Croatian Supreme Court dismisses appeal on contract termination, upholding lower court's finding of intolerable cohabitation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment terminating a lifelong support contract. The appellant argued for a retrial based on procedural errors and misapplication of substantive law regarding the contract's validity. The court rejected these claims, noting the appellate court properly exercised its independent fact-finding powers and that the appellant's arguments regarding contract invalidity were legally inconsistent with the grounds for termination.
Legislator headnote
AI generatedčl. 373.a. ZPP; čl. 393. ZPP: The appellate court may independently ascertain facts and amend the first-instance judgment based on evidence in the file, and an appeal based on a 'serious violation of procedural rules' is inadmissible if the appellate court provides clear reasons not contradicted by the record, while an appeal based on 'misapplication of substantive law' fails if the appellant's legal arguments contradict the factual basis of their own claim.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2821/2014-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek, članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz A., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u D. S., protiv tuženice K. K. T. iz S., koju zastupa punomoćnik S. N.-P., odvjetnik u S., radi raskida ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8434/13-2 od 28. siječnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu broj P-417/10-47 od 30. svibnja 2012., u sjednici održanoj 4. prosinca 2019.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom je presudom odlučeno:
" I. Raskidaju se Ugovori, nazvani Ugovori o darovanju nekretnina upisanih u zk.ul.612 k.o. A., ZK odjela Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, č.k.br.589 kuća i dvorište u selu u površini od 6718 m2, a koji su zaključeni dana 22. prosinca 2004. godine između tužitelja kao darovatelja i tuženice kao daroprimca, te ovjereni kod Javnog bilježnika M. Č. iz S., ovjereni pod brojem OV-23317/2004. i OV-23318/2004. od dana 27. prosinca 2004. godine, a koji su Ugovori po svojem sadržaju i smislu Ugovori o dosmrtnom uzdržavanju, zbog neizvršavanja obveze od strane tužene, te zbog toga što su odnosi među njima toliko poremećeni da je zajednički život očito nepodnošljiv.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 24.218,75 kuna (dvadesetčetiritisućedvjestoosamnaestkunasedamdesetpetlipa) u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 20.468,75 kuna (dvadesettisućačetiristošezdesetosamkunasedamdesetpetlipa)."
Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev koji je tom presudom prihvaćen.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači drugostupanjsku presudu ili da je ukine i vrati predmet drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženica je predložila odbaciti reviziju kao nedopuštenu ili odbiti je kao neosnovanu i postavila je zahtjev za naknadu troška sastava tog podneska.
Revizija nije osnovana.
Pobijana drugostupanjska presuda donesena je prema odredbama čl. 373.a ZPP pa protiv nje stanke mogu izjaviti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toga Zakona, a na temelju odredbe njegove toč. 3.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu tužiteljeve revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, vodeći računa o tome da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi i da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.
Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se raskinu ugovori pobliže opisani u izreci prvostupanjske presude, koji je utemeljen na tvrdnji da se, prema njihovu sadržaju i smislu, radi o ugovorima o dosmrtnom uzdržavaju te da su ostvarene zakonske pretpostavke za njihov raskid zbog neizvršavanja obveza tuženice kao davateljice uzdržavanja te zbog takvog poremećaja odnosa među strankama da je njihov zajednički život nepodnošljiv. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da su parnične stranke 22. prosinca 2004. sklopile u pisanom obliku dva „Ugovora o darovanju nekretnina“, na koja oba je tužitelj svoj potpis javnobilježnički ovjerio,
- da je na temelju onog od ta dva ugovora koji je ovjeren pod brojem Ov-23317/04, i prema kojem je tužitelj tuženici darovao nekretnine, u zemljišnim knjigama izvršena uknjižba prava vlasništva na određenim nekretninama u korist tuženice,
- da je pod brojem Ov-23318/04 ovjeren tužiteljev potpis i na drugom ugovoru, nazvanom također „Ugovor o darovanju“, kojim je tužitelj također tuženici darovao jednu od nekretnina istovjetnu onoj iz prethodno navedenog ugovora, kao i pokretnine, ali se tim drugim ugovorom, za razliku od prethodno navedenog, tuženica i obvezala da će do kraja života uzdržavati tužitelja uz podrobniji opis sadržaja te njene obveze,
- da tuženica nije ispunila ugovorne obveze, nije više s tužiteljem u bračnoj zajednici te je među njima došlo do poremećaja odnosa.
