I Kž-270/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 270/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Jelić Katice, Šibl Neve i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.V. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 21. veljače 1995. br. K-2/95, u sjednici održanoj 12. lipnja 1996., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.V.,

p r e s u d i o j e :

Žalba opt. M.V. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M.V. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, pa je za to krivično djelo, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Ujedno je optuženiku, na temelju čl. 63. OKZRH, izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine, u koju mu je, na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunato vrijeme od šest mjeseci na koje mu je rješenjem suca za prekršaje oduzeta vozačka dozvola.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP, optuženik je oslobođen od dužnosti snašanja troškova ovog krivičnog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju M.P., odvjetniku iz R., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, kazna koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku zbog počinjenog krivičnog djela nije prestroga, budući da odgovara okolnostima konkretnog slučaja, ličnosti samog počinitelja, a poglavito društvenoj opasnosti inkriminiranog krivičnog djela.

Naime, optuženik je skrivio predmetnu prometnu nesreću u stanju očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju s koncentracijom od 2,85 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, što znači da je bio u teško pijanom stanju, pa ta okolnost, uz težinu nastupjele posljedice kojom prilikom je jedna mlada osoba izgubila život, ne opravdava blaže kažnjavanje optuženika.

S druge strane, sud prvog stupnja je prilikom izbora vrste i visine kazne imao u vidu sve olakotne okolnosti, pa tako optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, doprinos u domovinskom ratu, kao i činjenicu da je sam pogođen smrću svoje djevojke, te je pravilnom ocjenom tih okolnosti osnovano zaključio da će se i ublaženom, dakle, kaznom zatvora manjom od tri godine, koliko zakon minimalno propisuje za to krivično djelo, moći na optuženika u dovoljnoj mjeri utjecati da više ne čini takva i slična krivična djela.

Zbog toga, tvrdnja žalbe da je sud prvog stupnja podcijenio značaj olakotnih okolnosti nije utemeljena.

Isto tako, niti druge u žalbi istaknute okolnosti (držanje optuženika nakon počinjenog djela, pokušaj kontakta s obitelji pokojnice, osobne prilike optuženika i njegova nezaposlenost), u konkretnom slučaju, nisu okolnosti potrebnog značaja da bi dovele do smanjenja već ionako blage kazne.

Što se tiče izrečene sigurnosne mjere iz čl. 63. st. 1. OKZRH, treba reći da je ista izrečena u skladu sa zakonskim uvjetima, a u cilju otklanjanja uvjeta koji mogu utjecati da optuženik ubuduće čini krivična djela.

Slijedom izloženog, dakle, žalba optuženika nije osnovana, pa ju je, u skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP, trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. lipnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Potrebica Ante v.r.