Revr-823/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 823/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Ž. iz K., zastupanog po punomoćnici I. Z., odvjetnici iz L., protiv tuženika TPS L. d.o.o. iz L., zastupanog po punomoćnicima J. T., odvjetnici iz B. i V. B. te L. L., dipl. pravnicama kod tuženika, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli, broj Gž- 2677/07-2 od 30. srpnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu broj P- 16/06-22 od 10. studenog 2006., u sjednici održanoj 11. ožujka 2008.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se poništi odluka direktora tuženika i obavijest o isteku ugovora o radu broj … od ..., te da se utvrdi da je po samom zakonu tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova KV radnika, te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto KV radnika i da mu tuženik prizna sva prava iz radnog odnosa od ..., pa do ponovnog vraćanja na radno mjesto KV radnika.

Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženi isplati na ime neisplaćene brutto plaće, iznos od 38.702,92 kune sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečno dospijevajuće iznose počev od svakog 15. u mjesecu, sa početkom od 15. veljače 2006., pa mjesečno do isplate, na iznose i sa tijekom pobliže opisanim u toč. IIII. izreke prvostupanjske presude.

Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika da mu je dužan isplaćivati na ime neisplaćene bruto plaće iznos od 4.854,09 kn mjesečno, sa početkom od 1. rujna 2006. pa do ponovno vraćanja na radno mjesto KV radnika, najkasnije svakog 15. u mjesecu za protekli mjesec, s time da je zaostale iznose dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

U toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.860,00 kn u roku od 8 dana, dok je u toč. IIII. izreke odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj u kojoj se poziva na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se revizija prihvati, a pobijane presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno traži troškove revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP), u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga, ovaj revizijski sud ne nalazi da bi u donošenju pobijane presude bilo pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tužitelj sa tuženikom sklopio više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, počevši ... pa do ..., s time da je do ... ugovor o radu s tuženikom sklopio za radno mjesto "glodač", a da je od tada pa nadalje takve ugovore o radu sklapao za radno mjesto "KV radnik broj …". Utvrđeno je da je takvo njegovo radno mjesto bilo vezano za proizvodnju i to još od zaključenja ugovora o radu od ... godine i da je uvijek obavljao tužitelj za tuženika tokarske poslove.

Nadalje je utvrđeno da je tuženik u prosincu 2005. obavijestio tužitelja da više neće sklapati ugovor o radu i obavijestio ga da mu radni odnos prestaje sa ...

Sporno je između stranaka u ovoj pravnoj stvari je li tužitelj, obavljajući kod tuženika navedene poslove temeljem više uzastopno sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, kroz navedeno vremensko razdoblje od …, s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Iz toga, naime, proizlazi spornim je li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe čl. 15. st. 2. (ranije čl. 10.) Zakona o radu ("Narodne novine" broj 114/03, pročišćeni tekst – dalje: ZR) prema kojoj zakonskoj odredbi bi se radni odnos tužitelja sa tuženikom smatrao radnim odnosom na neodređeno vrijeme ako bi bile ispunjene pretpostavke da je tužitelj kod tuženika radio na istim poslovima u neprekinutom razdoblju duže od tri godine temeljem više zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme.

Sud prvog stupnja smatra neosnovanim tužbeni zahtjev, a prema kojem tužitelj traži da se utvrdi da je temeljem višestruko sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme s tuženikom, zapravo sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa da, slijedom toga, tuženik treba omogućiti tužitelju rad i povratak na rad na iste poslove i isplatiti mu zaostale plaće. Naime sud smatra da tužitelj nije kroz ovo razdoblje obavljao iste poslove budući da je izvršavao radne zadatke u različitim proizvodnim procesima.

Suprotno tome, sud drugog stupnja smatra da je, sud prvog stupnja pravilno zaključio neosnovanost tužbenog zahtjeva, ali iz razloga jer da na konkretni slučaj ne dolazi u primjenu odredba iz čl. 15. st. 2. (ranije čl. 10.) ZR, budući da nije ispunjena pretpostavka rada tužitelja kod tuženika duže od tri godine na istim poslovima.

Pravilan je zaključak suda drugog stupnja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva iz, po tom sudu, navedenih razloga.

Naime, prema odredbi čl. 15. st. 2. ZR propisana je zabrana poslodavcu da s radnikom sklopi jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos zasniva na istim poslovima za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim odgovarajućih iznimaka, ali koje u konkretnom slučaju ne dolaze u primjenu.

Odredbom iz čl. 15. st. 5. ZR propisano je da će se za slučaj da je poslodavac s radnikom sklopio takav ugovor o radu na određeno vrijeme, protivno navedenoj zakonskoj odredbi, smatrati da je takav ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme.

Navedena izmjena ZR predviđena čl. 15. st. 5. ovog zakona stupila je na snagu donošenjem Izmjena i dopuna ZR od 19. srpnja 2003. (NN 114/03) Prema tome, samo se od tada na radni odnos tužitelja može primjenjivati navedena zakonska odredba.

Prema tome, računajući od stupanja na snagu Izmjena ZR iz 2003. godine, pa do 31. ..., kada je tuženik kao poslodavac obavijestio tužitelja da mu radni odnos prestaje istekom vremena na koji je ugovor o radu bio zaključen 2003., to se u konkretnom slučaju nije ispunio uvjet rada tužitelja kod tuženika duže od tri godine na istim poslovima. Zbog toga, a kako se u konkretnom slučaju nije ispunila pretpostavka iz čl. 15. st. 2. ZR, to se, suprotno reviziji tužitelja, ne može smatrati da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Točno je, a što i sam tužitelj navodi u reviziji, da je za poslodavca postojala zabrana sklapanja više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme kroz razdoblje dulje od tri godine i prije donošenja Izmjena ZR iz 2003., no, sve do navedenih Izmjena iz 2003. postojala je na strani poslodavca samo prekršajna odgovornost za slučaj kršenja ove zabrane. Međutim nije bila predviđena zakonska mogućnost presumpcije sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme za slučaj kršenja ove zabrane od strane poslodavca, koja je uspostavljena tek odredbom iz st. 5 čl. 15. Izmjena ZR iz 2003.

Zato revizijskim navodima pobijana presuda ničim nije dovedena u sumnju.

Stoga je reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 11. ožujka 2008.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.