Rev-902/2013-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 902/13-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz Š., koga zastupaju punomoćnici Z. K. i D. D., odvjetnici u B., protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, koga zastupa punomoćnik K. F. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-267/12-2 od 29. studenog 2012., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru br. P-2270/07-95 od 21. rujna 2010., u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je u toč. I. izreke tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 149.070,26 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (određeno naznačenom u toč. I. izreke prvostupanjske presude), kao i rentu u mjesečnom iznosu 2.094,17 kn, počevši od 15. travnja 2011. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski razlozi, do 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec, također sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 35.361,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se nižestupanjske odluke preinače na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku, uključujući naknadu za sastav žalbe i revizije sa sudskim pristojbama. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn. Prema odredbi čl. 36. ZPP-a ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovom zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina, dok je čl. 37. st. 1. ZPP-a propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju tih vrijednosti.

Polazeći od odredbe čl. 36. i 37. st. 1. ZPP-a, proizlazi da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 274.720,46 kn (2.094,17 kn x 60 mjeseci = 125.650,20 kn, kojem iznosu treba pribrojiti iznos od 149.070,26 kn). Stoga, budući da vrijednost predmeta spora prelazi propisani iznos 200.000,00 kn za podnošenje revizije, to je dopuštena tzv. redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženik u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi:

- da su razlozi presude međusobno proturječni i u protivnosti sa sadržajem spisa, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a;

- da je sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, jer je ignorirao činjenicu da je tužiteljev ugovor o radu kojega je tužitelj sklopio nakon štetnog događaja protivan Ustavu, zakonu i podzakonskim propisima Republike Hrvatske, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a.

Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

Neosnovan je i revizijski navod tužitelja da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a jer niti prvostupanjska niti drugostupanjska presuda nisu utemeljene na činjenicama iz ugovora o radu tužitelja na kojeg upire revident, već na drugim činjenicama, osobito onima utvrđenima vještačenjem u postupku. Stoga pobijana odluka nije utemeljena na nedopuštenim raspolaganjima stranaka.

Navodi revizije kojima revident drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom stupnju postupka jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu štete s osnova izgubljene zarade koju bi tužitelj, s obzirom na svoju životnu dob (rođen 1966.) te s obzirom na činjenicu da je prije ozljeđivanja bio zaposlen, ostvarivao svojim radom (barem minimalno u iznosu plaće NKV radnika) da nije ozlijeđen u prometnoj nezgodi 22. prosinca 2004, kao putnik u osobnom vozilu stranih registarskih oznaka, kada je zadobio višestruke ozljede koje su mu prouzročile mnogobrojne posljedice (epilepsiju, psihoorganski depresivni sindrom s kognitivnim smetnjama, slabost desnog peronealnog živca itd.).

Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, a osobito zbog utvrđene činjenice da je tužitelj prije ozljeđivanja bio zaposlen kod W. d.o.o. S. na poslovima rušenja drva u šumi i radnika u pilani te mišljenja vještaka – specijalista medicine rada da kod tužitelja zbog ozljeda iz štetnog događaja postoji potpuni gubitak radne sposobnosti, sudovi su zaključili da tužitelju pripada pravo na naknadu izgubljene zarade zbog trajne nesposobnosti za rad na temelju odredbe čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), u visini prosječne neto plaće NKV radnika (jer je tužitelju za vrijeme bolovanja prestao radni odnos kod W. d.o.o. S., te je neko vrijeme nakon toga bio nezaposlen) u županiji, umanjenoj za iznos priznate i isplaćene invalidske mirovine te za iznos priznate i isplaćene pomoći za uzdržavanje. Pri tome su sudovi otklonili tuženikov prigovor preuranjenosti tužbe zbog prethodnog nepodnošenja odštetnog zahtjeva tužitelja tuženiku, iz razloga što ZOO-om ni Zakonom o osiguranju (Narodne novine broj 46/97, 116/97, 11/02) važećim u vrijeme nastanka štete, nije propisano podnošenje odštetnog zahtjeva kao procesne pretpostavke za kasnije podnošenje tužbe.

Obrazlažući revizijske prigovore tuženik ponavlja žalbene navode te ističe tijekom postupka utvrđenu činjenicu da je tužitelj 23. svibnja 2005. sklopio ugovor o radu sa trećom osobom kao vlasnikom obrta D. M. K. te da taj ugovor nije sklopljen radi obavljanja rada i ostvarivanja plaće, već samo radi stjecanja prava i beneficija iz zdravstvenog osiguranja te da je nekoliko puta od policije zatečen u počinjenju prometnih prekršaja prilikom upravljanja automobilom. Na temelju tih utvrđenja tuženik smatra da kod tužitelja nije nastala potpuna radna nesposobnost, već da bi se, eventualno moglo raditi o djelomičnoj radnoj nesposobnosti, pa da mu stoga ne pripada pravo na naknadu cijelog iznosa pretpostavljene plaće. Na kraju ponavlja i žalbeni prigovor o preuranjenosti tužbe jer tužitelj nije prije pokretanja parnice podnio odštetni zahtjev u skladu sa čl. 97. Zakona o osiguranju.

S ocjenom nižestupanjskih sudova o razlozima osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti je suglasan ovaj sud, pri čemu valja dodati da činjenica da je tužitelj, koji nije profesionalni vozač, nakon liječenja upravljao automobilom u osobne svrhe, nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, uključujući i to što je sklopljen ugovor od 23. svibnja 2005. budući da je riječ o prividnom ugovoru.

Prema odredbi čl. 396. a ZPP-a kad revizijski sud odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP- a može se, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda. Budući da ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge u obrazloženju drugostupanjske presude revident se na iste upućuje u smislu citirane zakonske odredbe, a koja će se sukladno st. 2. čl. 396. a ZPP-a objaviti na internetskim stranicama.

Radi navedenog nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 5. ožujka 2014.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.