Croatian Supreme Court dismisses appeal on procedural error and incorrect application of property law regarding eviction.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final eviction order in a dispute over a family home. The appellant argued for procedural violations regarding the court's jurisdiction and incorrect application of property law, but the court found these claims unfounded. The court ruled that the appellant waived jurisdictional objections during the trial and that the lower courts correctly applied the law regarding the termination of a gratuitous use right after the owner's revocation.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 20. st. 1.; Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima čl. 37.; The court must reject procedural objections regarding jurisdiction if the party failed to raise them in a timely manner during the first instance, and a landlord may successfully claim return of property when a gratuitous use right is terminated by revocation without a new legal basis.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 100/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Borisa Guttmanna, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz Z., , kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika N. P. iz Z., i S. P.-L. iz V. G., koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik iz Z., radi iseljenja, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženici S. P.-L. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. ožujka 1995. godine broj Gž-9877/1994 kojom je odbijena žalba ove tuženice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. lipnja 1993. godine broj Ps-1238/1991, u sjednici održanoj dana 3. ožujka 2004. godine,
p r e s u d i o je:
Revizija tuženice S. P.-L. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezani su oba tuženika iseliti iz obiteljske kuće u V. G., i predati ju slobodnu od osoba i stvari na raspolaganje tužitelju te mu naknaditi trošak postupka u iznosu 602.000,00 HRD.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice S. P.-L. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na spomenutu žaliteljicu.
Protiv navedene, pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila spomenuta tuženica i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude preinače tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.
Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice S. P.-L. protivna strana nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao vlasnika obiteljske kuće u V. G. za iseljenje oba tuženika i predaju te kuće tužitelju slobodnu od osoba i stvari.
Prema utvrđenju nižih sudova tuženici su obvezani na iseljenje iz obiteljske kuće tužitelja, jer je utvrđeno u postupku da im je tužitelj kao vlasnik spomenute obiteljske kuće dopustio korištenje te kuće do opoziva, budući da je tuženik pod 1) njegov sin, a revidentica kao supruga tuženika pod 1) je snaha tužitelja.
Revidentica tvrdi da su niži sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP), jer su unatoč protivljenju revidentice dopustili izmjenu tužbenog zahtjeva u pogledu oznake obiteljske kuće – čija je adresa i sjedište u tužbi označena kao obiteljska stambena kuća u Z., a kasnije tijekom parnice izmijenjena njezina adresa tako da je u konačnom tužbenom zahtjevu označena kao obiteljska stambena kuća u V. G., i da je takvo preinačenje bilo nedopušteno.
Bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP sud čini, ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi i razlozima presude, ako presuda nema uopće razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili proturječni ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.
Po nalaženju ovog Vrhovnog suda ne postoji niti jedna od opisanih pretpostavki na temelju kojih sud čini bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Točno je, da je tužitelj kao adresu obiteljske kuće iz koje traži iseljenje oba tuženika naveo u tužbi oznaku u Z., pa kako je nakon odgovora na tužbu uočio grešku u označavanju adrese obiteljske kuće za koju je naveo adresu svog stana u Z., podneskom od 13. siječnja 1992. godine ispravio je taj podatak iz tužbe navodeći ispravnu adresu obiteljske kuće iz koje traži iseljenje oba tuženika koja se, dakle nalazi u V. G. koje podatke nije osporila revidentica tijekom postupka pred nižim sudovima, a ne osporava ih ni u reviziji.
Prema tome, radi se ispravku pogrešnog navoda iz tužbe koju grešku je tužitelj uočio prije zaključenja glavne rasprave, pa ako se prihvati stajalište revidentice koje prihvaćaju i niži sudovi u tom pravcu da promjena oznake adrese stambenog objekta čiju predaju tužitelj zahtjeva od tuženika u biti predstavlja izmjenu istovjetnosti zahtjeva, dakle preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP, i u takvom slučaju sud prvog stupnja – kako to ispravno ističe sud drugog stupnja u svojem obrazloženju – bio je ovlašten unatoč protivljenju revidentice dopustiti takvu objektivnu preinaku tužbe po osnovu čl. 190. st. 1. i 2. ZPP, jer kad je sud prvog stupnja dopustio raspravljanje po tako ispravljenoj, odnosno preinačenoj tužbi nesumnjivo je ovlašteno dopustio unatoč protivljenju revidentice preinaku tužbe iznijevši za to razloge tako da se pobijane odluke mogu u cijelosti ispitati, pri čemu nema nikakovih proturječnosti između izreke i obrazloženja nižestupanjskih odluka.
