Rev-1855/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1855/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. H.-M. iz Z., zastupane po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., protiv tuženih P. P., D. D. i Z. D., svi iz Z., svi zastupani po punomoćniku D. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P. & P. u Z., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2252/11-2 od 1. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-620/09-8 od 24. rujna 2010., u sjednici održanoj 1. srpnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2252/11-2 od 1. ožujka 2011. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da su tuženi dužni se iseliti iz troiposobnog stana u Z. pobliže označenog i navedenog kao u toč. I izreke prvostupanjske presude, a prvostupanjskom presudom u toč. II izreke naloženo je tužiteljici da tuženima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.952,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), navodeći pravno pitanje u svezi primjene odredbe čl. 21. st. 1. i čl. 40. st. 1. podstavak 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZNS). Tužiteljica predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

Tuženi nisu dostavili odgovor na reviziju.

Revizija je osnovana.

Temeljem čl. 392.a st. 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Pravno pitanje koje tužiteljica u reviziji postavlja odnosi se na to da li odredbe čl. 21. st. 1. i čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS-a, nakon prestanka važenja odredbi čl. 21. st. 2. i čl. 40. st. 2. istog Zakona ukinutih odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. daju osnova za samostalnu primjenu, odnosno da li nakon prestanka važenja navedenih zakonskih odredbi postoji zakonska osnova za iseljenje zaštićenog najmoprimca zbog toga što najmodavac u taj stan namjerava useliti svoje potomke.

Kao razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja revidentica se pozvala na to da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije dosada zauzeo jasno pravno shvaćanje u svezi tog pravnog pitanja, te da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova o tom pitanju, odnosno da postoji više nego očigledno različito tumačenje spornih odredbi ZNS-a.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice iz razloga što iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za otkaz ugovora o najmu, a u svrhu useljenja sina tužiteljice u predmetni stan. Pri tome, bez obzira na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud zaključuje da je odredba čl. 21. st. 1. toč. ZNS-a, nakon prestanka važenja odredbe čl. 21. st. 2. istog Zakona, takva da ne daje osnovu za njenu samostalnu primjenu glede otkaza ugovora o najmu ako najmodavac namjerava sam useliti u stan ili namjerava useliti svoje potomke ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati.

Drugostupanjski sud također zaključuje da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, ali samo zbog razloga što nema zakonskog osnova za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu temeljem čl. 21. st. 1. i čl. 40. st. 1. ZNS-a obzirom da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. ukinuo odredbu čl. 21. st. 2. ZNS-a, slijedom čega su te odredbe nepotpune i ne daju osnova za samostalnu primjenu.

Pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova u svezi mogućnosti primjene odredbe čl. 21. st. 1. i čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS-a nisu pravilna, odnosno nije pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da ne postoji zakonska osnova za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu.

Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. ukinuo je odredbu čl. 40. st. 2. ZNS-a. Istom odlukom odlučeno je da ukinuta zakonska odredba prestaje važiti istekom šest mjeseci od dana objave odluke u „Narodnim novinama“, a odluka je objavljena u „Narodnim novinama“, broj 48 od 6. travnja 1998. Ukinutom odredbom čl. 40. st. 2. ZNS-a bilo je propisano da u slučaju iz st. 1. podstavka 1. tog članka najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme samo u slučaju ako je najmoprimcu osigurao drugi useljiv stan pod uvjetima za stanovanje koji nisu nepovoljniji za najmoprimca. Navedena odredba odnosila se na otkazni razlog iz čl. 21. st. 1. ZNS-a. Nakon donošenja citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske zakonodavac nije do danas uredio sporni pravni odnos sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 1998.

Člankom 21. st. 1. ZNS-a propisano je da najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme pored razloga iz čl. 19. tog Zakona, ako u taj stan namjerava useliti sam ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje prema je prema posebnim propisima je dužan uzdržavati, a čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS-a propisano je da zaštićenom najmoprimcu najmodavac može dati otkaz ugovora o najmu stana i pored razloga iz čl. 19. tog Zakona iz razloga propisanog u čl. 21. st. 1. ZNS-a.

Ovaj sud prihvaća pravno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III/135/2003. od 17. ožujka 2009. da činjenica što zakonodavac do danas nije nadomjestio ukinutu odredbu ZNS-a drugom, ne može biti zapreka da vlasnik stana, pozivom na važeću zakonsku odredbu, zahtijeva iseljenje zaštićenog najmoprimca i to iz razloga ako želi sam useliti u taj stan ili želi useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje prema posebnim propisima je dužan uzdržavati. Pravno stajalište da ne postoji zakonska osnova za primjenu odredbe čl. 21. st. 1. odnosno čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS-a bilo bi u suprotnosti sa ustavnom odredbom o jamstvu prva vlasništva i suprotno odredbi čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje Ustav RH), prema kojoj svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi i potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pravno pitanje tužiteljice u reviziji je da se odredba čl. 21. st. 1. i čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS-a može samostalno primijeniti u sudskim postupcima radi iseljenja zaštićenog najmoprimca temeljem tih odredbi, pri čemu odluka o takvom zahtjevu ovisi od utvrđenja konkretnih okolnosti i činjenica u svakom postupku.

U konkretnoj pravnoj stvari prvostupanjski sud utvrđivao je činjenice od kojih ovisi odluka o prihvaćanju ili odbijanju tužbenog zahtjeva tužiteljice (iako je pored toga istaknuta i imperfektnost odredbe čl. 21. st. 1. ZNS-a), dok je drugostupanjski sud isključivo odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu navodeći da ne postoji zakonska osnova za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. ukinuo odredbu čl. 21. st. 2. ZNS-a. Takvo pravno stajalište nije pravilno i drugostupanjski sud u ponovljenom postupku mora ocijeniti žalbene navode u odnosu na sve konkretne okolnosti slučaja i utvrđene činjenice u postupku od kojih ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, a koje činjenice je u dostatnoj mjeri utvrdio prvostupanjski sud.

Stoga je revizija tužiteljice u odnosu na postavljeno pravno pitanje mogućnosti primjene odredbe čl. 21. st. 1. i čl. 40. st. 1. podstavak 1. ZNS-a osnovana, a drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije uzeo u obzir relevantno činjenično stanje i odlučio o žalbenim razlozima, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo donijeti odluku kao u izreci.

Zagreb, 1. srpnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.