Rev-985/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 985/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Damira Mratovića, mr. sc. Olge Jelčić i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Bjelovara, koga zastupa punomoćnik D. F., odvjetnik u B., protiv tuženika R. d.o.o. iz B., koga zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Z., radi isplate i naknade štete, rješavajući revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 3. travnja 2003. godine, br. Gž-2041/02-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 20. lipnja 2002. godine, br. P-2148/99-94, u sjednici održanoj dana 9. ožujka 2006. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se revizije tužitelja Grada Bjelovara i tuženika R. d.o.o. kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Tuženik R. d.o.o. B. dužan je tužitelju Gradu Bjelovaru kao pravnom slijedniku Fonda za financiranje stambenih i komunalnih djelatnosti Općine Bjelovar isplatiti iznos od 1.403.754,33 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje tekućom od 16. svibnja 2002. godine pa do isplate, te mu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 187.545,32 kn, sve u roku od 15 dana.

II. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate iznad iznosa pod točkom I. izreke presude do zatraženog iznosa 5.852.034,87 kn sa kamatom po stopi od 18% godišnje tekućom od 1. travnja 2002. godine do isplate tužitelj se odbija kao s neosnovanim.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete koji glasi:

'Tuženik je dužan tužitelju s naslova naknade štete isplatiti iznos od 716.349 DEM u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju NBH na dan isplate sa zateznom kamatom koju poslovna banka E. d.d. Z., Poslovnica B. plaća na devizne štedne uloge po viđenju u DEM valuti godišnje, a po stopi od 5% godišnje od 23. listopada 1998. godine do 15 studenoga 1998. godine i po stopi od 3,5% godišnje od 15. studenoga 1998. godine do isplate.'"

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u cijelosti.

Tužitelj je izjavio reviziju protiv dijela nižestupanjskih presuda kojima je odbijen tužbeni zahtjev i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinače i prihvati tužbeni zahtjev u tom dijelu.

Tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava i predložio je da se nižestupanjske presude ukinu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na revizije nije odgovoreno niti se je o njima izjasnio nadležni državni odvjetnik. Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema reviziji tužitelja drugostupanjski sud je povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03; dalje ZPP) koje sadrže pravila o teretu dokazivanja, jer je uzeo da se postojanje više sile presumira, uz to da pobijana presuda ne sadrži razloge o žalbenim navodima glede odgovornosti tuženika za neispunjenje ugovora, kao i da žalba nije raspravljena u dijelu kojim se pobija toč. III. izreke prvostupanjske presude. Drugostupanjski sud da pogrešno smatra, da je tužitelj ukazivao na pogrešnu primjenu odredbe čl. 353. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO), pa zbog svih tih razloga da se pobijana presuda ne može ispitati.

Iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je razlog neispunjenja ugovora o isporuci stanova tuženika tužitelju nastupanje ratnog stanja nakon njegova sklapanja, tako da gradnja nije bila moguća ne krivnjom tuženika.

Prema odredbi čl. 221. st. 4. ZPP ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate. Stoga kada je sud kao temelj za svoj zaključak uzeo općepoznatu činjenicu o postojanju ratnog stanja na području B., gdje je tuženik trebao izgraditi stanove, te posljedice takvog stanja (učestale mobilizacije zbog ratnih zbivanja – str. 5. zadnji stavak prvostupanjske presude) nisu povrijeđena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP), jer se radi o općepoznatoj činjenici .

Točka III. izreke prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 716.349,00 DEM u protuvrijednosti kuna, koju je prema navodima tužitelja on pretrpio zbog raskida ugovora sklopljenog s tuženikom. Iz obrazloženja drugostupanjske presude je vidljivo, da prema stajalištu toga suda do raskida ugovora stranaka nije došlo krivnjom tuženika, stoga i da ne postoji njegova obveza na naknadu štete zbog raskida ugovora. Stoga nije osnovana tvrdnja u reviziji, da je drugostupanjski sud o žalbi odlučio samo u dijelu koji se odnosi na toč. II. izreke prvostupanjske presude. Točno je da u obrazloženju drugostupanjske presude stoji da se tužitelj u žalbi pozvao na odredbu čl. 353. u vezi sa čl. 124. ZOO, iako se radilo o odredbi čl. 523. ZOO (opće pravilo o naknadi štete u slučaju raskida prodaje), očito je da se radi o greški, jer se izneseni razlozi odnose na naknadu štete zbog raskida ugovora, tako da zbog toga pobijana presuda nije nejasna,.