Takvim postupanjem niži sudovi nisu počinili bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a niti onu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. i 191. ZPP na koju revizija sadržajno upire.
Revidentica ističe, da je pogrešnim označavanjem adrese stambenog objekta u Z. umjesto u V. G. tužitelj ishodio mjesnu nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, umjesto mjesno nadležnog suda u Velikoj Gorici. Revidentica je pri tome, po nalaženju ovog Vrhovnog suda izgubila iz vida, da je bila ovlaštena istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda u Zagrebu već u odgovoru na tužbu u kojem je ukazala da se stvarno radi o zahtjevu za iseljenje tuženika iz kuće u V. G., a ne iz kuće u Z., ali tijekom parnice do časa kada je to bila ovlaštena nije istaknula prigovor mjesne nenadležnosti suda (čl. 20. st. 1. ZPP). Stoga u ovom revizijskom postupku navodi revidentice koji se odnose na mjesnu nenadležnost suda prvog stupnja ne mogu biti razmatrani, jer je revidentica još tijekom postupka pred sudom prvog stupnja izgubila pravo na isticanje prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zagrebu.
Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Niži sudovi utvrdili su u postupku, da je tužitelj vlasnik obiteljske kuće u V. G. u koju koriste tuženici kojima je tužitelj kao otac tuženika pod 1), odnosno svekar revidentice dopustio besplatno korištenje obiteljske kuće do opoziva, pa je stoga kao vlasnik kuće ovlašten zahtijevati predaju stvari u konkretnom slučaju obiteljske kuće koju tuženici koriste po njegovom odobrenju do opoziva, jer takav prekaristički osnov tuženika glede korištenja tuđe stvari prestaje na temelju opoziva koji učini vlasnik stvari osobama koje koriste njegovu stvar što je i uslijedilo u konkretnom slučaju prije podizanja tužbe.
Kako tuženici, dakle i revidentica obiteljsku kuću u vlasništvu tužitelja koriste nakon učinjenog opoziva vlasnika bez pravnog osnova koji je do opoziva postojao na njihovoj strani to su niži sudovi na temelju utvrđenog stanja stvari pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 37. bivšeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u daljnjem tekstu: ZOVO) kao mjerodavnog materijalnopravnog propisa za ovaj spor, a prema kojoj odredbi vlasnik stvari može tužbom zahtijevati od posrednika povrat svoje stvari, pri čemu je dužan dokazati svoje pravo vlasništva te da se stvari nalazi u faktičnoj vlasti tuženika, što je prema utvrđenju nižih sudova tužitelj dokazao, dočim tuženica nije dokazala da nakon opoziva prekarija u pogledu korištenja predmetne obiteljske kuće ima valjani pravni osnov glede daljnjeg korištenja te kuće, jer nije utvrđeno da bi bila suvlasnica kuće kako je to prema ocjeni nižih sudova neosnovano isticala tijekom postupka pred nižim sudovima.
Valja spomenuti da u spisu predmeta postoje podnesci tužitelja od 15. veljače 2001. i od 5. ožujka 2001. godine u kojima on ističe da povlači tužbu u ovom predmetu, ali kako se prema čl. 193. st. 2. ZPP tužba može povući najkasnije do zaključenja glavne rasprave, slijedi iz izloženog kako izjava tužitelja o povlačenju tužbe u konkretnom slučaju, jer je data nakon zaključenja postupka pred prvostupanjskim sudom nema pravnog učinka na ishod ovog spora pa ju stoga ovaj revizijski sud nije imao u vidu pri odlučivanju o izjavljenoj reviziji. Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 3. ožujka 2004. godine
Predsjednik vijeća:
Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.