I Kž-619/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-619/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl, Zlate Lipnjak-Bosanac, Ane Garačić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. T. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 01. listopada 1998. godine, broj: K.9/98-26, u sjednici održanoj 29. studenog 2000. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. T.M. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

U uvodu citiranom presudom suda prvog stupnja oglašen je opt. T.M. krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teškom tjelesnom ozljedom u pokušaju, iz čl. 99. st. 4. u vezi st. 1. KZ (pravilno: i u vezi čl. 33. st. 1. KZ), počinjenog na način činjenično i zakonski opisan pod toč. 1.) njene izreke, te je za počinjeno kazneno djelo na temelju čl. 99. st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, time da je prema njemu na temelju čl. 67. KZ primijenjena uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 80. KZ opt. T.M. izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja mačete ručne izrade ukupne dužine 73 cm.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP opt. T.M. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. ZKP i to iz toč. 1., u iznosu od 6.577.00 kn, te iz toč. 6., paušalnu svotu od 300,00 kn. Naprotiv, na temelju čl. 354. toč. 1. ZKP, opt. D.M. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvom u pokušaju, iz čl. 90. u vezi čl. 33. st. 1. KZ, na način pobliže opisan pod toč. 2.) izreke prvostupanjske presude.

Na temelju odredbe iz čl. 123. st. 1. ZKP odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovog optuženika padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude - oslobađajućeg dijela, žale se Županijski državni odvjetnik u Koprivnici zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u ovom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, i protiv osuđujućeg dijela, opt. T.M. osobno i putem svojeg branitelja, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u ovom dijelu preinači i oslobodi optuženika od optužbe ili da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu državnog odvjetnika odgovorio je opt. D.M. po branitelju, s prijedlogom da je drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i u odnosnom dijelu potvrdi prvostupanjsku presudu, dok na žalbu opt. T.M. odgovor nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, razgledavši spise predmeta, na temelju čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu državnog odvjetnika.

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je u odnosu na opt. D.M. za kazneno djelo iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ iz toč. 2.) izreke pobijane presude, prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, time što je izreka presude proturječna njenim razlozima, budući da se oslobađajuća presuda temelji na odredbi iz čl. 354. toč. 1. ZKP, iako iz njene izreke nije razvidno da je optuženik oslobođen zbog nužne obrane, pa da djelo za koje je optužen po zakonu nije kazneno djelo, a kako se to, opet, navodi u razlozima presude.

Suprotno, naime, stajalištu iz žalbe, oslobađajuća presuda, prema onome što čl. 359. st. 3. i 4. ZKP propisuje kao sadržaj izreke presude, donesena zbog postojanja nužne obrane kao osnove za isključenje protupravnosti, sadrži u izreci samo opis djela za koje se ona izriče i odluku o troškovima kaznenog postupka.

Izreka pobijane presude, uz navedene sastojke sadrži i pravni propis po kojem je izrečena oslobađajuća presuda, pa je ovdje za navesti i da izreka oslobađajuće presude, u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi, ne treba sadržavati zakonski temelj oslobođenja, a posebno ne i opis činjenica iz kojih proizlazi nužna obrana, niti pravnu ocijenu da te činjenice ostvaruju nužnu obranu, kako to pogrešno smatra žalitelj.

Međutim, razlozi presude kojom se optuženik oslobađa optužbe moraju određeno i jasno ukazivati na to iz koje je osnove navedene u čl. 354. ZKP donesena takva presuda, a kako to izričito nalaže odredba iz st. 9. čl. 359. ZKP.

Budući da je prvostupanjski sud upravo i određeno i jasno obrazložio činjenice temeljem kojih je utvrdio i razloge kojima se vodio pri zaključivanju da u konkretnom slučaju nema kaznenog djela jer je opt. D.M. postupao u nužnoj obrani, što i jest zakonski temelj za donošenje oslobađajuće presude u smislu čl. 354. toč. 1. ZKP, to nije ostvario u žalbi navedenu apsolutno bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP jer se pobijana presuda po svojem sastavu i obrazloženju u svemu može pravilno i zakonito ispitati, ali, također, ni bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, što je bilo predmetom ispitivanja odnosnog dijela pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno odredbama iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana ni zbog povrede kaznenog zakona, koju osnovu pobijanja žalitelj iznosi tek načelno, posebno ne obrazlažući, dok smisao žalbe ukazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. "neizravna" povreda kaznenog zakona - dakle, ona koja bi proizašla iz primjene čl. 29. KZ na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa se ovdje zapravo radi o pobijanju presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno žalbi, po stajalištu Vrhovnog suda, sud prvog stupnja je na činjenično stanje i to koje je i kakvo je utvrdio, kazneni zakon pravilno primijenio kada je ocijenio u djelatnosti opt. D.M. postojanje osnove za isključenje protupravnosti zbog postupanja u nužnoj obrani, te ga je po čl. 354. toč. 1. ZKP oslobodio od optužbe, pa nema povrede kaznenog zakona u pitanju iz čl. 368. toč. 1. ZKP.

