Rev-1881/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1881/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice mldb. B. O., koju zastupa zakonska zastupnica M. O. iz B., a ovu punomoćnik R. D., odvjetnik iz Č., protiv tuženika V. P. i Z. P., oboje iz B., koje zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G. i H. M., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 25. siječnja 1996. godine broj Gž-28/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 27. rujna 1995. godine broj P-1048/94, u sjednici održanoj 10. svibnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom su tuženici obvezani platiti mldb. tužiteljici 12.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. rujna 1995. godine do isplat, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.020,00 kn, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, istaknuvši da propuštanje odgovarajuće pažnje majke mldb. tužiteljice radi sprečavanja približavanja djeteta njihovom psu predstavlja doprinos mldb. tužiteljice nastanku štetnog događaja, te da je šteta previsoko odmjerena. Predložili su ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva ili pak dosuđenje manjih iznosa naknade štete.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Neosnovana je tvrdnja revidenata da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je dana 26. rujna 1994. godine došlo do kontakta mldb. tužiteljice i psa tuženika prilikom mimoilaženja u šetnji pločnikom,

- da je tužiteljica imala tri i pol godine i da je šetala s majkom, koja ju nije držala za ruku,

- da je tuženica V.P. vodila psa - njemačkog ovčara, starog jednu i pol godinu, na povodcu bez zaštitne košare,

- da je pas srušio mldb. tužiteljicu i ugrizao je za leđa, čime joj je nanio laku tjelesnu povredu,

- da je mldb. tužiteljica nakon ozljeđivanja trpjela jake tjelesne boli 1 dan, srednje 1 dan i slabe 2-3 dana,

- da je mldb. tužiteljica trpjela i strah koji je ostavio posljedice na njenoj dječjoj psihi, tako da je primarni strah u vrijeme samog povređivanja bio vrlo jak, zatim i jaki sekundarni strah, koji je mogao izazvati promjene u vidu ponovnog mokrenja u krevet, straha od izlaska na ulicu, agresivnosti prema drugima i sebi (ugrizla više puta brata blizanca i sebe za nogu), a kojeg će se moći osloboditi uz pomoć psihologa, ali je trajanje terapije nepredvidivo.

Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da pas njemački ovčar, star jednu i pol godinu, uslijed svoje građe i prirodnih osobina predstavlja povećanu opasnost za okolinu zbog mogućnosti napada na ljude ili druge životinje. Zbog toga je odgovornost tuženika utemeljena na objektivnoj odgovornosti u smislu čl. 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje ZOO).

Tuženici su se kao imaoci u smislu čl. 177. st. 2. i 3. ZOO mogli osloboditi odgovornosti da su dokazali da je šteta nastala isključivo radnjom oštećene mldb. tužiteljice ili treće osobe, koju oni nisu mogli predvidjeti i čije posljedice nisu mogli izbjeći ili otkloniti, odnosno djelomično se osloboditi odgovornosti ako je doprinos oštećene nastanku štete djelomičan.

Okolnost da u šetnji pločnikom, predviđenim za kretanje pješaka, majka mldb. tužiteljice nije držala za ruku svoje troipolgodišnje dijete - tužiteljicu, ne predstavlja takvo ponašanje koje bi moglo uzrokovati nastalu štetu. Stoga je neosnovan prigovor suodgovornosti tužiteljice za nastanak štetnog događaja.

Revizijskim navodima upućuje se i na pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja drukčijim prikazivanjem činjenica koje su prethodile kontaktu između mldb. tužiteljice i psa tuženika, ali u smislu čl. 385. st. 3. ZPP revizijski sud nije ovlašten ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Kada se imaju u vidu sve relevantne okolnosti slučaja u smislu čl. 200. ZOO, osobito jačina i trajanje pretrpljenih fizičkih boli i straha, i po ocjeni ovog suda iznos od 2.000,00 kn za pretrpljene boli i iznos od 10.000,00 kn za pretrpljeni strah predstavljaju pravičnu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu koju je mldb. tužiteljica pretrpjela.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva do iznosa od ukupno 12.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, o reviziji tuženika odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 10. svibnja 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.