Revr-718/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 718/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. S. iz S., zastupane po punomoćnici D. T. K., odvjetnici u S., protiv tuženika Z.b. d.d., F.S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 1623/07 od 14. lipnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-199/97 od 23. listopada 2006., u sjednici održanoj 17. prosinca 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice D. S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji otkaz je tužiteljica dobila od tuženika 27. ožujka 1997. godine.

Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao te da joj vrati izgubljenu zaradu od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa 27. ožujak 1997. godine pa do vraćanja tužiteljice na posao sa zakonskim zateznim kamatama a sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe“.

II. Dužna je tužiteljica naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 80,00 kuna, roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Ta presuda potvrđena je presudom suda drugog stupnja te je odbijena žalba tužiteljice.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužiteljica zbog bitne povrede odreda parničnog postupka i to onih sadržanih u članku 354. stavak 2. točka 6. (u reviziji se navodi stavak 7. no iz obrazloženja revizije vidljivo je da se radi o povredi iz stavka 6 pa se radi o očitoj grješki i u pisanju) i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 88/01 i 117/03 - dalje ZPP ) te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Suprotno navodima tužiteljice činjenica da su ranije u ovom predmetu donesene tri presude po sudu prvog stupnja kojima je udovoljeno tužbenom zahtjevu, a koje su povodom podnesenog pravnog lijeka tužene bile ukinute rješenjima suda drugog stupnja time nije povrijeđeno pravo tužiteljice da raspravlja pred sudom nezakonitim postupanjem sudova.

Tužiteljica je sudjelovala ravnopravno s tuženom tijekom čitavog postupka te joj je stoga dana mogućnost raspravljati pred sudom i to joj pravo nije ničim povrijeđeno, a činjenica da su se presude suda prvog stupnja koje su bile povoljne za tužiteljicu ukinute odlukama suda drugog stupnja ne mogu to dovesti u pitanje.

Također sudovi nižeg stupnja nisu počinili niti povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su odluke jasne, razumljive, potpune i potkrepljenje razlozima koji se mogu ispitati, a utvrđenja suda u suglasju su s ispravama i sadržajem raspravnih zapisnika tijekom postupka.

Među strankama nije sporno da je tužena izvanredno otkazala tužiteljici ugovor o radu od 2. prosinca 1996. (list 1A spisa) odlukom od 26. ožujka 1997. (list 1B spisa).

Sudovi nižeg stupnja tijekom postupka utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica izvršila više osobito teških povreda iz radnog odnosa radeći kod tuženika na radnom mjestu referenta u poslovnici S. temeljem Ugovora o radu od 2. prosinca 1996., tako

- da je 7. ožujka 1997. neovlašteno stornirala uplatu stranke na tekući račun i tek sutradan napravila novu uplatu navedenog iznosa na tekući račun stranke,

- da je 14. i 15. ožujka 1997. u smislu prikrivanja minusa u blagajni falsificirala izvještaj blagajne, te naknadno podmirila taj minus,

- da je 7. ožujka 1997. kada je izvršeno i storniranje uplate stranke u iznosu od 1.000,00 kn, imala na svom računu nedozvoljeni minus od 2.432,63 kn te je uplatom od 1.000,00 kn, koju je izvršila tog dana pokrila nedozvoljeni minus,

- da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu donio 26. ožujka 1997. po pisanoj prijavi od 17. ožujka 1997. učinjenoj od strane šefice poslovnice S., i to zbog navedenih povreda iz radnog odnosa, a koje je okvalificirao osobito teškim obzirom na poslove koje je tužiteljica obavljala i moguće refleksije na ugled banke, pa zbog čega daljnji radni odnos ne bi bio moguć,

- da je tužiteljica svoju obranu iznijela 21. ožujka 1997.,

- da je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava podnijela 10. travnja 1997., koji je odbijen 24. travnja 1997.,

- da u vrijeme donošenja sporne odluke kod tuženika nije bilo utemeljeno zaposleničko vijeće, niti je djelovao sindikat.

Člankom 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95-isp., 64/95- isp., 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje ZR) određeno je da poslodavac može otkazati ugovor o radu bez poštovanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa uvažavajući sve okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji kako je to propisano člankom 114. st. 2. ZR-a.

Prema ocjeni ovog suda činjenica da je tužiteljica kao radnica banke koja radi na poslovima referenta za rad sa stanovništvom te slijedom toga prima i izdaje novac obvezuje je da poslovanje s novcem bude besprijekorno te da tužena kao poslodavac ima potpuno povjerenje u radnike koji rukuju novcem klijenata banke.

Kada radnik postupa na način da mu se u dnevnom poslovanju pojavljuje manjak te tu činjenicu prikriva iskazivanjem lažnog stanja blagajne prikrivajući nastali manjak i podmirujući naknadno nastali manjak kako je to tužiteljica učinila 14. i 15. ožujka 1997. po ocjeni i ovog suda predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa, koja s obzirom da se radi o banci kao novčarskoj ustanovi koja zbog prirode svog poslovanja mora imati nepomućeno povjerenje u radnike koji svakodnevno posluju s štedišama i drugim klijentima banke, sama po sebi predstavlja okolnost koja opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

S obzirom na izloženo kako postupanje tužiteljice od 14. i 15. ožujka 1997. predstavlja osobito tešku povredu obveza iz ugovora o radu koja opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu u ovoj fazi postupka nebitno je kada je tužena kao poslodavac saznala za povredu od 7. ožujka 1997., a kada je tužiteljica stornirala uplatu stranke na njenom tekućem računu i uplatu izvršila tek slijedećeg dana i je li djelatnica banke koja je zamjenjivala privremeno odsutnog rukovoditelja poslovnice saznavši istog dana za navedenu povredu trebala o tome izvijestiti upravu tužene ili je to tek mogla učiniti rukovoditeljica poslovnice koja je odmah po povratku na posao izvještena o postupanju tužiteljice i koja je izvijestila upravu banke prijavom od 17. ožujka 1997.

Stoga nije niti odlučno pitanje je li izvanredni otkaz za ovu povredu ugovora o radu dan unutar prekluzivnog roka od 15 dana u smislu članka 114. st. 2. ZR-a.

Neosnovano tužiteljica prigovora u reviziji i činjenicu što je prije otkaza ugovora o radu izostalo savjetovanje sa zaposleničkim vijećem u smislu članka 145. ZR-a i sindikatom jer takva obveza postoji jedino kada je radničko vijeće formirani kod poslodavca i kada kod poslodavca djeluje sindikat pa sindikalni povjerenik može imati ulogu radničkog vijeća kada ovo ne postoji temeljem odredbe članka 155. st. 3. ZR-a. No kada u vrijeme izvanrednog otkazivanja ugovora o radu radničko vijeće nije formirano a niti su radnici sindikalno organizirani na način da bi postojao sindikalni povjerenik takva obveza na strani poslodavca ne postoji i izostanak savjetovanja prije otkazivanje ugovora o radu ne čini takvu odluku ništavom.

Zbog svih gore navedenih razloga valjalo je reviziju tužiteljice kao neosnovanu odbiti temeljem članka 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. prosinca 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.