Državni odvjetnik nije u pravu ni kada se protiv oslobađajućeg dijela presude žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovorima koji se po svojoj biti svode na osporavanje pravilnosti zaključaka prvostupanjskog suda kada je temeljem ocjene izvedenih dokaza utvrđeno kako se opt. D.M. branio od napada svojeg oca T.M. i postupao u nužnoj obrani.

Za razliku od tvrdnji iz žalbe, sud prvog stupnja je na temelju rezultata provedenog postupka, ispravne ocjene obrana optuženika i svih izvedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i za svoju presudu glede oslobađajućeg dijela dao objektivno prihvatljive, logične i odista uvjerljive razloge, kao i za sva činjenična utvrđenja prema kojima je opt. D.M. bio u položaju nužne obrane, pa nije počinio kazneno djelo za koje je optužen.

Stoga nije održiv prigovor iz žalbe državnog odvjetnika da opt. D.M. nije postupao u nužnoj obrani jer njegova obrana nije imala značenje "prijeko potrebne obrane" u svrhu odbijanja od sebe napada njegova oca - opt. T.M., jer, smatra ovaj žalitelj na temelju vlastite preocjene utvrđenih činjenica po prvostupanjskom sudu, on nije trebao uzimati vojnički nož i "partviš" i započinjati sa radnjom silaženja niz stube kada se njegov otac, krečući prema njemu s mačetom u ruci, nalazio u podnožju stubišta, već je mogao otići u sobu i tamo se zaključati, te tražiti pomoć.

Protivno navodima iz žalbe, a sukladno opširno i sadržajno iznesenim razlozima odnosnog dijela pobijane presude, a koji u njoj imaju i svoj sukus (str. 13 odj. III), potrebno je ukazati na aktualnost napada opt. T.M. na opt. D.M., jer je taj napad zapravo započeo po njegovom ulasku s mačetom u ruci u zajedničku obiteljsku kuću, kada se opt. D.M. našao u situaciji u kojoj je mogao logički i prema životnom iskustvu očekivati neposredni napad na sebe, te da mu svako njegovo daljnje čekanje ugrožava mogućnost obrane. Tada je napad započeo, a bio je u tijeku sve dok opasnost za njega nije minula konačnim savladavanjem napadača opt. T.M., kroz koje je čitavo vrijeme i nužna obrana njemu i bila dopuštena, time da je prema utvrđenim odlučnim, drugim važnim i pomoćnim činjenicama iz prvostupanjske presude koje žalitelj ne osporava, već ih samo reinterpretira, ona predstavljala nužan čin, kako navodi prvostupanjski sud, "aktivne" obrane i njenim načinom i mjerom. Pritom isticanje nužnosti ("prijeke potrebe") obrane kao uvjeta za nužnu obranu nikako ne znači da se opt. D.M., očekujući napad, bio dužan ukloniti napadaču i od njega pobjeći, kako to pogrešno smatra žalitelj.