Stoga prvostupanjski sud zaključuje da „ima mjesta primjeni članka 119. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03) za raskid Ugovora koji po ocijeni suda ima elemente ugovora o doživotnom uzdržavanju“ zbog čega je tužbeni zahtjev osnovan. Ispitavši po tuženičinoj žalbi prvostupanjsku presudu drugostupanjski je sud našao da je u njenom donošenju počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni izvedenim dokazima te da je obrazloženje prvostupanjske presude proturječno i nelogično.
Drugostupanjski sud, ovlašću iz odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, utvrđuje:
- da proizlazi kako su stranke zaključile dva pravna posla, odnosno da su proturječni zaključci prvostupanjskog suda da se radi o jednom pravnom poslu, i to ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju,
- da ne proizlazi da je volja stranaka bila zaključiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, jer je to proturječno činjenici da je ugovor koji je ovjeren pod brojem Ov-23317/04 proveden u zemljišnim knjigama, iz čega proizlazi da je izvršen ugovor o darovanju, kao da ni iz jednog od dokaza ne proizlazi da su stranke postigle suglasnost volja da zaključe ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, niti o okolnostima i uvjetima izvršavanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kao i da iz iskaza stranaka i svjedoka proizlazi da je tužitelj u više navrata iskazao da je tužiteljicu darovao, a takvu izjavu da je dao i pred Općinskom državnim odvjetništvom u D. S.
Stoga drugostupanjski sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
Što se revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tiče, osim što je tužitelj u reviziji naveo da je ta povreda učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, nije određeno naveo o kojoj se povredi radi, ali je, s obzirom na revizijske navode da drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni da su u suprotnosti s dokazima u postupku i da su proturječni, za zaključiti da se tužitelj poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Prije svega, valja istaknuti kako tužitelj, prigovarajući jasnoći obrazloženja drugostupanjske presude, zapravo ističe da je drugostupanjski sud sam ocijenio provedene dokaze drukčije od prvostupanjskog suda „iako je ... o tim iskazima saznavao samo posredno iz zapisnika i realno nije u mogućnosti ocjenjivati njihovu vjerodostojnost“.
Međutim, odredbama čl. 373.a. ZPP, na koje se drugostupanjski sud i izričito pozvao, ovlašćuju drugostupanjski sud da sam utvrdi činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze te da, prema tom utvrđenju, prvostupanjsku presudu preinači (st. 1. toč. 2.), pa i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. toga Zakona (st. 3.).
U pobijanoj je presudi drugostupanjski sud dao jasne razloge glede činjenica koje je utvrdio primjenom navedene ovlasti, a ti razlozi nisu protivni sadržaju isprava u predmetnom spisu i dokazima koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku. Naime, iz sadržaja zapisnika sastavljenih na ročištima na kojima je saslušan tužitelj kao stranka, doista proizlazi da je iskazao kako mu je namjera bila darovati tuženicu, a takvu je izjavu dao i na zapisnik pred Općinskom državnim odvjetništvom u D. S. i to dok je predmetna parnica već tekla.
Stoga ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji obrazlaže isključivo s obzirom na činjenično stanje suprotno onom koje je utvrdio drugostupanjski sud, naime polazeći od toga da je među strankama sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i da su se ostvarile pretpostavke za raskid takvog ugovora.
Pritom je za istaknuti i to da se tužitelj poziva i na tvrdnje o činjenicama na temelju kojih, ako postoje, predmetni tužbeni zahtjev ionako ne bi bio osnovan.
Naime, iako tvrdi kako je među strankama, na temelju postignute suglasnosti volja, sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, tužitelj tvrdi i da je sud ugovore trebao utvrditi po službenoj dužnosti ništetnima jer su protivni moralu, kao i da „iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj ugovor sklopio u zabludi i to u zabludi u koju ga je namjerno dovela tužena“. Ove činjenice ukazuju zapravo na neosnovanost tužbenog zahtjeva za raskid ugovora zbog činjenice neizvršavanja obveza davateljice uzdržavanja i činjenice poremećenih odnosa između stranaka zbog kojih zajednički život nije moguć. Naime, ako je ugovor ništetan, on nema takve pravne učinke koje bi imao valjan ugovor, pa se ne može tražiti njegov raskid zbog neispunjenja obveza. Ako je pak točno da je tužitelj ugovor sklopio u zabludi, pa i takvoj u koju ga je dovela tuženica, onda se raskid takvog ugovora može tražiti zbog same zablude (čl. 61. st. 2. ZOO) ili prijevare (čl. 65. st. 1. ZOO), na čemu se predmetni tužbeni zahtjev ne temelji.
Stoga ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
S obzirom na navedeno, tužiteljeva je revizija na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
Tuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 4. prosinca 2019.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.