I Kž-1015/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1015/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Branka Brkića, Lidije Grubić Radaković, Hajrije Novoselec i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, u svezi s čl. 41. ZID KZ (NN 71/06 - u daljnjem tekstu KZ), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te opt. M. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. rujna 2007., br. K-64/07., u sjednici održanoj dana 15. siječnja 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika i opt. M. B. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu br. K-64/07. od 13. rujna 2007. opt. M. B. oglašen je krivim za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ te mu je za to kazneno djelo temeljem čl. 173. st. 2. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Istovremeno, opozvana je uvjetna osuda Općinskog suda u Supetru br. K-59/04. od 2. svibnja 2005., kojom je optuženiku zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, sa rokom kušnje od dvije godine, te se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci iz te presude smatra utvrđenom, pa je primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. travnja 2007. godine pa nadalje.

Prema optuženiku, temeljem čl. 76. KZ primijenjena je sigurnosna mjera obveznog enja od ovisnosti o opojnim drogama, a temeljem čl. 173. st. 7. KZ od istoga je oduzeta liječ

opojna droga heroin u količini 1,24 grama te četiri tablete Subutex ukupne težine 0,40 grama te dvije PVC vrećice sa tragovima varenja. Konačno, temeljem čl. 82. KZ od optuženika je

I Kž 1015/07-4

oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 500,00 kn, dok je temeljem čl. 122. st. 4. ZKP oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka te isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači te se optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Žalbu je podnio i opt. M. B. po branitelju E. T., odvjetniku u S., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, uz prijedlog da ovaj drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženik je po istom branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Izjašnjavajući se o žalbama Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podneskom br. KŽ-DO-1912/07 od 12. studenoga 2007. predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

Žalbe državnog odvjetnika te opt. M. B. nisu osnovane.

O žalbi opt. M. B. osim zbog odluke o kazni

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP žalitelj obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud povrijedio identitet optužbe tako što je činjenično stanje utvrdio različitim od onoga iz optužbe, čak neovisno o tome da li su činjenice utvrđene po prvostupanjskom sudu povoljnije ili nepovoljnije za optuženika.

Međutim, suprotno stanovištu žalitelja, prvostupanjski sud izmjenom činjeničnog opisa djela, sadržanog u optužnici i to isključivo u korist optuženika, nije narušio identitet optužbe i presude, jer je unatoč tim izmjenama pravna oznaka inkriminiranog kaznenog djela ostala ista, a prvostupanjski sud je sukladno svojim činjeničnim utvrđenjima samo korigirao kriminalnu količinu koja se optuženiku stavlja na teret, na način, da je optuženika oglasio krivim za jednu nabavku određene količine opojne droge heroina umjesto više nabavki većih količina opojne droge heroina, te za prodaju droge heroin "nekolicine neutvrđenih osoba" umjesto "većem broju neutvrđenih osoba" kao što je to bilo sadržano u optužnici.

Na taj način identitet djela iz optužnice i presude ostao je isti i nije narušen, a optužba je korigirana samo u korist optuženika, te prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP kako to pogrešno smatra žalitelj. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a žalitelj vidi u tome što je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik postupao s izravnom namjerom, a što je u koliziji sa utvrđenjima vještaka psihijatara (dr. Š. i dr. M.).

Iako žalitelj ne obrazlaže u čemu bi se sastojala takva kolizija, očito je da žalitelj eno da je optuženik tempore criminis bio pritom misli na činjenicu da je vještačenjem utvrđ smanjeno ubrojiv. Međutim, valja ustvrditi da smanjena ubrojivost ne isključuje postupanje

I Kž 1015/07-4

optuženika s izravnom namjerom, dapače iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a posebice iz činjenice da je optuženik izvršio precizno pakiranje opojne droge heroin u 18 manjih „pizeva“ te da je već i pored toga nekoliko paketića prodao izvjesnim M. i J., prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je postupao sa izravnom namjerom kao oblikom krivnje, jer se nehajno postupanje u izloženoj situaciji ne može niti zamisliti. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP na koju upire žalba.

Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP žalitelj obrazlaže tako da tvrdi da je okrivljenik svoj prvotni iskaz dao u apstinencijskoj krizi, da prvostupanjski sud nije provjerio sadržaj njegovog iskaza pred istražnim sucem, da je optuženik teški ovisnik o heroinu te da je u teškom psihičkom stanju, tako da je pokazivao i simptome psihoze i suicidalnosti do te mjere da se posumnjalo da boluje od paranoidne shizofrenije, pa da se njegovom iskazu iz istrage kojega je dao u apstinencijskoj krizi ne može bezrezervno vjerovati, tim prije što je isti neodređen ("…on misli da je drogu prodao dva puta osobama iz M. na B. jednoj ženskoj osobi koja se zvala M., a druga osoba imenom J., da je njima prodao par pizeva i da je zato dobio 200,00 kn…"), da je prvostupanjski sud trebao identificirati navodne kupce, te na taj način provjeriti sadržaj njegovog iskaza, a ne nekritički ga prihvatiti kao vjerodostojan. Dovodi se u pitanje i utvrđenje prvostupanjskog suda da bi optuženik drogu prodavao i drugim osobama čija imena ne zna, a ne samo M. i J.. Iz izloženog je vidljivo da se obrazloženje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP svodi na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Međutim, suprotno žalbi, prvostupanjski sud je prihvaćajući istinitim iskaz optuženika kojega je dao pred istražnim sucem, izmijenio činjenični opis iz optuženice državnog odvjetnika i optuženika oglasio krivim upravo za one prodaje i one kriminalne količine koje proizlaze iz tog iskaza. Pritom ne stoji tvrdnja žalitelja da iskaz optuženika nije ničim potkrijepljen. Naime, optuženik je ovisnik o opojnoj drogi heroin, drogu konzumira i nabavlja je za svoje osobne potrebe, a isto tako je izjavio da tu drogu i prodaje kada dođe u situaciju da nema novaca. Njegov iskaz je potkrijepljen i činjenicom da je kod optuženika pretragom doma pronađeno 18 paketića opojne droge heroin, koje su svi približno iste težine, zapakirani u alu-folije, te očito namijenjeni tržištu, kao što to uostalom i priznaje sam optuženik u svojoj prvotnoj obrani, pa prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća njegovu obranu sa glavne rasprave kad navodi da je predmetnu drogu držao isključivo za vlastite potrebe i da je nije nikom prodavao.

Da je kojim slučajem predmetna droga bila namijenjena isključivo njegovim potrebama optuženik ne bi imao nikakve potrebe vršiti njeno prepakiranje u 18 podjednakih „pizeva“. Stoga je činjenično stanje na kojem se temelji osuđujuća presuda prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada ga je oglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ.

O žalbi državnog odvjetnika, te optuženika zbog odluke o kazni

Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud optuženiku je olakotnim ocijenio korektno držanje pred sudom, teške obiteljske prilike, sudjelovanje u Domovinskom ratu, psihičke tegobe, te njegovu smanjenu ubrojivost tempore criminis, a otegotnim je cijenio njegovu dosadašnju osuđivanost (u tri navrata zbog upotrebe opojnih droga iz čl. 173. st. 1.

I Kž 1015/07-4

KZ), da se radi o teškoj drogi, da su kaznena djela zlouporabe opojnih droga u porastu, te da ista predstavljaju veliku društvenu opasnost.

Odredbom čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 41. ZIDKZ za predmetno kazneno djelo zakonom je propisana kazna zatvora od najmanje tri godine. Utvrđujući kaznu zatvora u trajanju od tri godine za predmetno kazneno djelo sud je optuženik kaznu zatvora utvrdio na granici posebnog minimuma za predmetno kazneno djelo. S druge strane, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci iz opozvane uvjetne osude ima se smatrati utvrđenom, pa osuđujući optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca prvostupanjski sud je pravilno primijenio i odredbe o stjecaju, vodeći računa o tome da je jedinstvena kazna zatvora bude veća od svake pojedinačne, a da istovremeno ne dosegne njihov međusobni zbir. Iz izloženih razloga, a prvenstveno zbog toga što mu je odmjerena kazna zatvora na granici zakonskog posebnog minimuma za terećeno kazneno djelo, žalba optuženika zbog odluke o kazni nije osnovana.

Istovremeno, nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika, jer neovisno o tome što je za predmetno kazneno djelo optuženiku kazna zatvora utvrđena na granici posebnog minimuma, valja isto tako voditi računa o tome da je prema optuženiku primijenjena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, te će kombiniranjem ove dvije vrste kaznenopravnih sankcija biti eliminirani razlozi koji optuženika potiču na izvršenje kaznenih djela zlouporabom opojnih droga, te će takva kazna u cijelosti ostvariti svrhu kažnjavanja i svrhu izricanja kaznenopravnih sankcija uopće.

Iz izloženih razloga žalba državnog odvjetnika, te optuženika zbog odluke o kazni ukazuje se neosnovanima.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio kakvu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Iz izloženih razloga, a nalazeći da su žalbe državnog odvjetnika te optuženika u cijelosti neosnovane, valjalo je temeljem čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 15. siječnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Ante Potrebica, v.r.