Supreme Court allows military transport cost claim, overturning lower courts' deduction of non-duty travel days.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia allowed the plaintiff's appeal and overturned lower court decisions regarding military transport cost reimbursement. The plaintiff argued that deductions for non-duty days were incorrect, while lower courts had previously deducted amounts for rest days and duty shifts. The court ruled that deductions are only valid for specific non-travel periods, not for duty shifts, requiring a retrial to determine the exact deductible amount.
Legislator headnote
AI generatedčl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadama djelatnim vojnim osobama; čl. 395. st. 2. ZPP-a: The employer may only reduce transport cost allowances for specific non-travel periods like leave or rest, not for days spent on duty shifts or field work, necessitating a retrial to clarify the exact deductible amount.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 668/17-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u V., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-115/2017-2 od 23. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-994/2013-34 od 17. siječnja 2017., u sjednici održanoj 20. ožujka 2018.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja M. T. i ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-115/2017-2 od 23. ožujka 2017. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-994/2013-34 od 17. siječnja 2017. u dijelu pod točkom II. i III. izreke, a predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Tužena Republika Hrvatska, OIB: ..., dužna je tužitelju M. T. iz M. ..., OIB: ..., isplatiti u roku od 8 dana iznos od 812,97 kn (slovima: osamsto dvanaest kuna i devedeset i sedam lipa) sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine, sa zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na iznose kako slijedi:
- 38,82 kn od 15. srpnja 2010. godine do isplate,
- 35,48 kn od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,
- 15,02 kn od 15. rujna 2010. godine do isplate,
- 34,50 kn od 15. listopada 2010. godine do isplate,
- 36,10 kn od 15. prosinca 2010. godine do isplate,
- 37,95 kn od 15. veljače 2011. godine do isplate,
- 72,03 kn od 15. travnja 2011. godine do isplate,
- 78,10 kn od 15. svibnja 2011. godine do isplate,
- 36,00 kn od 15. lipnja 2011. godine do isplate,
- 43,01 kn od 15. ožujka 2012. godine do isplate,
- 32,30 kn od 15. travnja 2012. godine do isplate,
- 73,48 kn od 15. svibnja 2012. godine do isplate,
- 103,20 kn od 15. lipnja 2012. godine do isplate,
- 27,88 kn od 15. srpnja 2012. godine do isplate,
- 63,00 kn od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,
- 86,10 kn od 15. rujna 2012. godine do isplate.
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznad dosuđenog iznosa iz točke I izreke ove presude do zatraženog iznosa od 16.174,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom, odnosno za iznos od 15.361,40 kn.
III. Nalaže se tužitelju M. T. da tuženoj Republici Hrvatskoj nadoknadi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 2.318,75 kn u roku od 8 dana.“.
Drugostupanjskom presudom je suđeno:
„Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda prvog stupnja br. P- 994/2013-34 od 17. siječnja 2017. godine u pobijanom odbijajućem dijelu, kao i u odluci o trošku (toč. II. I III. izreke).
Tužitelju se ne dosuđuje trošak žalbe.“.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti drugostupanjsku odluku i te zahtjeva trošak parničnog postupka i sastavljanja revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je osnovana.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.
Predmet spora je isplata naknade za prijevoz tužitelju – djelatnoj vojnoj osobi, za razdoblje od 1. rujna 2009. do 31. kolovoza 2012., temeljem rješenja od 12. rujna 2008., izdanom po Ministarstvu obrane, Hrvatskoj kopnenoj vojsci, Gardijskoj oklopno mehaniziranoj brigadi V., donesenog temeljem odredbi čl. 178. st. 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02, 175,03, 136/04 i 76/07) i čl. 2. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (''Narodne novine'', broj 141/04 i 22/05 – dalje: Pravilnik), kojim je rješenjem tužitelju priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na relaciji M.-B.-M. (15 km) u visini cijene mjesečne autobusne karte javnog međumjesnog prijevoza.
Polazeći od odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika kojom je određeno da se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i posla, nižestupanjski su sudovi ocijenili da bi se puni iznos troška mjesečne karte međumjesnog prijevoza tužitelju mogao isplaćivati u slučaju kada cijeli mjesec dolazi na posao i kada je doista kupio mjesečnu kartu, a što tužitelj nije učinio. Stoga je ocijenjeno da tužitelju za svaki pojedini mjesec pripada pravo na naknadu troškova prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla u visini koja se dobije kada se iznos cijene mjesečne karte podijeli sa brojem radnih dana u mjesecu, i tako dobivena cijena karte za jedan radni dan pomnoži sa brojem radnih dana, odnosno sa brojem dana u mjesecu u kojima je tužitelj dolazio na posao, slijedom čega je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu razlike između tako određenih troškova prijevoza i naknade troškova u visini mjesečne autobusne karte javnog prijevoza.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te revident te u tom smislu, a nastavno na iznesena pravna shvaćanje nižestupanjskih sudova, postavlja sljedeće pitanje:
„Da li je sud vezan konačnošću i pravomoćnošću utvrđenog izrekom pojedinačnog upravnog akta i može li sud odlučiti da neće primijeniti takav akt ako zaključi da isti nije u skladu s podzakonskim općim aktom, osobito u situaciji kada se radi o potrebi primjene najpovoljnijeg prava za radnika kada je određeno pravo uređeno s više izvora prava?“.
