Us-11809/2005-4 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-11809/2005-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Smiljana Mikuša kao predsjednika vijeća, Dubravke Markt i Ante Galića kao članova vijeća, te sudskog savjetnika Igora Prokurice kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. F. iz K., koga zastupa B. K., odvjetnik iz N., protiv rješenja tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/05-

01/338, ur.broj: 513-04/05-02 od 11. studenog 2005., radi naplate javnih davanja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2009.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Carinarnice R., klasa: UP/I-415- 02/04-01/126, ur.broj: 513-02-45/98-05-22 od 23. lipnja 2005., kojim je tužitelj obvezan na plaćanje iznosa od 20.857,26 kn obračunatog na ime posebnog poreza na plovila u iznosu od 6.000,00 kn i poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 14.857,26 kn, kao i platiti iznos od 13.164,35 kn koji se odnosi na kamate obračunate na neplaćeni iznos duga za razdoblje od 7. kolovoza 2001. do dana donošenja prvostupanjskog rješenja. Ujedno je dužan platiti daljnje kamate za neplaćeni iznos kamata koje teku od dana donošenja prvostupanjskog rješenja pa do uplate.

Tužitelj pobija zakonitost osporenog rješenja iz razloga navedenih u članku 10. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome navodi da je ranijim pravomoćnim konačnim rješenjem u istoj stvari utvrđeno da je za potraživanje carine nastupila zastara, to je u konkretnom slučaju je nastupila i prekluzija u pogledu potraživanja pertinentnih obveza u vezi carine (posebni porez na plovila i PDV). Naime, ako nema valjanog pravnog osnova za naplatu carine, nema niti valjanog pravnog osnova za obračun onih davanja koji se zasnivaju na obvezu plaćanja carine.

Visina tih davanja ne može se valjano izračunati ako ne postoji osnovica, a osnovica pravno ne postoji poslije 21. srpnja 2004. godine tj. nakon isteka tri godine od dana nastanka uvoznog duga (21. srpnja 2001.). Kada bi i postojala obveza da se naplate aksesorna davanja, napominje da je nastupila i relativna zastara za potraživanja poreza i kamata sukladno članku 90. stavak 1. Općeg poreznog zakona, jer je tužitelj izvršio privremeni uvoz vozila dana 21. srpnja 2001. godine, a rješenje upravnog tijela je od 12. kolovoza 2004. godine. Dakle, od dana izvršenog uvoza do dana donošenja prvog upravnog akta u istoj stvari proteklo je više od tri godine, a da pritom u međuvremenu nisu poduzete nikakve radnje u vezi izvršenog uvoza.

Ističe, da za valjanu ocjenu zadovoljavanja propisanih uvjeta u konkretnoj stvari, relevantno je uobičajeno mjesto boravišta carinskog dužnika, te je bitno utvrditi gdje je imao uobičajeno mjesto boravka na području Republike Hrvatske ili na području neke treće zemlje. Navodi, da je državljanin Republike Hrvatske i SR Njemačke, te da u SR Njemačkoj ima uobičajeno mjesto boravišta. Ukazuje da to što je većinski udjelnik u dva trgovačka društva s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u Republici Hrvatskoj u kojima ima zasnovan ugovorni radni odnos, čime „automatski“ stječe status osiguranika HZZO-a i HZMO-a.

Međutim, on svoj rad obavlja izvan sjedišta društva, isključivo izvan Republike Hrvatske, konkretno u SR Njemačkoj, gdje ima uobičajeno mjesto boravka. Smatra da je u vrijeme puštanja predmetnog vozila u postupak privremenog uvoza, a i u vrijeme nakon toga, zadovoljio sve uvjete za ostvarivanje prava na privremeni uvoz u skladu s Anexom C) Istambulske konvencije, jer je u postupku privremenom uvoza prijavio plovilo za privatnu potrebu kod Ispostave Lučke kapetanije, plovilo je bilo registrirano na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza i tužitelj ima pretežito i uobičajeno boravište na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza.