Prema svim konkretno utvrđenim okolnostima napada, koje žalba realno i ne nastoji dovesti u sumnju, poduzetog od opt. T.M. u stanju jakog afektivnog uzbuđenja, odlučnog i upornog prema u realizaciji svojeg cilja povređivanja tjelesnog integriteta opt. D.M. i naoružanog mačetom dužine oštrice 29 cm, uz zbivanje čitavog događaja na uskom prostoru stubišta, opasnost i kvaliteta napadača i jačina napada, odredile su mjeru dozvoljene obrane upravo u granicama u kojima ju je opt. D.M. i poduzeo. Ovdje, obzirom i na daljnje prigovore iz žalbe da nije bilo neophodno višekratno ubadanje nožem u tijelo opt. T.M. i njegovo tako teško ranjavanje od strane opt. D.M., treba odgovoriti i to da ocjena obrane kao "prijeko potrebne" nije zavisna o šteti koja je učinjena obrambenom radnjom jer neophodni proporcionalitet intenziteta i opasnosti napada i same obrane ne znači da onaj koji se brani ne smije nanijeti napadaču težu ozljedu od one koja je njemu prijetila ako je to bilo nužno potrebno za suzbijanje napada, što je u konkretnom slučaju pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Iz tih razloga nisu utemeljene žalbene tvrdnje koje se posebno ne argumentiraju, da je optuženik mogao odbiti napad birajući kao obrambeno sredstvo isključivo "partviš" i uzmicati pred napadom, čak i uz trpljenje lakših tjelesnih ozljeda, budući bi, sa izvjesnošću je utvrđeno u prvostupanjskoj presudi, takva njegova obrana bila neučinkovita.

Po razmatranoj osnovi pobijanja prvostupanjske presude, državni odvjetnik, nadalje, iznosi tvrdnju da je u inkriminiranom događaju opt. D.M. postupao s namjerom da drugome nanese štetu, a ne s voljom da se brani, slijedom čega mu se ne može priznati pravo na nužnu obranu, što povezuje s utvrđenom činjenicom sukoba između optuženika koji je prethodio događaju, a koji su njih obojica i htjeli i upustili se u njega.

Niti ova tvrdnja da opt. D.M. nije imao pravo na nužnu obranu ne može se prihvatiti, budući ne postoji ni jedna stvarna činjenica, a na takve činjenice konkretno ne ukazuje ni žalitelj, temeljem koje bi se uopće moglo zaključiti da je u sukobu pred kućom, opt. D.M. svjesno išao za tim da inscenira nužnu obranu izazivanjem napada opt. T.M., da bi tada, nakon ciljano isprovociranog napada na sebe, zaklonjen nužnom obranom, počinio zlo opt. T.M. Stoga on nije zlorabio pravo na nužnu obranu, imajući takvo pravo čak i da je sam skrivio napad, što nije, a posebno se ne radi o tzv. "isprovociranom napadu".

U tom kontekstu, u pogledu subjektivnog elementa u ponašanju opt. D.M., što je također pravilno zaključio prvostupanjski sud u svojoj presudi (str. 14 odj. V) i što žalbom nije uspješno učinjeno upitnim, kod njega je bila prisutna svjest da svoje radnje poduzima u nužnoj obrani i volja da se brani, a ne da opt. T.M. učini zlo. Tome u prilog govore i utvrđene činjenice zadobivenih tjelesnih ozljeda opt. T.M. koje je prvostupanjski sud također ocjenio, doduše sumarno, a te su da je ovaj zadobio rezne rane III - V prsta lijeve šake - tešku ozljedu kao aktivnu obrambenu ozljedu, ubodnu ranu lijeve strane leđa u području gornjeg ruba lopatične kosti - laku ozljedu ubodom slabog intenziteta, ubodnu ranu lijeve potkoljenice iznad gležnja - laku ozljedu ubodom slabog intenziteta i ubodnu ranu lijeve natkoljenice - tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu ubodom srednje jakog intenziteta (listovi 45 - 46 spisa - dr. Š. i identično 68 - 72 spisa - dr. Krčma), što znači da nije bilo izrazitog atakiranja na vitalne dijelove tijela, dok su aktivnosti opt. D.M. prestale kada je odbijen napad opt. T.M. što je razloženo u pobijanoj presudi (str. 14 odj. II), a nedvojbeno je da je odmah po prestanku sukoba opt. D.M. pružio prvu pomoć opt. T.M. remenom mu podvezavši nogu da spriječi iskrvarenje.

Konačno, ne može se prihvatiti ni prigovor žalitelja o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a koji se u žalbi posebno i ne obrazlaže, budući je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice u ovoj kaznenoj stvari raspoloživim dokazima i utvrđivao i utvrdio.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda u oslobađajućem dijelu, a koji žalbom nisu s uspjehom dovedeni u sumnju, pa se i žalitelja, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje, ponovno na njih upućuje, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, ustanovio je da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2.) njene izreke, te se žalba državnog odvjetnika i po ovoj žalbenoj osnovi ukazuje neosnovanom.