Kao razlog važnosti u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a revident navodi da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova različito od pravnog shvaćanja zauzetog po Županijskom sudu u Zagrebu, u njegovoj odluci poslovnog broja Gž R-1828/14-2, od 2. lipnja 2015.
U presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1828/14-2 od 2. lipnja 2015. izraženo je shvaćanje, da tužitelju u tom predmetu, djelatnoj vojnoj osobi, pripada pravo na naknadu troškova prijevoza u visini određenoj rješenjem Ministarstva obrane (pravomoćnim upravnim aktom koji obvezuje tuženika kao poslodavca), dakle prema cijeni mjesečne karte za vlak, radi čega je ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu razlike između tako pripadajuće naknade troškova prijevoza i manjeg iznosa koje je mu je tuženik isplaćivao kada je pozivom na odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika punu cijenu mjesečne karte za vlak dijelio s brojem radnih dana u mjesecu koje je tužitelj odradio.
Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije tuženice u smislu čl. 392.b ZPP ovaj sud je ocijenio da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova u pogledu revizijom postavljenog pitanja na koju ukazuje revident, jer je pobijana odluka posljedica stava drugostupanjskog suda u odnosu na to pravno pitanje o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pa je materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, slijedom čega je revizija dopuštena.
Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
Radi zauzimanja pravnog shvaćanja u pogledu revizijom postavljenog pitanja prvenstveno se treba voditi:
- odredbom čl. 4. st. 1. Pravilnika, donesenog na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02 i 175/03) kojom je propisano da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen;
- odredbom čl. 5. st. 6. i 7. Pravilnika kojom je određeno da je za djelatnike Ministarstva obrane rješenje ovlašten donijeti čelnik ustrojstvene jedinice u koju je djelatnik raspoređen, a da o zahtjevu za naknadu troškova prijevoza osoba raspoređenih u Oružane snage odlučuju osobe koje odredi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga;
- odredbom čl. 5. st. 8. Pravilnika kojom je određeno da o žalbi na rješenje odlučuje pomoćnik ministra obrane za ljudske sustave;
- odredbom čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) kojom je određeno da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donijetima na temelju tog Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima;
- odredbom čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima (''Narodne novine'', broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08 i 49/11) kojom je propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar;
- odredbom čl. 271. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 103/96) i čl. 133. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 43/09) po kojem se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava nakon što postane izvršno.
Iz navedenih odredbi proizlazi da odlučivanje o pravu tužitelja-djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza, predstavlja upravnu stvar o kojoj u upravnom postupku odlučuje nadležno tijelo tuženika.
Nastavano tome, budući da je tužitelju u upravnom postupku, rješenjem nadležnog tijela tuženika od 12. rujna 2008. priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na relaciji M.-B.-M. u visini cijene mjesečne autobusne karte javnog međumjesnog prijevoza, i koje je rješenje postalo pravomoćno, to se sud u parničnom postupku ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja (čl. 12. ZPP-a), te ono obvezuje i tuženika kao poslodavca sukladno navedenome isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlaska s posla.
Pri tome valja navesti da je odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika propisano da se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla.
Sukladno odredbi čl. 2. st. 5. Pravilnika, utvrđenu naknadu troškova prijevoza na posao i s posla (za tužitelja u visini mjesečne autobusne karte javnog međumjesnog prijevoza na relaciji M.-B.-M.), poslodavac je ovlašten umanjiti za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Međutim, prema stajalištu ovoga suda, pored bolovanja, godišnjeg odmora i korištenja slobodnih dana, ''drugi slučajevi kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i posla'' predstavljaju one situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu, a za koje su slučajeve (odnosno za dane provedene na dežurstvu, straži, odnosno dane provedene na terenu) nižestupanjski sudovi zauzeli drugačije shvaćanje, odnosno ocijenili da je tužitelju sukladno čl. 2. st. 5. Pravilnika valjalo umanjiti pripadajući mjesečni iznos naknade troškova prijevoza.
Budući da su zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova odlučne činjenice (visina pripadajuće razlike troškova prijevoza za utuženo razdoblje) ostale nepotpuno utvrđene, nema mjesta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
Nižestupanjski će sudovi u ponovljenom postupku, polazeći od u ovoj odluci iznesenog pravnog shvaćanja (čl. 394.a ZPP-a), utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano i potom donijeti novu, zakonitu odluku.
Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
Zagreb, 20. ožujka 2018.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.