Nadalje, tužitelj napominje da u Republici Hrvatskoj ima formalno-pravno prebivalište u skladu sa Zakonom o prebivalištu i boravištu građana, međutim nema boravište u Republici Hrvatskoj, te uobičajeno boravi u SR Njemačkoj. U Republici Hrvatskoj boravi samo povremeno i to u vezi posla i odmora, te pretežiti dio (u prosjeku od 220 do 250 dana godišnje) boravi izvan Republike Hrvatske tj. u SR Njemačkoj gdje s obzirom na postojanje državljanstva legalni rezident gdje plaća porez na temelju činjenice da tamo i pretežito boravi. Zaključno navodi, da obzirom na pogrešno utvrđeno činjenično stanje materijalno je pravo pogrešno primijenjeno, te da je pogrešno utvrđeno da nema uobičajeno mjesto boravka u inozemstvu, te da je upitna primjena Anexa C) Istambulske konvencije koja upotrebljava termin „brod“ koji je definiran Pomorskim zakonikom čija bi duljina trebala biti veća od 12 metara, dok je njegovo plovilo kraće od 8 metara.

Predlaže da Sud u smislu odredbe članka 34. Zakona o upravnim sporovima odobri održavanje usmene rasprave, a podredno da tužbu uvaži i pobijano rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže Sudu da tužbu odbije.

Tužba nije osnovana.

Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj ishodio kod Lučke kapetanije - Ispostava O. 21. srpnja 2001. godine prijavu dolaska i boravka strane jahte ili brodice u teritorijalnom moru i unutrašnjim morskim vodama Republike Hrvatske pri čemu je priložio isprave da je plovilo registrirano dana 20. srpnja 2001. godine kod nadležmih tijela Republike Guinee Bissau, te je strano plovilo, nad kojim nije bio proveden postupak puštanja u slobodan promet, koristio u statusu privremenog uvoza. U toj prijavi je navedeno da je vlasnik plovila registarske oznake … s imenom T., dužine 6,10 m, tužitelj M. F. s prebivalištem u SR Njemačkoj, a kao dokaz je priložio njemačku putovnicu, broj: ...

Odredbom članka 145. Carinskog zakona ("Narodne novine", broj: 78/99, 94/99, 117/99, 73/00, 92/01 i 47/03) propisano je da se u postupku privremenog uvoza u carinskom području Republike Hrvatske može dopustiti uporaba strane robe s potpunim ili djelomičnim oslobođenjem od plaćanja uvozne carine i izuzećem od trgovinskih mjera, koja je namijenjena ponovnom izvozu u nepromijenjenom stanju, osim uobičajenog obezvređenja nastalog uporabom te robe.

Prema odredbi članka 5. stavka 1. točke b) Anexa C. Konvencije o privremenom uvozu ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 16/98) osoba sa prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza ima pravo na korištenje privremenog uvoza plovila u privatne svrhe uz potpuno oslobođenje od plaćanja carine i poreza. Navedenu pogodnost koristio je i tužitelj, s obzirom da iz podataka koje je predočio prilikom podnošenja navedene prijave proizlazi da ima prebivalište na teritoriju izvan teritorija Republike Hrvatske tj. u Njemačkoj.

Iz podataka u spisu predmeta nadalje proizlazi da je Carinarnica po službenoj dužnosti izvršila provjeru ispunjenja uvjeta sadržanih u članku 5. stavku 1. točci b) Anexa C. Konvencije o privremenom uvozu predmetnog plovila koje je privremeno uvezeno uz potpuno oslobođenje od plaćanja carine i poreza. Provjerom kod nadležnih tijela Carinarnica je utvrdila da tužitelj ima prijavljeno prebivalište i uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj, i to u K., da posjeduje dvojno državljanstvo (njemačko i hrvatsko), te da je isti od 1. svibnja 2001. godine kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje prijavljen kao osoba u radnom odnosu kod trgovačkog društva M.-d. n. d.o.o. iz K. i kod trgovačkog društva O. d.o.o. iz K. s radnim vremenom u svakom trgovačkom društvu po četiri sada dnevno. Kod Hrvatskog zavod za mirovinskog osiguranje tužitelj je u trgovačkom društvu M.-d. n. d.o.o. prijavljen kao član uprave od 1. srpnja 2001. godine, četiri sata dnevno, a u trgovačkom društvu O. d.o.o. od 1. svibnja 2001., četiri sata dnevno, iz čega proizlazi da je korisnik odobrenja u trenutku puštanja robe u predmetni postupak bio osoba s prebivalištem i uobičajenim mjestom boravka u Republici Hrvatskoj.

