Rev-2411/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2411/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S.Ž. iz R., koju zastupa M.B., odvjetnik u R., protiv tuženika G.R., koga zastupa Javno pravobraniteljstvo u R., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 5. travnja 1995. godine, br. Gž 1453/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 13. travnja 1994. godine, br. P 1359/93-19, u sjednici održanoj dana 6. svibnja 1999. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci od 5. travnja 1995. godine, br. Gž 1453/94-2 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 13. travnja 1994. godine, br. P 1359/93-19 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici na ime neisplaćene plaće iznos od 6.268,52 kn (6,268.528 HRD) zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije, ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je prednik tuženika Općina Rijeka, pravomoćnom presudom bila obvezana vratiti tužiteljicu na posao, time da je prethodno rješenje kojim je tužiteljici prestao radni odnos utvrđeno nezakonitim.

Tužiteljica u ovoj parnici traži od tuženika kao sukcesora Općine Rijeka da joj plati naknadu plaće za vrijeme u kojem nije radila, upravo zbog prije spomenutog nezakonitog rješenja.

U ovom stadiju postupka ostalo je sporno da li je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu, odnosno da li je on u obvezi platiti prije spomenutu naknadu i u kojem opsegu.

Tuženik je svakako jedan od sukcesora bivše Općine Rijeka (čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92), pa je kao takav zajedno s eventualno drugim sukcesorima u solidarnoj obvezi prema tužiteljici za njezino sporno potraživanje.

Tuženik se u reviziji neosnovano poziva na sporazum o preuzimanju nezavršenih predmeta i radnih sporova, koje je zaključio sa Županijom primorsko-goranskom, jer prema tekstu tog sporazuma (toč. 2., koji je zaključen 20. prosinca 1993. godine), strane sporazuma su se suglasile o preuzimanju nezavršenih predmeta - radnih sporova, međutim, prije spomenuti radni spor kojim je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa kod bivše Općine Rijeka, pravomoćno je završen 10. veljače 1993. godine.

Daljnjom toč. 3. spomenutog sporazuma, strane sporazuma su se sporazumjele o preuzimanju nadležnosti o pitanjima zastupanja pred redovnim sudovima, odnosno drugim državnim organima, dok nigdje u tekstu sporazuma strane toga sporazuma nisu preuzele obveze prema određenim radnicima bivše Općine Rijeka, koji su s njom bili u sporu, pa se to zaključuje i za konkretni spor. Zato prigovor tuženika promašene pasivne legitimacije nije osnovan.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za naknadu plaće od srpnja 1991. godine do zaključno prosinca 1994. godine.

U ovom predmetu Općinski sud u Rijeci presudom br. P 1466/92, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Rijeci od 10. veljače 1993. br. Gž 22072/92 poništio je odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljice i predniku tuženika naložio da tužiteljicu vrati na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi.

Sudovi nižega stupnja prihvatili su u cjelosti tužbeni zahtjev kao osnovan, jer su smatrali da je obveza prednika tuženika bila da izvrši pravomoćnu presudu i omogući tužiteljici nastavak rada. U ovom postupku je utvrđeno, da nije došlo do dobrovoljnog izvršenja presude, tj. vraćanja tužiteljice na rad, dok nije utvrđeno da li je tužiteljica zatražila prisilno izvršenje presude u roku od 6 mjeseci od izvršnosti presude kako je propisano čl. 230. Zakona o izvršnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92).

Rok propisan odredbom čl. 230. prije spomenutog zakona u kojem radnik može podnijeti prijedlog za izvršenje radi vraćanja na rad prekluzivni je rok i propuštanjem toga roka radnik gubi pravo vratiti se na rad, slijedom čega gubi pravo na potraživanja temeljem rada (plaće) i zahtjev tužiteljice za isplatu plaće ako je istekao prekluzivni rok od 6 mjeseci u kojem je mogla podnijeti prijedlog za izvršenje presude radi vraćanja na rad nebi bio osnovan po stajalištu ovoga suda.

Danom donošenja presude žalbenog suda (10. veljače 1993. godine - dan pravomoćnosti presude) zahtjev tužiteljice je osnovan kad je pravomoćnom sudskom presudom poništena odluka prednika tuženika o prestanku njezinog radnog odnosa.

Od dana pravomoćnosti presude, a koji učinak prema tužiteljici proizlazi od dana kada je ona primila presudu žalbenog suda, pa do dana kada je nastupila prekluzija mogućnosti izvršenja presude, osnovanost njezinog zahtjeva ovisi o okolnosti da li je pokušala nastaviti s radom ili ne, jer je obveza radnika da radi i radnik nakon što primi pravomoćnu sudsku odluku kojom je naloženo radnoj organizaciji da ga vrati na rad, treba svojom aktivnosti pokazati volju za radom.

U konkretnom slučaju tužiteljica je kod prednika tuženika radila skraćeno radno vrijeme, tj. pola radnog vremena, za koje je od prednika tuženika primala plaću, dok je drugu polovicu plaće ostvarila od Fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja.

Sudovi nižega stupnja pogrešno ocijenivši da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete dosudili su tužiteljici na ime naknade plaće i dio koji joj je bio u obvezi platiti spomenuti fond, smatrajući da joj je prednik tuženika uzrokovao štetu u cjelosti.

Međutim, u konkretnom sporu ne radi se o naknadi štete već o naknadi neisplaćene plaće, tj. onoga što je tužiteljici bio dužan platiti prednik tuženika ili sam tuženik.

Zbog pogrešnog pravnog stajališta sudovi nižega sutpnja nisu utvrdili odlučne okolnosti u ovome sporu kako bi se moglo odlučiti o tužiteljičinu zahtjevu za isplatu plaće, zbog čega je pravilno primjenjujući materijalno pravo trebalo prihvatiti reviziju tuženika po odredbi čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku i ukinuti pobijanu presudu kao i presudu suda prvoga stupnja, te predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku taj sud će utvrditi dan kad je tužiteljica primila presudu žalbenog suda, zatim dan kad je nastupila prekluzija mogućnosti izvršenja presude kojom je naloženo vraćanje na rad, te da li je ona i na koji način pokušala nastaviti s radom nakon što je primila pravomoćnu sudsku odluku kojom je poništena odluka o prestanku njezinog pravnog odnosa i predniku tuženika naloženo da ju vrati na rad, kao i iznos koji je prednik tuženika bio dužan plaćati tužiteljici kao plaću za pola radnog vremena. Nakon toga taj sud će donijeti novu i na zakonu osnovanu presudu.

U Zagrebu, 6. svibnja 1999.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.