrača.

Daljnji navodi žalbe kako je upravo zbog neznanja o kojim se letjelicama radi optuženik zrakoplovom odmah napustio zonu borbenog djelovanja, plašeći se da bi mu moglo biti uzvraćeno vatrom, te da je tek povratkom u bazu sljedećeg dana saznao što je učinio i da se je to odrazilo na njegovo ponašanje, nisu osnovani. Naime, naglo napuštanje lica mjesta treba tumačiti jedino željom da se prikrije izvršioca djela, a u nadi da nitko nije mogao identificirati zrakoplov koji je ispalio rakete. Ponašanje pak optuženika dan nakon događaja (bio je utučen) može biti samo osobni utisak svjedoka koji je to primijenio, ili je pak rezultat sagledavanja dalekosežnosti posljedica djela od samog optuženika.

Obzirom na naprijed navedeno nije u pravu opt. Š. kada tvrdi da nedostaje subjektivni element - umišljaj u radnji optuženika. Nesumnjivo je da je opt. Š. bio svjestan svih zakonskih obilježja krivičnog djela, radnje, posljedice, objekta krivičnog djela i svih ostalih elemenata i htio njegovo izvršenje.

Iz svega izloženog proizlazi da je prvostepeni sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu je li krivično djelo učinjeno i jesu li optuženici krivično odgovorni. Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nisu u pravu niti optuženici kada se žale zbog povrede krivičnog zakona. Opt. O.D. ističe da je bio puki prenosilac naredbe komande ratnog zrakoplovstva operativnog centra B. i da kao takav nije nosilac odluke o djelu, već samo posredni izvršitelj, a opt. Š. tvrdi da je bio sredstvo u rukama drugih - posredni izvršitelj, dok da je pravi izvršitelj opt. O. koji da je bio svjestan i subjektivnih i objektivnih elemenata djela. Nadalje opt. Š. smatra da se je nalazio u ispričivoj zabludi u odnosu na svojstvo osoba oštećenika.

naprijed obrazloženo bio je svjestan svih bića djela. Svoje Opt. O. kako je već

uloge u djelu, doprinosa o izvršenju djela, pa je svakog trenutka imajući vlast nad time da provede ili ne provede ovakovu naredbu, imao i vlast nad djelom. Obojica optuženika koji

I Kž 1134/92

neposredno djeluju potpuno su odgovorni umišljajni izvršioci djela, pa tako i odgovaraju. U konkretnom slučaju ne može se tvrditi da operativni centar B. zloupotrebljava neznanje ili zabludu optuženika i uslijed toga pomoću njih ostvaruje krivično djelo. Oni koji su neposredno djelovani nisu bili slijepo sredstvo drugoga, kako to žele prikazati.

Pokraj toga treba reči da žalitelj u svojoj žalbi ne koristi pravilan termin za optuženike kao neposredno djelujuće smatrajući ih posrednim izvršiteljem, budući da je posredni izvršitelj osoba koja se služi drugim kao sredstvom za ostvarenje krivičnog djela.

Opt. Š. u stvari pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je postupao u zabludi u pogledu svojstva oštećenika o čemu je već naprijed bilo govora u ovoj presudi.

Kako je, prema tome, prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio krivični zakon, nije učinjena povreda krivičnog zakona.

Budući da žalbe izjavljene u korist optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrže u sebi žalbe zbog odluke o kazni, to je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u tom pravcu i utvrdio da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti koje dimenzioniraju i oslikavaju učinjeno krivično djelo kao događaj u vanjskom svijetu, a posebno stupanj krivične odgovornosti optuženika, okolnosti po kojima je djelo počinjeno i težinu posljedice, te izrekao svakome optuženiku kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, koja kazna će ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 33. u vezi čl. 5. st. 2. OKZRH.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika, te iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 384. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. siječnja 1993.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rajka Tomerlin-Almer, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana, od dana kada pismeni otpravak ove presude prime optuženici. Ako se optuženicima ne može dostaviti presuda zbog toga što je njihova adresa nepoznata, rok za žalbu je 8 dana od dana isticanja presude na oglasnoj ploči suda (čl. 123. st. 4. ZKP, rečenica treća). Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem Okružnog suda u Varaždinu a o njoj odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

/Vladimir

Vuletin/