Navedene činjenice tužitelj niti ne osporava, međutim, tvrdi da je ima uobičajeno mjesto boravišta u SR Njemačkoj (u prosjeku oko 220 do 250 dana godišnje) te od tamo obavlja svoj posao u Republici Hrvatskoj. Naime, nije sporno da tužitelj ima hrvatsko i njemačko državljanstvo, međutim, sukladno članku 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91 – 113/93) državljanin Republike Hrvatske koji ima i strano državljanstvo smatra se pred tijelima državne vlasti Republike Hrvatske isključivo hrvatskim državljaninom sa svim pravima i obvezama koje to državljanstvo nosi. Dolaskom u Republiku Hrvatsku tužitelj se ne može deklarirati kao stranac, uz predočenje stranih dokumenata, te uživati pogodnosti stranca u državi čiji je državljanin. Dakle, u konkretnom slučaju proizlazi da tužitelj nema pravo na privremeni uvoz plovila, s obzirom da se radi o domaćoj osobi koja živi i ima stalno prebivalište u Republici Hrvatskoj jer nisu kumulativno ispunjeni propisani uvjeti za privremeni uvoz iz članka 5. Anexa C) Konvencije za privremeni uvoz. Činjenica da je tužitelj državljanin Republike SR Njemačke i da tamo plaća porez, nije od utjecaja na ovaj postupak, jer je tužitelj dužan podmiriti porez na prihode koje je ostvario u Republici Hrvatskoj kao i svaki drugi hrvatski državljanin, a isto je tako bio dužan kao državljanin Republike Hrvatske kod uvoza stranog polovila platiti dugovanje, kako je određeno prvostupanjskim rješenjem, što je uz iscrpno i detaljno obrazloženje pravilno potvrdilo tuženo tijelo.

Tužitelj neosnovano prigovara da je zbog zastare glavnog potraživanja – carine u ovom slučaju nastupila i prekluzija u pogledu potraživanja pertinentnih obaveza u vezi carine, a to posebni porez na plovila i PDV. Obzirom da su za ta davanja predviđeni različiti rokovi zastare, iako je carinski dug pao u zastaru, nije nastupila zastara u pogledu plaćanja posebnog poreza na plovila i PDV-a za koji je zastara propisana člankom 90. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 127/00, 86/01 i 150/02). Naime, tužitelj smatra da je nastupila relativna zastara u pogledu ovih dugovanja, što nije točno, jer se u smislu članka 91. citiranog Zakona, tijek zastare prekida svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku. Iz spisa predmeta je razvidno da je tužitelju Carinarnica R. uputila dopis 7. lipnja 2004. godine, tako da je prekinut tijek relativne zastare, dok je u smislu članka 92. Općeg poreznog zakona, apsolutni rok zastare šest godina.

Zbog svega navedenog, Sud nalazi da navodi tužbe nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer u njima nije istaknut niti jedan relevantan razlog zbog kojeg bi se dokazi u postupku ukazali manjkavim te time dovela u sumnju njihova vjerodostojnost. Stoga, prema ocjeni Suda, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer je isto doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu zakona.

Trebalo je stoga temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92, 77/92) tužbu kao neosnovanu odbiti.

U Zagrebu 19. ožujka 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Igor Prokurica, v.r.

Smiljan Mikuš, v.r.