Stoga, po ocjeni ovoga suda nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju tužitelj u reviziji ukazuje, pa kako nije učinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U ovoj pravnoj stvari je utvrđeno da je pravni prednik tužitelja Jedinstvena SIZ, kao kupac s tuženikom, kao prodavateljem u razdoblju od 8. listopada 1990. do 18. ožujka 1991. sklapao ugovore o kupnji 15 stanova s rokom isporuke 30. studenog 1991. godine. Pravni prednik tužitelja je unaprijed u potpunosti podmirio kupovninu u iznosu od tadašnjih 7.513.186 HRD. Budući da tuženik do 28. listopada 1991. godine nije započeo s gradnjom stanova, tužitelj ga je pismeno obavijestio da raskida ugovore. U ovoj pravnoj stvari tužba je podnesena 27. travnja 1992. radi isplate 7.513.860 HRD sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj su 29. listopada 1993. sklopili ugovor o kupoprodaji kotlovnice s priključcima, osnovnim sredstvima i građevinskim objektom, koja je bila procijenjena 31. prosinca 1991.na iznos od 10.183.326 HRD, pa su stranke taj iznos označile kao kupoprodajnu cijenu. Člankom 2. st. 3. rečenog ugovora stranke su se dogovorile da će tužitelj podmiriti dug na način da će umanjiti tražbinu po tužbenom zahtjevu u ovom sporu za iznos ugovorene cijene, a ukoliko dosuđeni iznos po završetku spora u ovom parničnom postupku ne bi bio dovoljan za pokriće cijene za kotlovnicu, da se tuženik odriče prava potraživanja razlike. Na temelju provedenog financijskog vještačenja je utvrđeno da je prijebojem tražbina na dan 29. listopada 1993. godine tuženik isplatio tužitelju 7.513.186 HRD na ime glavnog duga i djelomično obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 2.670,140 HRD, tako da je ostala nepodmirena tražbina tužitelja po osnovi neplaćene zatezne kamate u ukupnom iznosu od 1.403.754.334,06 HRD odnosno 1.403.754,33 kn, koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju.

Revident smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo ocijenivši da tuženik ne odgovara za štetu zbog neispunjenja ugovora zbog okolnosti koje su nastupile nakon njegova zaključenja (čl. 263. ZOO), odnosno zato što je ispunjenje ugovora postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna od strana (čl. 137. st. 1. ZOO), jer pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti za štetu tuženik nije dokazao. Pozivom na Zakon o trgovini (53/91, 73/91, 29/92, 77/92, 109/93) koji je u vrijeme sklapanja ugovora važio, tužitelj ističe da mu je pripadalo pravo na punu restituciju, pa i kroz institut kamate, te da nije bilo mjesta u konkretnom slučaju za primjenu odredbe čl. 279. st. 1. i 2. ZOO, jer se radilo o trgovačkom ugovoru.

Prema odredbi čl. 263. ZOO dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu odnosno da je zakasnio s ispunjenjem zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Saslušanjem svjedoka J. M. i V. A., a s obzirom na opće poznate okolnosti ratnih prilika kroz vrijeme kada je tuženik trebao graditi stanove prema ugovoru sklopljenom s tužiteljem, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik bez svoje krivnje došao u situaciju da nije moga isporučiti tužitelju ugovorene stanove, zbog čega su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neizvršenja ugovora.

Suprotno navodima u reviziji, iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su na izvršenu isplatu kupoprodajne cijene tužitelju od dana izvršene uplate priznate i obračunate zatezne kamate, tako da nisu povrijeđena njegova prava koja proizlaze iz Zakona o trgovini (čl. 32. st. 2. toč. 6.) Pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova, da nakon podmirenja glavnice na neisplaćenu zateznu kamatu, kamata se može zahtijevati samo od dana kada je podnesen zahtjev za njezinu isplatu (čl. 279. st. 1.i 2. ZOO) pri čemu je neodlučno radi li se tražbini iz trgovačkog ugovora.

Dosljedno izloženom nije osnovan revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, zbog čega je reviziju tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

Revizija tuženika nije osnovana.

Kroz razlog bitne povrede odredba parničnog postupka tuženik ustvari pobija činjenično stanje utvrđeno u postupku, glede prave volje stranaka pri sklapanju ugovora o kupoprodaji kotlovnice. Prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega ovaj sud nije ovlašten ispitivati revizijske navode činjenične naravi. Razlozi prvostupanjske presude, koje je prihvatio i drugostupanjski sud, se temelje na cjelovitoj analizi provedenog dokaznog postupka uključujući i ugovor od 29. listopada 1993. godine, tako da nižestupanjske presude sadrže razloge značajne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Zaključiti je stoga da u postupku nije učinjena bitna povreda odredaba ZPP.

Glede prigovora revidenta da je sadržaj spornog ugovora trebalo utvrditi njegovim tumačenjem, što da su propustili učiniti nižestupanjski sudovi i time da su pogrešno primijenili materijalno pravo, istaći je da se prema odredbi čl. 99. ZOO odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim zakonom.

U čl. 2. ugovora o kupoprodaji kotlovnice je rečeno:“ Kupoprodajna cijena ugovorena je na temelju procjene vrijednosti priključaka, osnovnih sredstava i građevinskog objekta prilikom pretvorbe društvenog poduzeća „I.“ u dioničko društvo „I.“ i iznosi 10.183.326 HRD“, dakle cijena kotlovnice u ugovoru je potpuno određena, zbog čega je primjenom odredbe čl. 99. st. 1 ZOO pravilno u skladu sa sadržajem ugovora utvrđena visina kupovnine za kotlovnicu.

Sukladno izloženom ovaj sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo obvezujući tuženika na isplatu kako je određeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude.

Nije u pravu tuženik kada pobija odluku o parničnom trošku, jer je isti pravilno i u skladu s odvjetničkom tarifom dosuđen tužitelju pri čemu je sud vodio računa o uspjehu tužitelja u parnici. Tuženiku nisu mogli biti dosuđeni parnični troškovi, jer zahtjev za njihovu naknadu nije stavio do završetka raspravljanja (čl. 164. st. 3. ZPP).

Revizija tuženika je odbijena kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. ožujka 2006. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivo Grbin, v. r.