Rev-607/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 607/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz S., koga zastupa I. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-2902/04. od 27. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3832/96. od 14. svibnja 2004., u sjednici održanoj dana 12. veljače 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim s osnova izgubljene zarade zbog nemogućnosti obavljanja dopunske djelatnosti potražuje iznos od 247.173,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom po Zakonu o obveznim odnosima i po stopi propisanoj Zakonom i čl. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te plaćati tužitelju s osnova izgubljene zarade iznos od 2.686,14 kn mjesečno najkasnije do svakog 10-og u mjesecu za tekući mjesec počevši od 1. listopada 2001., pa nadalje, dok za to postoje zakonski uvjeti, na način da dospjele obroke plati odjednom zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a dospjevajuće iznose plaćati mjesečno do svakog 10-og u mjesecu za tekući mjesec.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj kao vozač INA – Industrije nafte d.d. Naftaplina iz Zagreba dana 21. listopada 1986. u prometnoj nezgodi teško tjelesno ozlijeđen i da je tuženica odgovorna za naknadu štete tužitelju koja je tužitelju u znatnom dijelu i naknađena.

Utvrđeno je da je tužitelj u ovoj nezgodi zadobio zgnječenje lijeve potkoljenice i stopala, traumatski šok kao i kasniji razvitak gangrene stopala i potkoljenice radi čega mu je učinjena amputacije lijeve potkoljenice. Od nesreće do 4. prosinca 1986. tužitelj je liječen na Kirurškoj klinici "Rebro". Nakon amputacije lijeve potkoljenice na batrljku je došlo do gnojenja i nekroze, radi čega je morala biti vršena ekscizija, a kasnije i transplatacija kože koja je uzimana sa lijeve natkoljenice. Od 5. prosinca 1986. do 2. siječnja 1987. liječen je u Varaždinskim toplicama, a kasnije je liječen u Zavodu za primjenu ortopetskih pomagala gdje je i provodio fizikalnu terapiju i učio se hodati sa protezom. To mu vrlo teško uspijeva, jer je batrljak nepodesan za nošenje proteze tako da tužitelj i nadalje hoda uz pomoć štaka.

Nakon amputacije lijeve potkoljenice batrljak koji je ostao relativno kratak i nepodesan za dužu upotrebu proteze. To mjesto je bolno i osjetljivo, kod tužitelja postoji i jaka atrofija muskulature lijeve natkoljenice, kao i ostatka muskulature batrljka potkoljenice, a koljeno lijeve noge je boljelo i pri vršenju kretnje čuje se kreptacija.

Prema stručno obrazloženom mišljenju sudskog vještaka prim. dr. sc. S. V. (list 113 – 116) nakon amputacije lijeve potkoljenice rana se i dalje gnojila i ponovno je prijetilo da će doći do sepse, pa je zbog toga učinjena reamputacija u Švicarskoj. Preostali batrljak se i dalje gnojio, pa se radi toga i radi kratkoće batrljka niti jedna vrsta proteze nije mogla biti prilagođena, jer se batrljak odmah upalio i ponovno je počelo gnojenje. Tužitelj radi toga mora stalno koristiti podlakatične štake. Kako je bio nesposoban za bilo koji posao, jer je svako opterećenje batrljka uzrokovalo upalu tužitelj je nakon 10 godina bolovanja 1996. umirovljen s invaliditetom od 90%, koji potječe od prometne nezgode u omjeru od 50% i zbog bolesti 50%.

Tijekom cijelog liječenja tužitelja bili su angažirani ortopedi, traumatolozi, fizijatri i neurolozi. Batrljak tužitelja i sada neprekidno vlaži i svaki dan se iscjeđuje nešto gnoja.

Nakon zadnje reanimacije 4. ožujka 1997. bile su učinjene tri ekskohleacije i usprkos antibiotskog liječenja žarište u batrljku se nije dalo uništiti.

Protezu tužitelj ne opterećuje, a ima ju samo radi okoline, kako ista ne bi primijetila da je bez noge.

Tužitelju je potpuno poremećena biomehanika donjih ekstremiteta, cijele kralježnice i oba ramena.

Tužitelj u ovom sporu ističe da je po struci majstor bravar i da je do štetnog događaja često radio obavljajući dopunsku djelatnost izvan radnog vremena, što zbog štetnog događaja nije više u mogućnosti, pa s tog naslova traži od tuženika isplatu 247.173,91 kn za razdoblje do 1. listopada 2001., a od tada pa ubuduće iznos od 2.686,14 kn mjesečno. Sudovi su pozivom na stručno obrazloženo mišljenje sudskog vještaka prim. dr. sc. S.

V. prihvatili prigovor tuženice o zastari te tražbine tužitelja po čl. 372. i čl. 373. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 79/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO) i zbog toga odbili taj dio zahtjeva tužitelja koji dio se jedino pobija i revizijom.

Sudovi su opravdano ocijenili neosnovanom tvrdnju tužitelja da je tužitelj tek 1996. rješenjem stekao status umirovljenika invalida, pa da tek od tada počinje teći zastarni rok. Amputacija noge kojom nije završeno liječenje, već je nastavljeno, a iz navedenih okolnosti proizlazi da je neprekidno dolazio do stalnog pogoršanja zdravstvenog stanja.

Prema iskazu tužitelja on je izrađivao vrata, ograde, štokove, prozore i krovne konstrukcije, što očito nije mogao raditi bez jedne noge. Tužitelj nije mogao ni očekivati da će se takvo stanje nastalo amputacijom bitnije popraviti, niti da će ubuduće biti u mogućnosti raditi stojeći pod opterećenjem kako to zahtijeva opisani bravarski posao.

Budući da je do štetnog događaja i glavnog medicinskog zahvata došlo 1986., a tužba u ovom predmetu podnesena je 1996. i po nalaženju ovog revizijskog suda došlo je do zastare tužiteljeve tražbine u smislu spomenutih zakonskih odredbi.

Potraživanje naknade štete u vidu gubitka zarade iz dopunskog rada kao povremeno potraživanje zastarijeva temeljem čl. 372. ZOO u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog povremenog davanja.

Prema odredbi čl. 373. ZOO:

(1) Samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja.

(2) Kada zastari pravo iz kojega potječu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

Za procjenu zastare samog prava odnosno za početak tijeka zastare po ovoj osnovi mjerodavan je trenutak saznanja oštećenika za štetu, a štetnik je saznao da trpi štetu protekom prvog mjeseca nakon ozljeđivanja u kojem nije ostvario zaradu obavljajući dopunsku djelatnost, kako je to ispravno ocijenjeno u pobijanoj presudi.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je reviziju tužitelja temeljem čl. 393. ZPP-a trebalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 12. veljače 2008.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.