Na žalbu opt. T.M.

Pobijajući presudu prvostupanjskog suda iz osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj žalitelj, žalbom podnesenom po branitelju, nadovezujući se na prigovore zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navodi tek, bez posebne argumentacije, da u njoj nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, pa da je time ostvarena apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Takva iznesena tvrdnja ne može se prihvatiti, budući su razlozi o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude u odnosu na njezin osuđujući dio potpuno jasni i nimalo proturječni, te određeno i potpuno izloženi, kako u pravcu ocjene izvedenih dokaza, tako i u pravcu rješavanja i činjeničnih i pravnih pitanja, a osobito utvrđivanja kaznenog djela i krivnje opt. T.M., pa u svemu odgovaraju nalozima iz čl. 359. st. 6. - 8. ZKP, slijedom čega se pobijana presuda i u ovom dijelu u svemu može pravilno i zakonito ispitati, te prvostupanjski sud nije ostvario navedenu apsolutno bitnu postupovnu povredu.

U žalbi podnesenoj osobno, žalitelj implicitno ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, smatrajući da je sud na glavnoj raspravi povrijedio njegovo pravo obrane, što je utjecalo na presudu, jer njemu nije dana mogućnost da nesmetano iznese svoju obranu.

Iz spisa predmeta, međutim, razvidno je da tijekom glavne rasprave ničime nije povrijeđeno pravo obrane ovog optuženika, koji je o tom svojem pravu i poučen u smislu čl. 320. st. 2. ZKP prema odredbi čl. 4. ZKP. Nakon što se očitovao da se ne smatra krivim, u smislu čl. 320. st. 7. ZKP, postupak je nastavljen izvođenjem dokaza uz zakonite aktivnosti obrane u smislu čl. 326. st. 1. ZKP, te je na kraju, sukladno čl. 334. st. 2. ZKP ispitan, a svoju je obranu dao vrlo iscrpno i detaljno, što je zabilježeno na zapisniku o glavnoj raspravi od 01. listopada 1998. godine (list 139 - 141 spisa), pa prvostupanjski sud nije ostvario ni ovu relativno bitnu postupovnu povredu.

Osim u dijelu u kojem se pobija žalbom, ovaj je Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, ispitao pobijanu presudu i u osuđujućem dijelu i po službenoj dužnosti sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP kojim je ispitivanjem ustanovljeno da ne postoje ni druge povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 360. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8.-11. i st. 2. ZKP, da je glavna rasprava održana u nazočnosti optuženika i branitelja, kao i da na štetu opt. T.M. nije povrijeđen kazneni zakon.

Nastavno, žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi podnesenoj po branitelju, na način da, polemizirajući s presudom, najprije iznosi svoje činjenične tvrdnje da on nije napao opt. D.M. jer je zadobio nekoliko udarca prije nego li je odlučio sam udariti, a i tada udara tupim dijelom mačete udarcem slabijeg do srednjeg intenziteta svojeg sina kojeg se izrazito boji gađajući ruku u kojoj ovaj ima nož, on to čini neargumentirano jer ih uopće ne nastoji konkretno potkrijepiti pozivom na izvedene dokaze i temeljem njih utvrđene odlučne činjenice, osim na fragmentarni i iz konteksta izvučeni navod vještaka psihijatra dr. R.D. da je on unatoč svojem stanju bio u mogućnosti birati stranu mačete kojom će udariti, kuda će usmjeriti udarac, te snagu udarca. Osnovom toga postavljenim pitanjem: "Što ga je to spriječilo da udarcem ne usmrti ili teško tjelesno ozlijedi" opt. D.M., žalitelj želi izazvati hipotetične dileme glede subjektivne strane djela opt. T.M., pa, na kraju, artificijelnim logiciranjem, sam zaključuje da bi ga on, da je mislio napasti, udario oštrim dijelom mačete jačim intenzitetom, s posljedicom odsjecanja ruke ili sličnom teškom ozljedom po opt. D.M.

