Legislator Case Law & Legislation
Revr-40/2010-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal as inadmissible because the second-instance judgment did not involve a significant legal issue for uniform law application.

Case Number Revr-40/2010-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal as inadmissible under Article 392 of the Civil Procedure Act. The lower court ruled on wage differences based on a collective agreement, which the prosecutor argued required a new trial regarding the legality of the collective bargaining process. The court determined that the second-instance judgment did not establish facts proving the absence of a required pre-negotiation procedure, meaning the appeal did not raise a significant legal issue necessary for uniform law application.

Legislator headnote

AI generated

Article 382, paragraph 2 of the Civil Procedure Act; Article 392, paragraph 2 of the Civil Procedure Act: An appeal against a second-instance judgment is inadmissible if the decision does not depend on a legal question of significant importance for ensuring the uniform application of the law and equal treatment of citizens.

Keywords

AI generated
inadmissible appeal uniform application of law collective agreement labor dispute civil procedure act

Cited Legislation

AI generated
Article 382, paragraph 2 of the Civil Procedure Act
Article 392, paragraph 2 of the Civil Procedure Act
Article 186 of the Act on Collective Bargaining
Article 2 of the Act on Collective Bargaining
Article 195 of the Act on Collective Bargaining

Cited Case Law

AI generated
Constitutional Court of the Republic of Croatia, decision U-III-1458/2008

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 40/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari prvotužiteljice V. B. iz K., drugotužiteljice S. C. iz B., i trećetužitelja V. N. iz K., svi zastupani po punomoćniku mr. sc. F. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Osnovne škole „M. T.“ iz K., koju zastupa punomoćnik T. Š., odvjetnik u I. G., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-36/09 od 3. studenoga 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu broj P-274/08 od 28. studenoga 2008., ispravljena rješenjem istog suda broj P- 274/08 od 2. veljače 2009., u sjednici održanoj 25. siječnja 2012.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljica odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužiteljica za isplatu razlike između isplaćene naknade za rad u turnusu i pripadajuće naknade za rad u drugoj smjeni u vremenu od 27. svibnja 2005. do 1. ožujka 2006. i to prvotužiteljice u iznosu od 722,19 kn, drugotužiteljice u iznosu od 1.265,42 kn i trećetužitelja u iznosu od 1.495,01 kn, sve sa zateznim kamatama kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, te su tužitelji dužni tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 5.490,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I Odbija se žalba I tužiteljice V. B., II tužiteljice S. C. i III tužitelja V. N. kao djelomično neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu posl. br. P- 274/08 od 28. studenog 2008. godine ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P-274/08 od 2. veljače 2009. godine u dijelu izreke pod stavkom I, II, III te u dijelu izreke pod stavkom IV za iznos od 3.507,50 kn.

II Preinačuje se naprijed navedena presuda u dijelu izreke pod stavkom IV za iznos od 1.982,50 kn, tako da se sudi:

„Odbija se dio zahtjeva tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.982,50 kn, kao neosnovan.“

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe u iznosu od 762,50 kn, kao neosnovan.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele tužiteljice pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz stavka 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužiteljice su u reviziji istaknule slijedeća pravna pitanja:

1. „da li prilikom tumačenja izvora prava, kojima su uređena prava radnika u slučaju dvojbe u pogledu njihove interpretacije sud treba prihvatiti tumačenja koja idu na štetu radnika ili tumačenja koja idu radniku u korist, sukladno svrsi koja se želi postići kolektivnim ugovaranjem u smislu zaštite interesa i prava radnika“,

2. „može li Dodatak I kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama čijem donošenju nije prethodio postupak uređen čl. 254. st. 1. – 6. Zakona o radu, odnosno nije formiran pregovarački odbor i nisu vođeni pregovori iako 4 sindikata „pokrivaju“ djelatnost osnovnog školstva, biti obvezujući za sve zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama glede naknade za rad u drugoj smjeni, unatoč činjenici da istovremeno Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Dodatak I Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama, Zaključkom Vlade RH proširen na sve javne službe, te Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama, kao lex specialis kojemu su pristupili svi sindikati koji uređuju odnose u osnovnom školstvu, rad u drugoj smjeni vrednuju identično i povoljnije od Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama?“,

3. „može li Dodatak I kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama kojemu su u preambuli navedene osobe na koje se odnosi (sukladno čl. 192. ZOR-a) i za koje nisu vođeni pregovori sukladno čl. 254. st. 1. – 6. ZOR-a, niti ima naknadnog pristupanja te proširene primjene, mijenjati odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama donesenog sukladno čl. 186. st. 1. – 6. ZOR-a, a kako se iz pobijane presude može zaključiti?“,

4. „da li navođenje u preambuli Dodatka II Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama, izvora prava koji uređuju odnose u osnovnoškolskim ustanovama može imati karakter pristupanja navedenim izvorima prava kao što na str. 3 pobijane presude Županijskog suda u V. Gorici navodi sud, a da tri sindikata nikada nisu potpisala izjavu o pristupanju?“,

5. „da li je uopće moguće jednim izvorom prava (Dodatak I granskog kolektivnog ugovora) čijem donošenju nije prethodio zakonito provedeni postupak izvršiti izmjenu Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama čijem donošenju je prethodio zakoniti postupak i kojemu su pristupila sva četiri sindikata koji „pokrivaju“ djelatnost osnovnog školstva (čl. 17. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama izmijenjen je po stavu Županijskog suda u V. Gorici, čl. 3. Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama?“.

Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužiteljica za isplatu razlike između isplaćene naknade za rad u turnusu i naknade za rad u drugoj smjeni u vremenu od 27. svibnja 2005. do 1. ožujka 2006., sa zateznim kamatama.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su tužiteljice u radnom odnosu kod tuženika na poslovima učitelja,

- da je tuženik od 24. veljače 2003. na osnovu Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama ("Narodne novine", broj 174/04) isplaćivao tužiteljicama mjesečni dodatak na osnovnu plaću za rad u turnusu u iznosu od 5 % od plaće,

- da su tužiteljice članovi sindikata „P.“ koji sindikat nije potpisnik Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama,

- da je navedeni sindikat „P.“ potpisnik kasnijeg Dodatka II Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama ("Narodne novine", broj 28/06) kojim se utvrđuje zaposlenicima osnovnoškolskih ustanova naknada za smjenski rad u iznosu od 10 % koja zamjenjuje do tada postojeću naknadu za rad u turnusu od 5 %,

- da je sindikat „P.“ potpisivanjem Dodatka II navedenom Kolektivnom ugovoru dao izjavu da potpisom toga Dodatka prihvaća kao važeće i odredbe dodatka I navedenog Kolektivnog ugovora.

Zaključivši da je sindikat „P.“ potpisivanjem Dodatka II Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama dao izjavu da prihvaća kao važeće i odredbe Dodatka I istom Kolektivnom ugovoru, nižestupanjski sudovi su odbili tužbene zahtjeve.

Za istaknuti je da pitanje navedeno pod 1. nije dovoljno određeno, a niti se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije niti izjašnjavao treba li u slučaju dvojbe prilikom tumačenja izvora prava kojima su uređena prava radnika prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili u njegovu korist, a niti se izjašnjavao da li su odredbe ZOR-a u vezi pregovaranja i donošenja kolektivnih ugovora kogentne ili dispozitivne naravi.

Pitanja navedena pod 2., 3. i 5. polaze od toga da donošenju Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nisu prethodili pregovori sukladno čl. 186. st. 1. – 6. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 – dalje u tekstu: ZOR), jer da nije formiran pregovarački odbor, iako u osnovnom školstvu djeluju četiri sindikata, ne mogu se u ovom slučaju prihvatiti kao pravna pitanja u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, jer nižestupanjske presude ne sadrže utvrđenja da donošenju Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nije prethodio postupak predviđen odredbama čl. 186. ZOR-a.

U vezi pitanja navedenog pod 4. valja istaknuti da je drugostupanjski sud zaključio da se u ovom slučaju primjenjuje Dodatak I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama stoga što je sindikat „P.“ dao izjavu da prihvaća kao važeće i odredbe Dodatka I istom Kolektivnom ugovoru, a ne iz navođenja u preambuli Dodatka II istom Kolektivnom ugovoru izvora prava koji uređuju odnose u osnovnoškolskim ustanovama. Stoga niti pitanje navedeno pod 4. nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužiteljice su se u reviziji pozvale i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1458/2008 od 30. lipnja 2009., no shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi ne protivi se pravnom shvaćanju zastupljenom u navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Naime, u obrazloženju navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske između ostaloga je navedeno:

„U slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, (ne)obveznost kolektivnog ugovora se očituje u tome, da za osobe koje nisu sklopile kolektivni ugovor, ne važi obveza socijalnog mira – te se osobe nisu dužne pridržavati postupka mirenja, odnosno drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih sporova, ukoliko je isti potpisan. Dakle, osobe koje nisu vezane kolektivnim ugovorom, mogu poduzeti štrajk ili drugi oblik industrijske akcije i mimo obveznog mirenja propisanog čl. 203. ZOR-a.

S druge strane, primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivni lana. Naime, odredbom čl. 2. ZOR-a propisana je zabrana nejednakog ugovor, sa statusom neč

postupanja prema radnicima (koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju rase, boje kože, spola, bračnog stanja… članstva ili nečlanstva u sindikatu i dr.). Drugim riječima, na temelju zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog članka, radnik, koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora, može ostvarivati prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata, s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor, pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe čl. 195. ZOR-a“.

Međutim, valja uzeti u obzir da se navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske tiče slučaja u kojima je utvrđeno da je novi Kolektivni ugovor potpisao samo jedan od više sindikata koji djeluju na određenom području, a da su prethodno zakonito provedeni pregovori u smislu čl. 186. ZOR-a, a u predmetnom slučaju nema utvrđenja da li su takvi pregovori zakonito provedeni ili nisu.

Stoga se u ovom slučaju istaknuta pravna pitanja ne mogu smatrati važnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa stoga podnesena revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Stoga je valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 25. siječnja 2012.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jadranko Jug, v.r.