Rev-x-93/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 93/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz P., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u S., protiv tuženika A. P. iz U., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1239/13 od 13. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-668/12 od 25. ožujka 2013., u sjednici održanoj 16. prosinca 2015.

p r e s u d i o j e :

I. Preinačuju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1239/13 od 13. ožujka 2014. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-668/12 od 25. ožujka 2013., te se sudi:

Nalaže se tuženiku A. P. platiti tužitelju P. M. iznos od 10.000,00 EUR sa zateznom kamatom koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge u valuti EUR, tekućom od 2. prosinca 2003. do isplate, kao i nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 8.825,00 kn. Odbija se zahtjev za isplatu prethodno navedenog iznosa od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troška revizije.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) u dijelu u kojem je podnesena zbog pravnih pitanja koja se odnose na primjenu čl. 377., čl. 394.a, čl. 395., čl. 399., čl. 7. i čl. 221.a ZPP.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 10.000,00 EUR prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u EUR- ima, po viđenju, računajući od 2. prosinca 2003. do isplate.

Također je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 8.825,00 kn.

Drugostupanjskom presudom žalba tuženika je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova ukinu ili preinače.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik kupio od trgovačkog društva tužitelja A. M. d.o.o. poslovni prostor u S., u ... ulici, da je trgovačkog društvo A. M. i nakon toga obavljalo određene građevinske radove u istom poslovnom prostoru, te da je tuženik ostao dužan iznos na koji se odnosi tužbeni zahtjev.

Utvrđeno je i to da su stranke sklopile ugovor o izmirenju duga 5. studenoga 2001. (ugovor o zajmu) kojim se tuženik obvezuje vratiti iznos od 10.000,00 EUR do 30. svibnja 2002., a taj iznos nije isplaćen.

Prvostupanjski sud ocjenjuje da je "Ugovor o izmirenju duga" ugovor o obnovi pa je, pozivajući se na odredbu čl. 350. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91 i dr. - dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP iznoseći da nije suglasan sa shvaćanjem da obveza tuženika ima temelj u Ugovoru o obnovi, ali smatra da obveza tuženika nije sporna, već da je sporna samo dospjelost obveze, a kako obvezu ocjenjuje dospjelom, smatra da postoje razlozi da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 EUR, protuvrijednost u kunama.

Revizija je podnesena, između ostalog, zbog tri pitanja o kojima ovisi rješenje u ovom sporu, a koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Navedena pitanja glase:

"Je li nedopušten odnosno suprotan zakonu ugovor sklopljen između parničnih stranaka u vrijeme važenja Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata (NN 91a/93, 36/98, 32/01, 96/03), kojom se tuženik obvezao tužitelju vratiti zajam primljen u stranoj valuti?

Ima li povreda zabrane iz čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata za posljedicu ništavost predmetnog ugovora u smislu odredbe čl. 103. ZOO/91?

U slučaju utvrđenja ništavosti takvog ugovora je li temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91 u svezi odredbe čl. 307. st. 1. ZOO/91 tuženik dužan vratiti tužitelju stranu valutu (dakle ono što je primio) ili kunsku protuvrijednost iznosa strane valute?"

Ovaj revizijski sud u odnosu na navedena pitanja ocjenjuje reviziju dopuštenom jer su shvaćanja na kojima drugostupanjski sud zasniva svoju odluku u suprotnosti s odlukama ovog revizijskog suda (između ostalog presuda poslovni broj Rev-497/00 od 11. rujna 2003., presuda poslovni broj Rev-950/06 od 28. veljače 2007.).

Naime, iako drugostupanjski sud to izričito u razlozima svoje presude ne iznosi, očito je da način na koji je odlučeno o tužbenom zahtjevu pretpostavlja da obveza tuženika proizlazi iz ugovora o zajmu jer se u ugovoru o izmirenju duga od 8. veljače 2002. upravo prethodno sklopljeni ugovor o zajmu od 5. studenoga 2001. naznačava kao izbor obveze, a to proizlazi i iz okolnosti da se drugostupanjski sud u razlozima svoje presude pozvao na Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine" broj 91.a/93, 36/98 i 32/01 – dalje: ZODS).

Pozajmljivanje stranog novca između domaćih fizičkih osoba u to vrijeme nije bilo dopušteno, pa je navedeni ugovor ništav, u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Za konkretan slučaj zakon ne određuje ništa drugo, dakle, tuženik treba vratiti tužitelju ono što je primio (iznos od 10.000,00 EUR), dakle, pogrešno je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

Zbog izloženih razloga, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačena je prvostupanjska presuda te je naloženo tuženiku vratiti tužitelju iznos kojeg je primio od 10.000,00 EUR, a odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata navedenog iznosa u kunskoj protuvrijednosti.

U konkretnom slučaju treba istaknuti da je revizijski sud ispitivao pobijanu presudu samo zbog pitanja zbog kojih je ocijenio reviziju dopuštenom (čl. 392.a ZPP), dakle, samo u onom dijelu koji se odnosi na valutu ispunjenja obveze.

Ostala pitanja zbog kojih je revizija podnesena ne udovoljavaju razlozima zbog kojih bi u odnosu na ta pitanja trebalo dopustiti reviziju u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. ZPP. Naime, prvo pitanje zbog kojeg se podnosi revizija je pitanje koje se odnosi na obvezu suda da nakon ukidanja odluke izvede parnične radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio revizijski sud, međutim, to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer nedvojben odgovor na to pitanje daju jasne zakonske odredbe.

Ostala pitanja zbog kojih je revizija odbačena (naznačena u izreci rješenja) nisu pravna pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Naime, tim pitanjima revident iznosi činjenice konkretnog slučaja te pita da li je sud u tom slučaju pravilno primijenio određene odredbe ZPP, međutim, da bi se radilo o pravnom pitanju u vezi čl. 382. st. 2. ZPP, pitanje treba postaviti na opći način tako da se odgovorom na postavljeno pitanje daje nedvojben odgovor i u drugim slučajevima koji su u bitnim elementima podudarni sa slučajem u kojem se podnosi revizija.

Prema tome, pitanja kojima se problematizira primjena materijalnog ili procesnog prava na konkretno činjenično stanje nisu pravna pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Zbog izloženih razloga, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 2. ZPP riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 16. prosinca 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.