Temeljem navedenog, ne ukazujući na nikakve bitnije elemente za ocjenu odlučnih činjenica - kako onih o objektivnom učinu kaznenog djela, tako i onih o subjektivnom odnosu optuženika prema svojem djelu, na koje se posebno koncetrira, žalitelj izvodi konačnu tezu da njegova nakana nije bila usmjerena na nanošenje teške ozljede, a laku tjelesnu ozljedu koju je nanio, nanio je u nužnoj obrani ili, eventualno, postupajući na mah.

Suprotno pokušaju žalitelja da učini dvojbenim zaključak suda prvog stupnja o subjektivnom odnosu opt. T.M. prema počinjenju njegovog djela, nastojeći uvjeriti ovaj drugostupanjski sud da se radi o kaznenom djelu iz čl. 98. KZ i postupanju u nužnoj obrani, odnosno na mah, prvostupanjski sud je s potpunom izvjesnošću utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju i to s izravnom namjerom kao oblikom krivnje.

Također i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, ukupnost utvrđenih objektivnih činjenica tijekom provedenog postupka ne opravdava zaključke žalitelja, budući je, naprotiv, prvostupanjski sud na temelju odista svestrane ocjene dokaznog materijala, a imajući u vidu vanjske manifestacije ponašanja opt. T.M. i krajnji rezultat njegovog napada na opt. D.M. znakovito opasnim sredstvom koji je ostao na razini lake tjelesne ozljede samo zbog učinkovitog postupanja ovoga u nužnoj obrani, iako se opt. T.M. u vrijeme počinjenja djela nalazio u stanju jakog afektivnog uzbuđenja, pri čemu je došlo do afektivnog suženja svjesti, nedvojbeno utvrdio da su njegova svjest i volja bile upravljene na nanošenje teške tjelesne ozljede, a ne samo tjelesne ozljede opt. D.M.

U cjelini gledano, navodi žalitelja vezani uz žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ustvari, predstavljaju prigovore o kojima je sud prvog stupnja svoje negativno stajalište već opširno, temeljito i logično izložio u razlozima presude (str. 9 odj. III do str. 11 odj. IV), a zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj Vrhovni sud, pa je i u tom pogledu žalba opt. T.M. neosnovana.

Istaknuti, opet, navodi u žalbi optuženika podnesenoj osobno unutar ove osnove pobijanja presude, ne osvrću se na nikakve dokaze, niti se u tom pravcu bilo što predlaže, tako da oni predstavljaju samo puke neobrazložene tvrdnje da on nije počinio kazneno djelo za koje je oglašen krivim, bez ikakvog uporišta u izvedenim dokazima.

Stoga žalba opt. T.M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Ovaj žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenim sankcijama, koju žalbenu osnovu iznosi sasvim načelno i bez ikakvog obrazloženja.

Po stajalištu Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima zavisi izbor vrste i mjere kaznene sankcije, uzimajući u obzir opt. T.M. niz olakotnih, a ni jednu otegotnu okolnost, te činjenice i pravilno vrednovao, vodeći računa o odredbama iz čl. 56. st. 1. i 2. KZ, kada je optuženiku izrekao za počinjeno kazneno djelo kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te prema njemu primjenio mjeru upozorenja u vidu uvjetne osude na temelju čl. 67. KZ, s vremenom provjeravanja od jedne godine - po zakonu minimalnom, a koje je odgovarajuće visini izrečene kazne i socijalnoj prognozi optuženika. Opravdano je očekivati da će se izrečenom kaznenom sankcijom, kao adekvatnom i pogodnom, ostvariti i opća svrha kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ i posebna svrha uvjetne osude iz čl. 65. st. 2. KZ.

Sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ primjenjena je također zakonito i pravilno. Opt. T.M. nije u pravu ni kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, budući je ta odluka sukladna odredbi iz čl. 122. st. 1. ZKP, a odnosi se na stvarne troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. i paušalnu svotu iz toč. 6. ZKP, dok njihovim plaćanjem ne može biti dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika.

Budući da ni u postupku, niti u presudi nisu ostvarene povrede formalnog i materijalnog zakona na koje ukazuju žalitelji, te koje se u drugostupanjskom postupku ispituju po službenoj dužnosti, a činjenično stanje je, suprotno tvrdnjama oba žalitelja, pravilno i potpuno utvrđeno, dok su izrečene kaznene sankcije opt. T.M. adekvatne, trebalo je odbiti žalbe državnog odvjetnika i tog optuženika kao neosnovane i na temelju čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 29. studenog 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.