Rev-x-419/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 419/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. H. iz Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv tuženika J. o. d.d. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-9785/2015-2 od 18. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5151/04-82 od 30. listopada 2015., u sjednici održanoj 1. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice D. H.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.824,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2015. do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, u roku od 15 dana, točkom II. izreke odbijen je zahtjev radi isplate iznosa od 16.308,32 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2004. do isplate, zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 2.824,00 kuna za razdoblje od 25. ožujka 2004. do 29. listopada 2015. te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom III. izreke naloženo je tužiteljici isplatiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 13.599,78 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 30. listopada 2015. do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem te postupovnopravnog pitanja o kojem revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnog troška sukladno uspjehu u sporu i troškova sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U konkretnom slučaju tužiteljica je u reviziji postavila sljedeća pitanja:

1. Da li sud može od pješaka zahtijevati veći stupanj pažnje u prometu ili se veći stupanj pažnje mora zahtijevati od vozača vozila, budući se vozilo prema stavu sudske prakse smatra opasnom stvari?

U odnosu na razloge važnosti tužiteljica ukazuje da je stav drugostupanjskog suda prema kojem se u prometu zahtijeva veća pažnja od pješaka nego od vozača vozila koje se smatra opasnom stvari u suprotnosti sa shvaćanjem ovog suda zauzetom u odlukama broj Rev 526/2008 i broj Rev-2710/93.

2. Da li se uspjeh stranaka u sporu određuje prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanje svake pojedinačne radnje ili prema konačno postavljenom-sniženom iznosu zahtjeva?

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavka 2. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete proizašle iz štetnog događaja od 25. ožujka 2004. s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

Sud prvog stupnja nakon provedenog postupka, polazeći od utvrđenja da je tužiteljica nastradala na način da je ubrzanim korakom prelazila ..., na kojoj se promet motornih vozila odvija u oba smjera, a uz to dijelom kolnika prometuju i tramvaji, krećući se iz smjera juga prema sjeveru na mjestu gdje ne postoji obilježen pješački prijelaz, da se na desnoj prometnoj traci zaustavilo kombi vozilo kako bi propustilo tužiteljicu, a osiguranica tuženika koja se vozilom kretala paralelnom trakom, dozvoljenom brzinom, mogla je tužiteljicu uočiti tek kada je izašla izvan prednjeg dijela kombija, pa više nije mogla zaustaviti vozilo te je naletjela na tužiteljicu dok je tužiteljica mogla provjerom vidjeti nailazak vozila osiguranice tuženika, ocjenjuje, a koju ocjenu prihvaća i sud drugog stupnja, da je tužiteljica doprinijela štetnom događaju u omjeru od 80%, a osiguranica tuženika u omjeru od 20% jer nije obratila pažnju na to što su se kombi i ostala vozila iza njega zaustavila u desnoj traci, slijedom čega je imajući u vidu utvrđeni omjer suodgovornosti, tužiteljici dosudio pretrpljenu neimovinsku i imovinsku štetu.

Postupajući prema odredbi čl. 392.b ZPP ovaj sud je ocijenio da pitanje ocjene stupnja pažnje kojom su sudionici (kako vozači tako i pješaci) dužni postupati prilikom sudjelovanja u prometu, nije pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga jer je riječ o pitanju činjenične, a ne pravne naravi, na koje odgovor ovisi o činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju, zbog čega tako postavljeno pitanje nema značenje pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg se izvanredna revizija može podnijeti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Iz navedenih razloga, valjalo je reviziju tužiteljice u odnosu na postavljeno pitanje odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

U odnosu na pitanje koje se odnosi na odluku o troškovima postupka valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev 1353/11 od 17. studenoga 2015.).

Na osnovi izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice glede odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 1. veljače 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.