Rev-643/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-643/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz Z., zastupane po Z. B. odvjetnici u Z., protiv tuženog Grada Zagreba zastupanog po Državnom odvjetništvu Grada Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 06. srpnja 1999. br. Gž-397/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. studenoga 1998. br. Pn-2507/96, u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika te se djelomično preinačuju: presuda Županijskog suda u Zagrebu od 06. srpnja 1999. br. Gž-397/99 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. studenoga 1998. br. Pn-2507/96 na način da je tuženik Grad Zagreb dužan tužiteljici M. V. platiti iznos od ukupno 28.680,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. studenoga 1998. do isplate, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 3.513,20 kn, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog, tužbeni zahtjev odbija.

II. U preostalom dijelu odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 18. studenoga 1998. br. Pn- 2507/96 presuđen je tuženik naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 35.680,00 kn, platiti na taj iznos zakonsku zateznu kamatu tekuću od 19. studenog 1998. do plateža, kao i naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.360,66 kn, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.840,00 kn tužiteljica odbijena.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 06. srpnja 1999. br. Gž- 397/99 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju iz svih revizijskih razloga, predlažući da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom ili iste ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u proturječjima izreke presude i njenoj suprotnosti razlozima, dok pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u stajalištu sudova o odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja, smatrajući tužiteljicu isključivo odgovornom, kao i u previsoko dosuđenim naknadama za pojedine oblike nematerijalne štete. Posebno ističe da sudovi nisu uklonili suprotnosti u nalazima liječničkih vještaka, pa je uslijed tako nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Pobija presudu i zbog odluke o troškovima postupka budući da je prvostupanjski sud obračunao zastupanje tužitelja sa 71 bodom po raspravi, a tuženika s 20 bodova.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika djelomično je osnovana.

Predmet spora je naknada štete koju je pretrpjela tužiteljica 29. ožujka 1994. padom preko lanca koji je bio otkinut s jednog stupića na pločniku u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, zadobivši iščašenje desnog lakta s prijelomom lakatne kosti.

U postupku je utvrđeno iskazima svjedoka i očevidom na licu mjesta da su na pločniku u Palmotićevoj ulici u Zagrebu postavljeni stupići između kojih su napeti lanci, te da između nekih stupića tih lanaca nema. Utvrđeno je također da je tužiteljica u večernjim satima pala preko jednog lanca koji je na jednoj strani bio otrgnut sa stupića tako da je visio prema unutrašnjosti pločnika.

Liječničkim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica padom preko otrgnutog lanca zadobila iščašenje desnog lakta i prijelom desne lakatne kosti, uslijed čega je trpjela fizičke bolove u trajanju od 3 mjeseca, primarni i sekundarni strah, da su joj životne aktivnosti trajno smanjene od 5 – 10% te da joj je tuđa pomoć i njega trebala 42 dana po 4 sata dnevno, ili ukupno 168 sati.

Neosnovano se u reviziji ističe da je izreka presude suprotna sama sebi i razlozima presude, jer takve suprotnosti ne postoje, niti revident pobliže obrazlaže u čemu bi se one sastojale.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno ocjenom o isključivoj odgovornosti tuženika za štetni događaj.

Grad Zagreb je pravni slijednik Fonda u stambenom i komunalnom gospodarstvu temeljem Odluke o ustrojstvu i djelokrugu upravnih tijela Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 6/97), pa je stoga na temelju odredbe čl. 18. st. 3. i 4. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 6/91) bio dužan ograde uz javne površine, kakav je i pločnik (čl. 2. st. 1. Odluke o komunalnom redu), održavati urednima tako da ne predstavljaju opasnost za prolaznike. Pored toga, odgovornost tuženika proizlazi i iz odredbe čl. 43. st. 1. Zakona o komunalnim djelatnostima (“Narodne novine” br. 15/79, 18/79 i 26/93), koje se u ovom slučaju primjenjuju jer su bile na snazi u vrijeme štetnog događaja, a prema kojim je odredbama tuženik bio dužan provoditi nadzor nad radom komunalnih poduzeća kojima je u smislu odredbe čl. 5. istog Zakona povjerio obavljanje komunalnih djelatnosti, te bio dužan osigurati da komunalne i druge službe od općeg interesa djeluju tako, da se zaštite građani i njihova imovina i spriječi nanošenje štete.

Naime, povjeravanje poslova fondovima i drugim komunalnim organizacijama ne oslobađa Grad odgovornosti, jer je Grad dužan preko inspekcijskih i drugih tijela nadzirati rad pojedinih službi i poduzimati konkretne mjere prema kojima se osigurava njihovo djelovanje, pa od tuda i njegova odgovornost za štetu koja nastane zbog neizvršavanja tih obveza.

Stoga je tvrdnja tuženika o nepostojanju njegove odgovornosti za štetni događaj suprotna utvrđenom činjeničnom stanju i iznijetim propisima. Naprotiv, na strani tužiteljice nema odgovornosti, jer u noćnim uvjetima nije mogla ni vidjeti ni pretpostaviti da će otrgnuti lanac s jednog od stupića visjeti preko pločnika i uzrokovati njezin pad. Neosnovane su tvrdnje tuženika da sudovi nisu uklonili nesuglasnosti u mišljenjima liječničkih vještaka, jer su na raspravi 12. i 18. studenoga 1998. vještaci usuglasili svoja mišljenja glede postotka smanjenja životnih aktivnosti i trajanja tuđe pomoći i njege, pa stoga iz tih razloga materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Djelomično je međutim osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava glede visine naknade za smanjenje životnih aktivnosti. Kad su vještaci mišljenja da su životne aktivnosti tužiteljice umanjene za 5-10%, onda primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO) pravičnu i realnu naknadu predstavlja iznos od 10.000,00 kn. Stoga je u tom dijelu, primjenom odredbe čl. 200. ZOO-a u svezi s čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti nižestupanjske presude, te tužiteljici umjesto dosuđenih 17.000,00 kuna dosuditi naknadu za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 10.000,00 kuna.

S obzirom na iznijeto, valjalo je odlučiti i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka. Kako je od ukupnog zatraženog iznosa od 40.520,00 kn tužiteljici dosuđena naknada u iznosu od 28.680,00 kn, to je tužiteljica uspjela u sporu sa 70%, a tuženik s 30%. Troškovi zastupanja tužiteljice iznose 10.205,00 kn, od čega 70% daje iznos od 7.143,50 kn, kojem iznosu valja pribrojiti troškove očevida 270,00 kn i troškove vještačenja 2.100,00 kn, slijedom čega su tužiteljici priznati troškovi u iznosu od ukupno 9.513,20 kn, dok je tuženik uspio u sporu s 30% pa mu je od zatražene naknade navedene u njegovom troškovniku od 20.000,00 kn priznato 6.000,00 kn. Razlika između priznatih troškova tužiteljice i troškova tuženika iznosi 3.513,20 kn u korist tužiteljice.

Neosnovani su revizijski razlozi tuženika glede nepravilnog obračuna troškova parničnog postupka. Tužiteljica je zatražila naknadu od 80 bodova za svaku parničnu radnju, ali joj je sud priznao 71 bod prema visini tužbenog zahtjeva, dok je tuženik zatražio naknadu od 20 bodova po parničnoj radnji ili ukupno 20.000,00 kn, pa mu stoga ni sud ne može priznati naknadu veću nego što je sam zatražio.

Temeljem svega iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a djelomično prihvatiti reviziju tuženika i djelomično preinačiti nižestupanjske presude, kako je to navedeno u izreci ove presude, a u preostalom dijelu temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 19. studenoga 2003. godine

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v. r.