Rev-2899/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2899/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja J.F. iz V.K., kojeg zastupaju punomoćnici Ž.P. i T.P. -N., odvjetnici u S.B., protiv tuženih P.C., . ., G.M. iz C., zaposlenog u RO P.C., te T. Z. .C., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 27. svibnja 1991. godine, poslovni broj Gž-539/91-2, kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrdjena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 17. travnja 1990. godine poslovni broj P-993/88-10, u sjednici održanoj 18. ožujka 1992. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja u odnosu na tuženika T. Z. skupnost odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja u odnosu na tuženike P.C. . i G.M. se prihvaća, te se u odnosu na njih ukidaju presuda Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 27. svibnja 1991. godine, poslovni broj Gž-539/91 i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 17. travnja 1990. godine, poslovni broj P-993/88-10, i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

II. Odluka o trošku postupka povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao suda prvog stupnja od 17. travnja 1990. godine, poslovni broj P-993/88-10 sudjeno je:

Rev 2899/91

"Odbija se tužitelj u cijelosti sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženi P.C., G.M., dužni su tužitelju J.F. na ime štete platiti iznose i to za 1986. g. iznos od 682.000 dinara, sa zateznim kamatama, od 1. I 1987. po čl. 277.ZOO i čl. 1.Zakona o zateznim kamatama za 1987. g. štetu u iznosu od 1,566.000 dinara, sa zateznim kamatama od 1. I 1988. do isplate, te iznos od 3,888.000 dinara sa zateznim kamatama od 1. I 1989. g., te konačno 19,143.000 dinara sa zateznim kamatama do 1.VI 1989. g. a od 1. lipnja 1989. g. iznos od 1.000.000 dinara sa kamatama po čl. 277. ZOO, solidarno, kao i naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Utvrdjuje se postojanje prava tužitelja i obaveze preko tuženog T. Z. .C. za plaćanje rentnog iznosa, za plaćanje tužitelju nakon što se isplati naknada štete iz ograničenog iznosa odgovornosti za štetu od 5,000.000 dinara.

Tuženi je dužan platiti tužitelju troškove ovoga postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.""

Presudom Okružnog suda u Slavonskoj Požegi kao suda drugog stupnja od 27. svibnja 1991. godine poslovni broj Gž-539/91-2 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdjena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev te traži i nadoknadu troška revizijskog postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja je temeljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji je sada preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZPP) dostavio na odgovor tuženima i na izjašnjenje nadležnom javnom tužitelju.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio javni tužitelj Hrvatske.

Revizija tužitelja protiv dijela pobijane presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženika T. Z. .C. nije osnovana, dok je revizija tužitelja protiv dijela pobijane presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženike P.C. i M.G. osnovana.

U odnosu na reviziju tužitelja protiv dijela pobijane presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženika T. Z. .C. valja navesti da je ovaj sud ispitujući navedeni dio pobijane presude kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ocijenio da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana člankom 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju sud temeljem članka 386. spomenutog Zakona pazi po službenoj dužnosti. O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se

može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnim, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na takve povrede odredjeno i konkretno poziva. Tužitelj ne obrazlaže niti jednu od takvih povreda, konkretno je ne naznačuje, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se u naprijed navedenom dijelu pobijana presuda temelji na porešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizijski razlog iz odredbe članka 385. stavak 1. točka 3. ZPP.

Nije sporno da je izmedju tužitelja kao oštećenika i Z. . T. kao osiguravatelja sklopljena nagodba 13. siječnja 1987. godine prema kojoj je ta tuženica isplatila tužitelju 3,219.802 tadašnja dinara (322 HRD) na ime kapitalizirane rente, time da je isplatom tog iznosa u cijelosti iscrpljena svota osiguranja koja je iznosila 5,000.000 tadašnjih dinara (500 HRD), a obzirom da je prethodno tužitelju već isplatila iznos od 1,780.198 tadašnjih dinara (178 HRD).

Revident smatra da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer da su nakon zaključenja nagodbe nastale okolnosti koje nije mogao predvidjeti u vrijeme sklapanja nagodbe, da su te okolnosti postojale u vrijeme sklapanja nagodbe da nagodbu ne bi ni sklopio. Promijenjene okolnosti predstavljaju po navodima revidenta izmjene pravnog stajališta nakon sklopljene nagodbe, u pogledu ograničene odgovornosti osiguravatelja (pravno stajalište zauzeto na zajedničkoj sjednici vrhovnih sudova).

Prema članku 133. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima koji je sada preuzet na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje ZOO) ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravedno održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine. Dakle, u slučaju iz odredbe čl. 133. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, strana koja ne može zbog promijenjenih okolnosti ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor (nagodba je ugovor iz odredbe članka 1089 ZOO) raskine, ali ne može tražiti, bez suglasnosti protivne stranke, da se ugovorne odredbe izmijene, (u ovom slučaju u pogledu visine obveze Z. . T.).

Pored toga valja još navesti da izmjene pravnog stajališta nije okolnost koju bi zakon predvidio kao razlog za raskid nagodbe. Ni pad vrijednosti novca u inflatornim uvjetima nije okolnost zbog koje može osnovano tražiti raskid ugovora.

Zbog navedenih razloga odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja protiv tuženika Z. . T. niži sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, te kako nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 10. ZPP to je temeljem članka 393. ZPP u tom dijelu revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

ujući o osnovanosti tužbenog

Revident osnovano tvrdi da su niži sudovi odluč zahtjeva u odnosu na tuženika P.C. . i G.M. pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, niži sudovi utvrdjuju da je šteta nastala u štetnom dogadjaju 30. lipnja 1977. godine, da je tužba radi naknade štete protiv navedenih tuženih podnesena 29. travnja 1987. godine te ocjenjuju da je nastupila zastara potraživanja tužitelja za naknadu štete u odnosu na prvo i drugotuženika.

Takvo pravno stajalište ne može prihvatiti kao pravilno ovaj revizijski sud. Prema članku 1106. Zakona o obveznim odnosima odredbe ovog zakona neće se primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog Zakona. To u ovoj pravnoj stvari znači da će se i u pogledu ocjene da li je došlo do zastare potraživanja primjenjivati pravo koje je bilo važeće u trenutku nastanka obveznog odnosa, a to znači odredbe Zakona o zastari potraživanja ("Sl. list" 40/54, 57/40 - dalje ZZP).

U smislu odredbe čl. 11. ZZP sud može paziti na zastaru potraživanja samo ako se dužnik (u ovom slučaju tuženici) pozove na zastaru. Iz razloga presude suda prvog stupnja proizlazi da se tuženik M.G. u postupku pred sudom prvog stupnja nije očitovao na navode iz tužbe i da se nije ni odazivao na pozive suda, dakle, nije ni izjavio prigovor zastare naknade štete, pa niži sudovi u odnosu na njega nisu ni mogli po službenoj dužnosti ocjenjivati da li je nastupila zastara zahtjeva za naknadu štete ili ne.

Iz utvrdjenja nižih sudova proizlazi da je tuženik M.G. proglašen krivim zbog kriv.djela iz članka 168. stavak 4. u vezi sa čl. 163. stavak 3. i 1. KZ Hrvatske, iz kojeg je kao posljedica tužitelju nastala šteta koju ostvaruje u ovoj pravnoj stvari.

Ocjenu osnovanosti prigovora zastare koji prigovor je tuženik P.C. izjavio u ovoj pravnoj stvari treba izvršiti primjenom odredbe Zakona o zastari potraživanja a ne kako to pogrešno čine niži sudovi primjenom čl. 377. ZOO i to iz razloga koji su već navedeni u ovoj odluci.

Prema članku 20. st. 1. ZZP kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje predvidjen je duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete zastarijeva kad istekne vrijeme odredjeno za zastaru krivičnog gonjenja, dok je u stavku 2. iste odredbe propisano da prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. Za krivično djelo iz čl. 168. st. 4. KZH zaprijećena je kazna zatvora do pet godina time da prema odredbi čl. 95. st. 1. t. 4. KZJ krivično gonjenje zastarijeva za pet godina (relativna zastara krivičnog gonjenja) odnosno za deset godina (čl. 96. toč. 6. KZJ - apsolutna zastara krivičnog gonjenja). Prema odredbi čl. 34. ZZP dolazi do prekida zastarijevanja ako oštećeni postavi imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku i ćenika uputi da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici. U u tom postupku sud ošte

takvoj situaciji će se smatrati da je zastarijevanje prekinuto stavljanjem odštetnog zahtjeva ukoliko oštećeni pokrene parnicu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude. Pokretanje i vodjenje krivičnog postupka prekida zastarijevanje krivičnog gonjenja i povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete koje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osudjujuće krivične presude.

Pritom valja još navesti da duži zastarni rok u smislu čl. 20. ZZP-a za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom primjenjuje se kako prema počinitelju krivičnog djela tako i prema pravnoj osobi koja odgovara za štetu pored počinitelja krivičnog djela (u ovom slučaju radna organizacija za štetu koju je počinio tužitelju njen radnik na radu ili u vezi s radom). O svemu navedenom nižestepeni sudovi nisu vodili računa prilikom ocjene osnovanosti prigovora zastare.

Kako je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ostalo činjenično stanje nepotpuno utvrdjeno to nema uvjeta za preinaku naprijed navedenog dijela pobijane presude pa je temeljem čl. 395. st. 2. ZPP djelomično prihvaćena revizija tužitelja i pobijane presude djelomično ukinute te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će utvrditi činjenice na koje je upozoren ovim rješenjem te nakon toga donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

Odluka o trošku revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 18. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.